U lokalnoj piceriji proslava nove godine košta 60 KM za žene i 90 KM za muškarce. Konzumacija pića neograničena. Za muškarce je, valjda, skuplje jer mogu više popiti, mada ja lično znam žene koje...no dobro, nećemo sad o tome. U drugom kafiću doček opet jeftiniji za žene iako se piće posebno plaća. Gdje je sad tu računica?
Na pijaci, zapravo na space shuttle-u (spejs šatlu, prev. au.) od pijace, šibicari mame mušterije. Uvijek ista fora, ali vidim jedna starija žena se baš zainteresovala i samo što se nije „slomila“. Kad god vidim šibicare, sjetim se koliko se moj stari hvalio kako je u srednjoj školi sjedio pored nekog vrlog sarajevskog šibicara (ne znam šta je tu vrijedno hvale, ali dobro). Tu na pijaci, dilaju se kalendari za pola marke, deset balona za marku, petarde i prskalice. Pravo pretpraznično raspoloženje. Ljudi vuku pune kese. Za praznike nema krize. Sa spejs šatla od pijace vidi se tvrđava Kastel i ona pretpraznično opasana, samo žicama i znakovima upozorenja: „Opasnost od rušenja zidova“, a pored nje svježe izgrađena i izglancana crkva. Nekada je na njenom mjestu bila, ni manje ni više, zgrada Udbe.
Na bivšem trgu Edvarda Kardelja zjapi prazna Boska i veliki znak 2010. Prije rata Boska je bila najveća robna kuća u Bosanskoj Krajini u koju su me moji pred novogodišnje praznike, obavezno vodili da kupim unicefove novogodišnje čestitke, da pomognem gladnoj djeci Afrike. Sad bi valjda trebali kupovati čestitke za spas Boske. Na sadašnjem trgu Krajine sprema se novogodišnje slavlje. Narod će zabavljati grupa Legende i Jelena Tomašević. Prije mjesec dana govorilo se da će u najveselijoj noći nastupiti Zvjezde Granda, ali digla se velika galama protiv njih, čak su na Facebook-u pozivali i na bojkot i građansku neposkušnost. Čudo jedno.
Ispred SDK (SDK je Služba društvenog knjigovodstava, to vam je današnja Predsjednička palata) lagano promiče crni, blindirani BMW zatamljenih stakala (u ovo baš nisam sigurna, ne znam da li je automobil bio blindiran i da li je uopšte u pitanju BMW, ali je sasvim sigurno bio crn i vjerovatno skup, a i stakla su bila zatamljena). Upalio rotaciona svjetla. Premijer je juče opasno prijetio referendumom, ali u glavnoj banjolučkoj pješačkoj ulici (ona ulica na koju ljudi misle kad kažu da su bili u gradu) nema mjesta razmišljanju o ozbiljnim temama. Da je narod htio da sam odlučuje, ne bi džaba birao svoje predstavnike i još ih za to i plaćao. Ima narod drugih briga.
U jednoj prodavnici puno svijeta, a radni je dan. Haljine na šljokice su na sniženju, traži se odovarajući broj i model, možda baš za doček u nekoj lokalnoj piceriji. Ima i onih koji ništa ne kupuju, samo zvrljaju okolo. Ubijaju ljudi vrijeme, da ne kažem da se griju, jer je napolju ko’ u po aprila.
Na prostoru između zgrade Opštine (oprostite, administrativnog centra grada) i Banskog dvora, na štandovima prodaju se knjige i kalendari, Tito i Toše, za predstojeću godinu. Štandovi sa prigodnim poklonima, điđama, su malo više, na potezu prema pozorištu. Nema više u prodaji novogodišnjih rekvizita koji su u posljednjih deset godina bili glavni hit – naočala u obliku predstojeće godine.
Jedan klinac sa kapom Deda Mraza (kažem vam, uhvatilo pretpraznično raspoloženje) hvali se pred tri djevojčice – „moj stari je juče zgazio mačku na putu. Znate kako je samo ciknula!“. Djevojčice se kikoću oduševljene pričom.
Odmah na ulazu u samoposlugu stoje prigodni novogodišnji paketići. Pogledam šta ima unutra. Da sam dijete smrtno bih se razočarala u Deda Mraza. Nisam došla da kupim paketić, imam spisak nekih sitnica potrebnih za izradu novogodišnjih kolača. Ispod pojedinih proizvoda zaljepljena naljepnica Naše je bolje! Valjda bih sad trebala igrati lokal-patriotu i izabrati lokalni proizvod. Ja sam samo praktična, pa biram najeftiniji.
Moj komšija se priprema za proslavu. Kupio arsenal kineskog vatrometa i okitio ulazna vrata, a čovjek nema ni male djece ni unučadi. Pita me kuda ću za novu godinu, na šta ja samo slegnem ramenima: „Kod kuće“. Komšo se čudi, kaže da je mlad išao bi sigurno negdje da igra. Ovako će prirediti takav vatromet u ponoć i baciće toliko petardi da će ljudi misliti da je opet počeo rat. E ako to nije pretpraznično raposloženje, ništa nije.
Utom mi prijatelj šalje poruku: „Sve one koji su mi poželjeli sve najljepše u 2009. obavještavam da uopšte nije upalilo. Zato vas lijepo molim, za 2010, umjesto želja, šaljite novac i alkohol. Hvala“.
Ništa mi ne preostaje nego da i sama proslijedim (oprostite, da forwardujem) rodbini, prijateljima i poznanicima istu poruku.
