Mentalna slika BiH: Bolesni nismo, zdravi još manje

Gđo Savjak, kakva je mentalna slika našeg društva?

Nakon doživljenog nasilja moramo mijenjati sliku sebe, drugih ljudi i svijeta. Ta nova slika ima funkciju da spriječi ponavljanje traume. Slika sigurnosti svijeta  i življenja, kao i shema povjerenja u ljude su ozbiljno stradale. Bespomoćnost i pretrpljene povrede ozbiljno su ugrozile i doživljaj lične vrijednosti pojedinca, a i kolektiva.

Obnavljanje narušene lične  vrijednosti može imati dva pravca. Jedan je da umanjimo vrijednost onih drugih  ili da im se osvetimo, a drugi je da unapredimo sopstvene kompetencije i proširimo se kroz proces opraštanja. Drugi put je duži, mukotrpniji i rezervisan za rijetke, prosvijetljene i hrabre  pojedince.

Lakše je umanjiti tuđu vrijednost. Imam utisak da svaka etnička grupacija ili partija , a i mnogi pojedinci već godinama grade sopstveni plus zlurado ističući tuđi minus. „Oni drugi“ postaju kontejner za projekciju sopstvenog  mraka, nehumanosti, manipulacija. Taj projektivni trend tipa „zlo je u onom drugom“ se od rata nije mnogo promijenio, s tim da sada jedni drugima ne oduzimamo živote, već ljudsku vrijednost i pravo na poštovanje. Ukratko, u ponovnoj izgradnji doživljaja lične vrijednosti ćorsokaci i prečice su brojniji i mnogo zavodljiviji od  teškog i sporog obnavljanja sopstvene ljudskosti. Primamljiv je bijeg od lične odgovornosti. Još uvijek je lakše pocijepati se i vidjeti trn u tuđem oku i smeće u tuđem dvorištu.

Neki vidovi traumatizacije su suptilnije integrisani u izmijenjeni stil življenja. Odbrana od neizvjesnosti i  neimaštine je nametnula uvjerenje da je jedini garant vrijednosti i sigurnosti novac i društvena moć koja ga donosi. Sa druge strane, gomilanje materijalnog dobija  duhovnu „ravnotežu“ u pseudoreligioznosti, koja više liči na trgovinu sa Bogom i kupovinu oproštaja grijeha, nego na autentičnu  odgovornost  prema bližnjem.

Trka za obezbjeđenjem elementarne sigurnosti mnogim primarnim žrtvama nije ostavila mnogo vremena za tugovanje. Ono je odgođeno, često blokirano bespomučnim radom, zarađivanjem koje treba da poništi nesigurnost i bespomoćnost. Ova grupa traumatizovanih nema vremena da obradi prošlost.
Oni otupjeli od gubitaka, koji se nisu upustili u trku akumulacije sigurnosti i moći, tavore na margini  bez posla, stana, budućnosti  ostaju zaglavljeni u prošlosti, depresivni,bez mogućnost da obnove doživljaj lične vrijednosti. I tako, Bosnom hodaju žrtve, borci, otupljeni i „biznismeni“, zaglavljeni u traumi svako na svoj način.


Kao društvo smo ozbiljno traumatizovani...


Naravno da jesmo, i to ne samo posljednjih 20 godina. Traumatizacija je na ovim prostorima rutina, pravilo. Svaka traumatizacija  zahvata  ne samo primarne žrtve, već i sekundane,  njihovu djecu,  unuke i prijatelje, šireći se na  sledeće dvije generacije.  Ako pogledamo ratove i  izmjene društveno-političkog uređenja od austro-ugarske okupacije 1878, preko i svjetskog rata i Kraljevine Jugoslavije, ulaska Bosne u sastav NDH 1941., postaje jasno da nijedna generacija ne može izbjeći ekstremne i nasilne promjene, materijalne i ljudske gubitke, kompletnu promjenu vrijednosti. Čak i svijetla prošlost NOB-a i  idilični period socijalizma koji slijedi, za mnoge je porodice predstavljao  jednu od epizoda u  rutinskoj traumatizaciji. Nepovjerenje i neožaljeni gubici samo su buknuli u ovom poslednjem ratu, gdje su, vođene strahom ili osvetom, mnoge bivše žrtve, njihova djeca i unuci  nastavili ciklus povređivanja u ulozi počinitelja. Čak i onima koji ne dolaze iz porodica traumatizovanih u II svjetskom ratu bilo je relativno lako da , pod  anestezijom   nacionalizma, dehumanizuju „one druge“ i dožive ih kao nekog ko zaslužuje uništenje.
Mnoge primarne žrtve poslednjeg rata još pokušavaju rekonstruisati sopstveni život nakon ranjavanja, mučenja i izbjeglištva.  Sekundarne žrtve, tj. članovi porodice  i prijatelji ubijenih, nestalih , invalida i mučenih još tuguju za izgubljenim. Nisu čak ni pronađeni i sahranjeni svi nestali, a proces tugovanja koji nije započeo, ne može ni da se završi.  Čak i ako nismo imali ličnih, porodičnih i prijateljskih gubitaka, ipak smo tercijarne žrtve, samim tim što pripadamo nekoj  povrijeđenoj etničkoj skupini i prostoru koji je doživio fragmentaciju. Kao i u svakom konfliktu, situaciju komplikuje i činjenica da su sve etničke grupacije bili i žrtve i počinitelji, ma koliko nastojali  sačuvati željenu ulogu žrtve.


