Da, život je ponekad baš težak kurvin sin, razmišljao je građanin Sanader u samici glasačkog mjesta u Radničkom Dolu, okružen kartonskim paravanom, sam sa sobom, kemijskom olovkom i komadom papira s dvanaest imena. Koliko jučer, nema tome koji mjesec - sjeća se, bili su lokalni izbori - bio je ovdje, na istom ovom glasačkom mjestu, kao hrvatski premijer. Gospođa iz izborne komisije cvrkutala je i vibrirala poput mobitela, držeći mu osobnu kartu u uzdrhtalim rukama kao relikviju - „Nije moguće da ste vi ’53. godište!“ - novinari su plazili i obješenim jezicima laštili parket, grozdovi šarenih mikrofona izrasli su mu bili pod bradom, oko glave poput komaraca zujale kamere televizija, kao da je sam Michael Jackson došao u Radnički Dol glasati na hrvatskim lokalnim izborima.
A danas? Nema novinara, nema kamera, samo ova bakica koja ga nepovjerljivo gleda preko paravana, i ista ona gospođa iz izborne komisije koja mu je maločas tri puta okrenula osobnu kartu u rukama, sumnjičavo gledajući čas u fotografiju, čas u njega. „Sanader, Sanader... odnekud ste mi strašno poznati“, klizila je prstom po spisku, „da niste vi prije radili u Higijenskom, u Mirogojskoj?“
Sic transit gloria Sanaderi. Nema tome mnogo da je sanjao ovaj dan - novinare oko njega razgrću gorile s tamnim naočalama, a on, u dugačkom crnom kaputu što mu ga je Mirjana kupila u Londonu baš za predsjedničke izbore, na glasačkom listiću zaokružuje broj 1, dr. Ivo Sanader, pa sedam minuta stoji s listićem nad kutijom, s osmijehom širokim kao ekvator, dok oko njega sijevaju fotografski blicevi poput tropske oluje. Umjesto toga, eto dojučerašnjeg hrvatskog premijera, nesuđenog predsjednika Republike, u džemperiću, poput penzionera, u samici glasačkog mjesta u Radničkom Dolu, okruženog kartonskim paravanom, sam sa sobom, kemijskom olovkom i komadom papira s dvanaest imena, i nikog živog ne zanima koga će zaokružiti. Kao da ničeg nije bilo, kao da nije još jučer pred kamerama CNN-a s Georgeom Bushom ogovarao Vladimira Putina, baš kao da je proteklih šest godina radio u Higijenskom zavodu u Mirogojskoj ulici.
Gleda građanin Ivo Sanader papir s dvanaest imena i gorko se u sebi smije. Glasački listić hrvatskih predsjedničkih izbora 2009. izgleda baš kao popis njegovih najljućih protivnika i dušmana, kao da je netko glasački listić štampao samo da njemu napakosti, svatko je na toj listi nekad bio Sanaderov vanjski ili unutrašnji neprijatelj. Da bi popis bio potpun nedostaje još samo broj 13., nezavisni kandidat Mirjana Sanader - pomisli bivši premijer i krišom se smije svojoj internoj šali, pa uplašeno osvrće, pa opet smije sam sebi. Kao da mu Mirjana može čitati misli, kao da će to što razmišlja izaći u Jutarnjem listu, od riječi do riječi.
Putuje građanin Sanader kemijskom olovkom po glasačkom listiću i razmišlja koga zaokružiti. Broj 1, Milan Bandić. Svi sad govore kako je Bandić njegov čovjek, a taj bi ga podmukli hercegovački poskok, da kojim slučajem postane predsjednik, prvi bacio u Lepoglavu. Lijepo mu Mirjana govori: od komunista su gori samo socijaldemokrati, a od socijaldemokrata samo bivši socijaldemokrati: ne vjeruj im ni kad se u Mirka Norca zaklinju. Dobije li Bandić - vikala je jutros iz kupatila - ja idem u Južnu Ameriku tražiti politički brazil!
Broj 2, Andrija Hebrang, kandidat HDZ-a. Ne može građanin Sanader stranci oprostiti kako ga se lako javno odrekla, poručujući mu kako im više ne treba, niti može Andriji Hebrangu oprostiti što ga je onako odjebao na početku kampanje, kad mu je htio doći na predizborni skup, poručujući kako bi mu njegov negativni imidž donio samo štetu. Zbogom, HDZ! Onda broj 3, Ivo Josipović. Prije bi mu se ruka osušila nego da zaokruži kandidata SDP-a. Sveti Petar bi mu sutra iz dosjea izvukao ovaj glasački listić i pitao „Što ti je ovo trebalo, crni Ivo?“. Broj 4, Josip Jurčević. Nema šanse, taj je lakrdijaš prije nekoliko dana u kampanji izjavio da je „Sanader zbog svojih ustupaka prema Haagu veleizdajnik“. Broj 5, Damir Kajin. Partizanski zombi. Njega bi mogao zaokružiti samo Četvrtom i Sedmom gardijskom, na Učkoj.
Broj 6, Boris Mikšić. Kaubojski konjokradica koji sad uokolo cmizdri da su ga na izborima 2005. eliminirali Sanader i Mesić, namjestivši drugi krug izbora Jadranki Kosor. Odjebi. Broj 7, Dragan Primorac. Nakon svega što je izgovorio kad je otišao iz Vlade, nakon svih ovih optužbi u kampanji? Nou vej. Broj 8, Vesna Pusić. Ha, to bi bila fora. Čak mu je kroz glavu prošlo da je zaokruži, onako, čisto iz zajebancije, ali onda je krajičkom oka pogledao prema Mirjani i sledio se od užasa. Brzo je prešao na broj 9. Vesna Škare Ožbolt. Jel’ to ona kojoj nema razlike između Pašalića i Sanadera? E, pa računaj da nema razlike između tebe i Pusićke!
