Gđo Savjak, kakva je mentalna slika našeg društva?
Nakon doživljenog nasilja moramo mijenjati sliku sebe, drugih ljudi i
svijeta. Ta nova slika ima funkciju da spriječi ponavljanje traume.
Slika sigurnosti svijeta i življenja, kao i shema povjerenja u ljude su
ozbiljno stradale. Bespomoćnost i pretrpljene povrede ozbiljno su
ugrozile i doživljaj lične vrijednosti pojedinca, a i kolektiva.
Obnavljanje narušene lične vrijednosti može imati dva pravca. Jedan je
da umanjimo vrijednost onih drugih ili da im se osvetimo, a drugi je da
unapredimo sopstvene kompetencije i proširimo se kroz proces
opraštanja. Drugi put je duži, mukotrpniji i rezervisan za rijetke,
prosvijetljene i hrabre pojedince.
Lakše je umanjiti tuđu vrijednost. Imam utisak da svaka etnička
grupacija ili partija , a i mnogi pojedinci već godinama grade sopstveni
plus zlurado ističući tuđi minus. „Oni drugi“ postaju kontejner za
projekciju sopstvenog mraka, nehumanosti, manipulacija. Taj projektivni
trend tipa „zlo je u onom drugom“ se od rata nije mnogo promijenio, s
tim da sada jedni drugima ne oduzimamo živote, već ljudsku vrijednost i
pravo na poštovanje. Ukratko, u ponovnoj izgradnji doživljaja lične
vrijednosti ćorsokaci i prečice su brojniji i mnogo zavodljiviji od
teškog i sporog obnavljanja sopstvene ljudskosti. Primamljiv je bijeg od
lične odgovornosti. Još uvijek je lakše pocijepati se i vidjeti trn u
tuđem oku i smeće u tuđem dvorištu.
Neki vidovi traumatizacije su suptilnije integrisani u izmijenjeni
stil življenja. Odbrana od neizvjesnosti i neimaštine je nametnula
uvjerenje da je jedini garant vrijednosti i sigurnosti novac i društvena
moć koja ga donosi. Sa druge strane, gomilanje materijalnog dobija
duhovnu „ravnotežu“ u pseudoreligioznosti, koja više liči na trgovinu sa
Bogom i kupovinu oproštaja grijeha, nego na autentičnu odgovornost
prema bližnjem.
Trka za obezbjeđenjem elementarne sigurnosti mnogim primarnim žrtvama
nije ostavila mnogo vremena za tugovanje. Ono je odgođeno, često
blokirano bespomučnim radom, zarađivanjem koje treba da poništi
nesigurnost i bespomoćnost. Ova grupa traumatizovanih nema vremena da
obradi prošlost.
Oni otupjeli od gubitaka, koji se nisu upustili u trku akumulacije
sigurnosti i moći, tavore na margini bez posla, stana, budućnosti
ostaju zaglavljeni u prošlosti, depresivni,bez mogućnost da obnove
doživljaj lične vrijednosti. I tako, Bosnom hodaju žrtve, borci,
otupljeni i „biznismeni“, zaglavljeni u traumi svako na svoj način.
Kao društvo smo ozbiljno traumatizovani...
Naravno da jesmo, i to ne samo posljednjih 20 godina. Traumatizacija je
na ovim prostorima rutina, pravilo. Svaka traumatizacija zahvata ne
samo primarne žrtve, već i sekundane, njihovu djecu, unuke i
prijatelje, šireći se na sledeće dvije generacije. Ako pogledamo
ratove i izmjene društveno-političkog uređenja od austro-ugarske
okupacije 1878, preko i svjetskog rata i Kraljevine Jugoslavije, ulaska
Bosne u sastav NDH 1941., postaje jasno da nijedna generacija ne može
izbjeći ekstremne i nasilne promjene, materijalne i ljudske gubitke,
kompletnu promjenu vrijednosti. Čak i svijetla prošlost NOB-a i
idilični period socijalizma koji slijedi, za mnoge je porodice
predstavljao jednu od epizoda u rutinskoj traumatizaciji. Nepovjerenje
i neožaljeni gubici samo su buknuli u ovom poslednjem ratu, gdje su,
vođene strahom ili osvetom, mnoge bivše žrtve, njihova djeca i unuci
nastavili ciklus povređivanja u ulozi počinitelja. Čak i onima koji ne
dolaze iz porodica traumatizovanih u II svjetskom ratu bilo je relativno
lako da , pod anestezijom nacionalizma, dehumanizuju „one druge“ i
dožive ih kao nekog ko zaslužuje uništenje.