Moglo bi se, dakle, reći da patimo od kolektivnog PTSP-a?


Dr Dušan Kecmanović bi odgovorio: „Bolesni nismo, zdravi još manje.“ Dva karakteristična simptoma PTSP-a su intenzivno emocionalno reagovanje na podsjetnike traume i neki vid odbrambenog izbjegavanja bolnih emocija. Oba simptoma se mogu opservirati ne samo na individualnom, već i na kolektivnom planu.  Dovoljna je jedna socijalna iskra da rasplamsa povrede, bijes i gorčinu, da osjećanja buknu kao da su se ratni užasi juče desili. Pogledajte samo kakve su emocije  izazvale sudske presude i odluke u slučaju „tuzlanska  kolona“.  Granate su samo zamijenjene riječima. Svaka strana ima svoju istinu o tome ko je odgovoran. Svaka doživljava da je žrtva.  Srbi ističu svoje ubijene vojnike, a Bošnjaci te iste ljude doživljavaju kao pravedno kažnjene  ubice koje su,  povlačeći se, pucali na tuzlanske civile. Za Srbe je prekid istrage protiv šestorice čelnih ljudi  retraumatizacija, zločin pravosuđa, a za Bošnjake pobjeda istine i pravde. Sve strane se još uzaludno bore da njihove žrtve budu priznate i poštovane, a počinioci kažnjeni. Saosjećanje sa drugom grupacijom je rijedak, luksuzan  artikal na ovim prostorima.

Nasuprot povišenoj emocionalnoj reaktivnosti, drugi dokaz kolektivne traumatizovanosti je neki vid tuposti, zasićenosti, odbrambene emocionalne obamrlosti stanovništva.  Medijska pažnja i strasti  utihnu nakon nekoliko dana, prividno zaboravljeni   do slijedeće presude Haškog tribunala, sledećeg hapšenja ili odluke lokalnih  tužilaštava. Populacija je umorna od osjećanja, saosjećanja, bespomoćnog gnijeva, nepovjerenja... Sagorjeli smo  kao u onoj Nastasijevićevoj pjesmi: „... I pepeo će vetri razneti, a nema razrešenja.“

Zavisno od stepena traumatizacije i individualnog stila, tipičan pojedinac najčešće oscilira između pretjeranog reagovanja i odbrambene obamrlosti. Emocionalna anesteziranost, iako invalidizirajuća, postaje zaštita ličnosti ili kolektiviteta od pretjeranog emocionalnog reagovanja ili anksioznosti pred kompleksnom realnošću. Siti nejasnoća, parcijalnih istina  i crno-bijele slike , umorni od  ovog  oscilovanja, kojem se ne nazire kraj, neki utočište traže u autističnom ignorisanju realnosti:  prestaju mariti  za to šta je istina, a šta laž, šta pravda, a šta nepravda, shvatajući da je teško prodrijeti do istine.. Za njih su svi krivci i svi žrtve, a oni sami  se osjećaju prevareno. Kao da im je neka volšebna sila oduzela sadašnjost i budućnost. Mediji ostavljaju utisak permanentne reprize  prošlih epizoda, u seriji koja nema epilog..


Koji su to procesi kroz koje jedno poslijeratno društvo mora proći da bi se moglo reći kako je ono mentalno zdravo? Da li država, entitet ili lokale sredine rade na ozdravljenju nacija? Koliko se ovoj temi pridaje značaj kod nas?


U našem slučaju ozdravljenje ne znači zdravlje, već kontrolu hronične bolesti. Ili makar učenje da se živi sa sopstvenim bolom, a da se tuđi poštuje i ne uvećava. Lijekovi održavanja su istina i pravda, potom pomirenje  kroz obnovu povjerenja i eventualno opraštanje na kraju.  Za sada, to su samo svijetli ideali. Ako su uopšte dostižni, svakako je riječ o dugotrajnom procesu i interakciji svih učesnika ratnog sukoba. Pretpostavka etničkog pomirenja je da se prvo pomirimo sa sobom, To znači da preuzmemo odgovornost za sopstvene zločine, prihvatimo neprijatnu istinu o sebi kao počiniteljima i obnovimo doživljaj sopstvene vrijednosti kao žrtve. I tražimo od drugih da uzmu njihovu odgovornost.