Idemo dalje, broj 10, Miroslav Tuđman. Jebemti, što je stariji, ide isti otac. Sve mu izgleda kao da je stari oživio i da će mu iščupati uši kad ga dohvati. Brrrr. Brzo prelazi građanin Sanader na broj 11, Nadan Vidošević. Ha, tu li si se skrio! Znam ja tog šminkera iz Spinuta. Maneken beogradskih sajmova. Kako ono, „Sanader je potonuo kao gliser“. A jel? E pa računaj da je tonući gliser neoprezno propelerom otkinuo glas nesretnom plivaču Nadanu V. iz Spinuta. Hahaha, nasmijao se Sanader svojoj uspjeloj šali. A taman je siromah operirao glas, pomisli pa se još slađe nasmije.
Popravilo se tako građaninu Sanaderu raspoloženje, pa došao do posljednjeg kandidata. Broj 12, Slavko Vukšić. Slavko Vukšić, Slavko Vukšić, odnekud mu je to strašno poznato. „Da niste vi prije radili u Higijenskom, u Mirogojskoj?“, krevelji se u sebi Sanader, pa se opet krišom smije. Ne, stvarno, sad bez zajebancije, tko je taj Slavko Vukšić? - misli se građanin Ivo Sanader, pa u tom trenutku shvati svu tugu svoje situacije, odjednom mu se rastvorio sav golemi, nepregledni užas usred kojega se našao, on, bivši predsjednik Vlade, čovjek koji je do jučer s Georgeom Bushom ogovarao Vladimira Putina, a koji danas u kartonskom skloništu u Radničkom Dolu najozbiljnije razmišlja da zaokruži nekog Stanka Vukušića, Slavka Bokšića, kako se već zove, redikula sa škrlakom iz Stranke Slavonske Ravnice.
Strogi pogled
Iz takvoga ga razmišljanja trgne strogi pogled supruge Mirjane, i građanin Sanader shvati da jedina dobra ideja koje se dosjetio - da na listiću nacrta ogromni penis, kao onomad u WC-u osnovne škole „Šime Krstulović“, i napiše „Imena luda nalaze se svuda“ - nije rješenje njegovih problema. Shvati, naime, građanin Sanader da će ga žena pitati za koga je glasao, i da mu štos iz osnovne škole kod nje neće proći. A onda neka mu je dragi Bog na pomoći.
Život je ponekad baš kurvin sin, razmišljao je građanin Ivo Sanader u samici glasačkog mjesta u Radničkom Dolu, okružen kartonskim paravanom, sam sa sobom, kemijskom olovkom i komadom papira s dvanaest imena. I najradije bi se nekako šćućurio iza ovog kartona i sakrio dok ne padne noć, možda, jebiga, nitko ne bi primijetio da ga nema, pa bi onda noćas, kad cijela Hrvatska bude na televiziji pratila rezultate izbora, i kad ga nitko ne bi vidio, s ovim kartonom preko glave pobjegao negdje daleko.
A na stolu glasačkog mjesta ostao bi tek jedan komad papira, nesigurnim, gotovo dječjim rukopisom pisalo bi na marginama glasačkog listića - „Zbogom, Hrvati, znam da sad dok ovo čitate plačete za mnom, ali mene nema i nikad se više neću vratiti, i ne tražite me jer sam otišao daleko i zauvijek.“
Tako zamišlja građanin Ivo Sanader, pa u mislima preko kartonskog paravana viri poput Toma Sawyera, i gleda kako Hrvati ridaju i plaču i čupaju kosu i preklinju dan kad je otišao, a njega nema, on je daleko, u Kanadi, sve dok jednog dana CNN ne objavi ime novog generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, a Hrvati su u čudu budu pitali: „Bogati, jel ono Sanader?“
Doći će tako novi generalni sekretar UN-a u prvu posjetu Hrvatskoj, i kroz prozor aviona gledati kako se na zagrebačkom aerodromu okupila cijela ta žgadija, postrojena uz crveni tapet, a on će se smješkati i pustiti ih da čekaju, ko ih jebe, stoku nezahvalnu. „Ivo, idemo, ljudi čekaju!“, govorit će ms. Mirjana Sanader, supruga generalnog sekretara, a on će se zadovoljno smijati i gledati hrvatskog predsjednika kako nervozno namješta kravatu i znoji se na pisti. „Ivo, idemo, ljudi čekaju!“, ponavlja žena, a Sanader se samo smijulji, sve dok odjednom diplomatska torba ne ispadne iz pretinca nad sjedalom i padne mu ravno na potiljak.
Uhvatio se za glavu
Uhvatio se tada generalni sekretar Ujedinjenih naroda dr. Ivo Sanader za glavu i podigao pogled. „Ivo, idemo, ljudi čekaju, a ti spavaš!“, ljutito odozgo ponavlja supruga Mirjana, nagnuta nad kartonski paravan glasačkog mjesta u Radničkom Dolu.
Eh da, život je ponekad baš kurvin sin.
Tekst preuzet sa www.jutarnji.hr