Mnoge primarne žrtve poslednjeg rata još pokušavaju rekonstruisati
sopstveni život nakon ranjavanja, mučenja i izbjeglištva. Sekundarne
žrtve, tj. članovi porodice i prijatelji ubijenih, nestalih , invalida i
mučenih još tuguju za izgubljenim. Nisu čak ni pronađeni i sahranjeni
svi nestali, a proces tugovanja koji nije započeo, ne može ni da se
završi. Čak i ako nismo imali ličnih, porodičnih i prijateljskih
gubitaka, ipak smo tercijarne žrtve, samim tim što pripadamo nekoj
povrijeđenoj etničkoj skupini i prostoru koji je doživio fragmentaciju.
Kao i u svakom konfliktu, situaciju komplikuje i činjenica da su sve
etničke grupacije bili i žrtve i počinitelji, ma koliko nastojali
sačuvati željenu ulogu žrtve.
Moglo bi se, dakle, reći da patimo od kolektivnog PTSP-a?
Dr Dušan Kecmanović bi odgovorio: „Bolesni nismo, zdravi još manje.“ Dva
karakteristična simptoma PTSP-a su intenzivno emocionalno reagovanje na
podsjetnike traume i neki vid odbrambenog izbjegavanja bolnih emocija.
Oba simptoma se mogu opservirati ne samo na individualnom, već i na
kolektivnom planu. Dovoljna je jedna socijalna iskra da rasplamsa
povrede, bijes i gorčinu, da osjećanja buknu kao da su se ratni užasi
juče desili. Pogledajte samo kakve su emocije izazvale sudske presude i
odluke u slučaju „tuzlanska kolona“. Granate su samo zamijenjene
riječima. Svaka strana ima svoju istinu o tome ko je odgovoran. Svaka
doživljava da je žrtva. Srbi ističu svoje ubijene vojnike, a Bošnjaci
te iste ljude doživljavaju kao pravedno kažnjene ubice koje su,
povlačeći se, pucali na tuzlanske civile. Za Srbe je prekid istrage
protiv šestorice čelnih ljudi retraumatizacija, zločin pravosuđa, a za
Bošnjake pobjeda istine i pravde. Sve strane se još uzaludno bore da
njihove žrtve budu priznate i poštovane, a počinioci kažnjeni.
Saosjećanje sa drugom grupacijom je rijedak, luksuzan artikal na ovim
prostorima.
Nasuprot povišenoj emocionalnoj reaktivnosti, drugi dokaz kolektivne
traumatizovanosti je neki vid tuposti, zasićenosti, odbrambene
emocionalne obamrlosti stanovništva. Medijska pažnja i strasti utihnu
nakon nekoliko dana, prividno zaboravljeni do slijedeće presude Haškog
tribunala, sledećeg hapšenja ili odluke lokalnih tužilaštava.
Populacija je umorna od osjećanja, saosjećanja, bespomoćnog gnijeva,
nepovjerenja... Sagorjeli smo kao u onoj Nastasijevićevoj pjesmi: „... I
pepeo će vetri razneti, a nema razrešenja.“
Zavisno od stepena traumatizacije i individualnog stila, tipičan
pojedinac najčešće oscilira između pretjeranog reagovanja i odbrambene
obamrlosti. Emocionalna anesteziranost, iako invalidizirajuća, postaje
zaštita ličnosti ili kolektiviteta od pretjeranog emocionalnog
reagovanja ili anksioznosti pred kompleksnom realnošću. Siti nejasnoća,
parcijalnih istina i crno-bijele slike , umorni od ovog oscilovanja,
kojem se ne nazire kraj, neki utočište traže u autističnom ignorisanju
realnosti: prestaju mariti za to šta je istina, a šta laž, šta pravda,
a šta nepravda, shvatajući da je teško prodrijeti do istine.. Za njih
su svi krivci i svi žrtve, a oni sami se osjećaju prevareno. Kao da im
je neka volšebna sila oduzela sadašnjost i budućnost. Mediji ostavljaju
utisak permanentne reprize prošlih epizoda, u seriji koja nema epilog..