Ovo je užasno težak korak, jer su sve etničke grupe bili i počinitelji i žrtve. Kako sada stoje stvari, svaka strana preferira ulogu žrtve, minimizira svoje zločine ili odbija napustiti poziciju žrtve, dok i oni drugi ne priznaju da su bili počinitelji. Pošto se radilo o začaranom krugu nasilja, čije korijene treba tražiti decenijama unazad, teško je ustanoviti ko je prvi počeo i kada. Kao da je to, nakon svega što se dešavalo, uopšte bitno! Objašnjenja motivacije, najčešće pozivanjem na nerazriješene procese iz II svjetskog rata,  se brkaju sa opravdanjima postupaka, koje je nemoguće opravdati, ma šta da je povod.

Ukratko, bez opšteprihvaćene istine, tzv. „mape zločina“ u regionu, ozdravljenje ne može početi. A to ne može biti učinjeno bez blagoslova vladajućih struktura svake strane, čija je motivacija takođe upitna, kontaminirana ne samo traumatskim nepovjerenjem, suženom vizijom budućnosti, već možda i svjesnim manipulisanjem strahom stanovništva, a  da bi se sačuvala sopstvena pozicija moći.


Radite sa ljudima koji su prošli kroz razne oblike trauma, sa ljudima koji su izgubili svoje bližnje tokom rata...Ako prihvatimo činjenicu da je suočavanje sa prošlošću proces kroz koji svi, na ovaj ili onaj način, moramo proći, u kojoj smo fazi sad?Jesmo li uopšte počeli sa ovim procesom na način koji bi bio, klinički gledano, prihvatljiv i koji bi dao određene rezultate?


Pomirenje podrazumijeva povjerenje da druga strana ima dobre namjere, ali i moć da ih ostvari. Mislim da nismo ni na početku ovog procesa, jer ne vjerujemo u dobre namjere druge strane. Bošnjaci ne vjeruju da Srbi žele jedinstvenu BiH, što je tačno. Srbi ne vjeruju u dobre namjere Bošnjaka koji Republiku Srpsku vide kao „zločinačku tvorevinu“ i prepreku budućnosti , a pritom žele da žive sa onima koji tu istu tvorevinu doživljavaju kao garant sigurnosti i smisla ratnih gubitaka. Niko ne prihvata sopstvene zločine i bez poštovanja se odnosi prema tuđim žrtvama. Bezosjećajnost i nerazumijevanje rađaju sumnju, strah i bijes. Teško da ovi paralelni monolozi mogu prerasti u produktivan dijalog.

Nevladine organizacije su, uz međunarodnu pomoć, nastojale podići nivo svijesti o značaju istine, kažnjavanja počinitelja i procesu pomirenja. Održani su brojni seminari, rade se empirijska istraživanja, objavljuju knjige, ali moj optimistični utisak je da smo mi u BiH na samom početku. Kažem optimistični, jer možda je sve ovo što se dešava poslednih desetak godina  na osvjetljavanju istine samo produbilo međuetnički jaz. Pogledajte samo reakcije entiteta na slučaj tuzlanske kolone ili neku hašku presudu, pa će vam trebati mnogo mašte da budete optimista.

Neke inicijative pomirenja krenule se „odozdo“, iz baze, uz pomoć međunarodnih organizacija. Napr. kontakti sa grupom građana Prijedora,koji su željele raditi na pomirenju, pokazuju da dijalog i pomirenje traže savladavanje brojnih individualnih i kolektivnih barijera, kako na strani počinitelja, tako i na strani žrtava. Bez kontinuititeta i u vakuumu, lišeni autentične podrške „odozgo“ , ovakvi hvale vrijedni napori nisu mogli dati opipljivije i ozbiljnije rezultati.

Kao počinitelji, nastavljamo nanositi nepravdu, zloupotrebljavati druge, vjerujući da su zaslužili  povredu. Nemamo odgovorna, iskrena izvinjenja i dobra opravdanja za sopstvene postupke. Ne uspijevamo razlikovati naše razumljive motive od loših efekata. Bježimo od krivice zbog nanesenih povreda, izbjegavamo saosjećanje i plašimo se  da ćemo biti kažnjeni, satanizovani i osramoćeni pred drugima. Ne slažemo se ko je odgovoran,  želimo izbjeći izvinjenje i  nadoknadu  štete.Kao žrtve, ne uspijevamo ovladati bolnim osjećanjima  i plašimo se ponavljanja traume. Ljuti nas što drugi očekuju da zaboravimo ili umanjuju štetu. Plašimo se razumjeti motive počinitelja i oprostiti,  jer tako činimo nepravdu onima koji su patili i poginuli. Ne želimo napustiti poziciju žrtve i vidjeti sebe kao preživjele, jer gubimo moralnu nadmoć, pravo da kritikujemo, da se svetimo i proganjamo, gubimo kontrolu i tražimo kompenzaciju. Ne shvatamo zašto za našu budućnost nije dobro da se fiksiramo u poziciji žrtve. Čak i da se odnos vladajućih struktura promijeni, a udruženja žrtava iz svakog dijela regiona povežu u kontinuiranom dijalogu,  teško  je osmisliti strategiju, model koji bi uvažio specifičnosti lokalne traumatizacije. A i kad bi imali model i stvorili povoljne uslove, ostaje ono najteže: preuzeti odgovornost, slušati drugog i saosjećati sa njim. Ljudi ponekad imaju utisak da saosjećanje  sa patnjom druge strane znači izdaju sopstvenog naroda i njegove muke. Nerijetko im to članovi njihove etničke skupine i otvoreno prebacuju.

Pretpostavke vezane za istinu i pravdu još nisu  ispunjene, pa čak ne postoje ni ozbiljni indikatori da bilo koja strana na tome kontinuirano radi. Mislim i  da je u BiH  vrlo nizak nivo kolektivne, a i individualne svijesti o tome da bismo, insistirajući na sopstvenoj ulozi žrtve, mogli ponoviti prošlost u novom konfliktu. Ili ostati zaglavljeni u nepovjerenju koje blokira život u sadašnjosti i planiranje budućnosti. Mnogi pridruživanje Evropskoj uniji vide kao izlaz, ali teško mi je da zamislim da to uz postojeće probleme, neće donijeti i nove.


Ako je situacija zaista tako teška i bezizlazna, ko nam može pomoći, imamo li snage da to prebrodimo sami?


Iskustva zemalja koje su preživjele ratni sukob govore da inicijativa za  pomirenje mora doći iznutra, iako je često potrebna podrška i spolja. Lično nisam optimista, jer projekcija odgovornosti je ovdje relativno trajan individualni i kolektivni mehanizam, koji kratkoročno oslobađa , iako dugoročno dovodi do sudara sa realnošću, konflikata i nasilja. Nadalje, ljudi ovih prostora su vjekovima učili da ne vjeruju „onom drugom“. Da bi se to izmijenilo potreban je moćan društveni okvir, koji bi omogucio preuzimanje odgovornosti a time i dobijanj prava i odgovornosti. Izgledalo je da ga je socijalizam ponudio konceptima samoupravljanja i bratstva i jedinstva, ali i potiskivanjem svega što te koncepte remeti. Pokazali smo se neodgovornim i nedozrelim. Potiskivanje se pokazalo  rizičnim, zato što nas je potisnuto neočekivano zaskočilo „s leđa“. Kao reakciju, sad imamo erupciju iracionalnog, emocionalnog, ali nemamo integrativni mehanizam i savjest. Profit i ekonomski interesi su jedino ljepilo u opštoj spoljašnjoj i unutrašnjoj fragmentaciji. Problem je što su razumni, humanistički, krišćanski  ideali marginalizovani, ignorisani. Mišljenje je postalo automatizovano, prepuno generalizacija, proizvoljne selekcije činjenica i crno-bijelog zaključivanja.

Ne pretendujući da sam u pravu, čini mi da sve više vjerujem i sve jasnije osjećam jednu misao velikog psihoterapeuta Erika Berna, koja me u mladosti činila nespokojnom. Bern je rekao da nema nade za ljudsku rasu, ali ima za pojedince. Da li će  neki od tih pojedinaca postati harizmatičan ili će njihov broj  dostići kritičnu masu, dovoljnu za evolutivni skok ili će se desiti nešto treće, što će prosvijetliti ljude...to niko ne zna, a ne vrijedi ni razbijati glavu.

Društvena situacija za ozbiljne inicijative pomirenja evidentno još nije sazrela. Ostaje da živimo SADA, ne zaboravljajući sopstvene greške u prošlosti, ali i ne dopuštajući  patnji  da nas učini gluvim za trpljenje  "onih drugih" .  Da slušamo i provjeravamo da li  ih smo dobro razumjeli. Da saosjećamo, umjesto da se branimo od krivice. Da ne zaboravimo da su " ti drugi" ne samo neminovnost , već i da su nam  jako potrebni.  Jer na kraju krajeva... da "njih" nema... u koga bismo projektovali sopstvenu tamu dok ne odrastemo?

Arhiva BUKE
Intervju objavljen 2011.godine