Koji su to procesi kroz koje jedno poslijeratno društvo mora proći da bi
se moglo reći kako je ono mentalno zdravo? Da li država, entitet ili
lokale sredine rade na ozdravljenju nacija? Koliko se ovoj temi pridaje
značaj kod nas?
U našem slučaju ozdravljenje ne znači zdravlje, već kontrolu hronične
bolesti. Ili makar učenje da se živi sa sopstvenim bolom, a da se tuđi
poštuje i ne uvećava. Lijekovi održavanja su istina i pravda, potom
pomirenje kroz obnovu povjerenja i eventualno opraštanje na kraju. Za
sada, to su samo svijetli ideali. Ako su uopšte dostižni, svakako je
riječ o dugotrajnom procesu i interakciji svih učesnika ratnog sukoba.
Pretpostavka etničkog pomirenja je da se prvo pomirimo sa sobom, To
znači da preuzmemo odgovornost za sopstvene zločine, prihvatimo
neprijatnu istinu o sebi kao počiniteljima i obnovimo doživljaj
sopstvene vrijednosti kao žrtve. I tražimo od drugih da uzmu njihovu
odgovornost.
Ovo je užasno težak korak, jer su sve etničke grupe bili i
počinitelji i žrtve. Kako sada stoje stvari, svaka strana preferira
ulogu žrtve, minimizira svoje zločine ili odbija napustiti poziciju
žrtve, dok i oni drugi ne priznaju da su bili počinitelji. Pošto se
radilo o začaranom krugu nasilja, čije korijene treba tražiti decenijama
unazad, teško je ustanoviti ko je prvi počeo i kada. Kao da je to,
nakon svega što se dešavalo, uopšte bitno! Objašnjenja motivacije,
najčešće pozivanjem na nerazriješene procese iz II svjetskog rata, se
brkaju sa opravdanjima postupaka, koje je nemoguće opravdati, ma šta da
je povod.
Ukratko, bez opšteprihvaćene istine, tzv. „mape zločina“ u regionu,
ozdravljenje ne može početi. A to ne može biti učinjeno bez blagoslova
vladajućih struktura svake strane, čija je motivacija takođe upitna,
kontaminirana ne samo traumatskim nepovjerenjem, suženom vizijom
budućnosti, već možda i svjesnim manipulisanjem strahom stanovništva, a
da bi se sačuvala sopstvena pozicija moći.
Radite sa ljudima koji su prošli kroz razne oblike trauma, sa ljudima
koji su izgubili svoje bližnje tokom rata...Ako prihvatimo činjenicu da
je suočavanje sa prošlošću proces kroz koji svi, na ovaj ili onaj način,
moramo proći, u kojoj smo fazi sad?Jesmo li uopšte počeli sa ovim
procesom na način koji bi bio, klinički gledano, prihvatljiv i koji bi
dao određene rezultate?
Pomirenje podrazumijeva povjerenje da druga strana ima dobre namjere,
ali i moć da ih ostvari. Mislim da nismo ni na početku ovog procesa, jer
ne vjerujemo u dobre namjere druge strane. Bošnjaci ne vjeruju da Srbi
žele jedinstvenu BiH, što je tačno. Srbi ne vjeruju u dobre namjere
Bošnjaka koji Republiku Srpsku vide kao „zločinačku tvorevinu“ i
prepreku budućnosti , a pritom žele da žive sa onima koji tu istu
tvorevinu doživljavaju kao garant sigurnosti i smisla ratnih gubitaka.
Niko ne prihvata sopstvene zločine i bez poštovanja se odnosi prema
tuđim žrtvama. Bezosjećajnost i nerazumijevanje rađaju sumnju, strah i
bijes. Teško da ovi paralelni monolozi mogu prerasti u produktivan
dijalog.
Nevladine organizacije su, uz međunarodnu pomoć, nastojale podići
nivo svijesti o značaju istine, kažnjavanja počinitelja i procesu
pomirenja. Održani su brojni seminari, rade se empirijska istraživanja,
objavljuju knjige, ali moj optimistični utisak je da smo mi u BiH na
samom početku. Kažem optimistični, jer možda je sve ovo što se dešava
poslednih desetak godina na osvjetljavanju istine samo produbilo
međuetnički jaz. Pogledajte samo reakcije entiteta na slučaj tuzlanske
kolone ili neku hašku presudu, pa će vam trebati mnogo mašte da budete
optimista.
Neke inicijative pomirenja krenule se „odozdo“, iz baze, uz pomoć
međunarodnih organizacija. Napr. kontakti sa grupom građana
Prijedora,koji su željele raditi na pomirenju, pokazuju da dijalog i
pomirenje traže savladavanje brojnih individualnih i kolektivnih
barijera, kako na strani počinitelja, tako i na strani žrtava. Bez
kontinuititeta i u vakuumu, lišeni autentične podrške „odozgo“ , ovakvi
hvale vrijedni napori nisu mogli dati opipljivije i ozbiljnije
rezultati.
Kao počinitelji, nastavljamo nanositi nepravdu, zloupotrebljavati
druge, vjerujući da su zaslužili povredu. Nemamo odgovorna, iskrena
izvinjenja i dobra opravdanja za sopstvene postupke. Ne uspijevamo
razlikovati naše razumljive motive od loših efekata. Bježimo od krivice
zbog nanesenih povreda, izbjegavamo saosjećanje i plašimo se da ćemo
biti kažnjeni, satanizovani i osramoćeni pred drugima. Ne slažemo se ko
je odgovoran, želimo izbjeći izvinjenje i nadoknadu štete.Kao žrtve,
ne uspijevamo ovladati bolnim osjećanjima i plašimo se ponavljanja
traume. Ljuti nas što drugi očekuju da zaboravimo ili umanjuju štetu.
Plašimo se razumjeti motive počinitelja i oprostiti, jer tako činimo
nepravdu onima koji su patili i poginuli. Ne želimo napustiti poziciju
žrtve i vidjeti sebe kao preživjele, jer gubimo moralnu nadmoć, pravo da
kritikujemo, da se svetimo i proganjamo, gubimo kontrolu i tražimo
kompenzaciju. Ne shvatamo zašto za našu budućnost nije dobro da se
fiksiramo u poziciji žrtve. Čak i da se odnos vladajućih struktura
promijeni, a udruženja žrtava iz svakog dijela regiona povežu u
kontinuiranom dijalogu, teško je osmisliti strategiju, model koji bi
uvažio specifičnosti lokalne traumatizacije. A i kad bi imali model i
stvorili povoljne uslove, ostaje ono najteže: preuzeti odgovornost,
slušati drugog i saosjećati sa njim. Ljudi ponekad imaju utisak da
saosjećanje sa patnjom druge strane znači izdaju sopstvenog naroda i
njegove muke. Nerijetko im to članovi njihove etničke skupine i otvoreno
prebacuju.
Pretpostavke vezane za istinu i pravdu još nisu ispunjene, pa čak
ne postoje ni ozbiljni indikatori da bilo koja strana na tome
kontinuirano radi. Mislim i da je u BiH vrlo nizak nivo kolektivne, a i
individualne svijesti o tome da bismo, insistirajući na sopstvenoj
ulozi žrtve, mogli ponoviti prošlost u novom konfliktu. Ili ostati
zaglavljeni u nepovjerenju koje blokira život u sadašnjosti i planiranje
budućnosti. Mnogi pridruživanje Evropskoj uniji vide kao izlaz, ali
teško mi je da zamislim da to uz postojeće probleme, neće donijeti i
nove.
Ako je situacija zaista tako teška i bezizlazna, ko nam može pomoći, imamo li snage da to prebrodimo sami?
Iskustva zemalja koje su preživjele ratni sukob govore da inicijativa
za pomirenje mora doći iznutra, iako je često potrebna podrška i
spolja. Lično nisam optimista, jer projekcija odgovornosti je ovdje
relativno trajan individualni i kolektivni mehanizam, koji kratkoročno
oslobađa , iako dugoročno dovodi do sudara sa realnošću, konflikata i
nasilja. Nadalje, ljudi ovih prostora su vjekovima učili da ne vjeruju
„onom drugom“. Da bi se to izmijenilo potreban je moćan društveni okvir,
koji bi omogucio preuzimanje odgovornosti a time i dobijanj prava i
odgovornosti. Izgledalo je da ga je socijalizam ponudio konceptima
samoupravljanja i bratstva i jedinstva, ali i potiskivanjem svega što te
koncepte remeti. Pokazali smo se neodgovornim i nedozrelim.
Potiskivanje se pokazalo rizičnim, zato što nas je potisnuto
neočekivano zaskočilo „s leđa“. Kao reakciju, sad imamo erupciju
iracionalnog, emocionalnog, ali nemamo integrativni mehanizam i savjest.
Profit i ekonomski interesi su jedino ljepilo u opštoj spoljašnjoj i
unutrašnjoj fragmentaciji. Problem je što su razumni, humanistički,
krišćanski ideali marginalizovani, ignorisani. Mišljenje je postalo
automatizovano, prepuno generalizacija, proizvoljne selekcije činjenica i
crno-bijelog zaključivanja.
Ne pretendujući da sam u pravu, čini mi da sve više vjerujem i sve
jasnije osjećam jednu misao velikog psihoterapeuta Erika Berna, koja me u
mladosti činila nespokojnom. Bern je rekao da nema nade za ljudsku
rasu, ali ima za pojedince. Da li će neki od tih pojedinaca postati
harizmatičan ili će njihov broj dostići kritičnu masu, dovoljnu za
evolutivni skok ili će se desiti nešto treće, što će prosvijetliti
ljude...to niko ne zna, a ne vrijedi ni razbijati glavu.
Društvena situacija za ozbiljne inicijative pomirenja evidentno još
nije sazrela. Ostaje da živimo SADA, ne zaboravljajući sopstvene greške u
prošlosti, ali i ne dopuštajući patnji da nas učini gluvim za
trpljenje "onih drugih" . Da slušamo i provjeravamo da li ih smo
dobro razumjeli. Da saosjećamo, umjesto da se branimo od krivice. Da ne
zaboravimo da su " ti drugi" ne samo neminovnost , već i da su nam jako
potrebni. Jer na kraju krajeva... da "njih" nema... u koga bismo
projektovali sopstvenu tamu dok ne odrastemo?
Arhiva BUKE
Intervju objavljen 2011.godine
Nakon doživljenog nasilja moramo mijenjati sliku sebe, drugih ljudi i
svijeta. Ta nova slika ima funkciju da spriječi ponavljanje traume.
Slika sigurnosti svijeta i življenja, kao i shema povjerenja u ljude su
ozbiljno stradale. Bespomoćnost i pretrpljene povrede ozbiljno su
ugrozile i doživljaj lične vrijednosti pojedinca, a i kolektiva.
Obnavljanje narušene lične vrijednosti može imati dva pravca. Jedan je
da umanjimo vrijednost onih drugih ili da im se osvetimo, a drugi je da
unapredimo sopstvene kompetencije i proširimo se kroz proces
opraštanja. Drugi put je duži, mukotrpniji i rezervisan za rijetke,
prosvijetljene i hrabre pojedince.
Lakše je umanjiti tuđu vrijednost. Imam utisak da svaka etnička
grupacija ili partija , a i mnogi pojedinci već godinama grade sopstveni
plus zlurado ističući tuđi minus. „Oni drugi“ postaju kontejner za
projekciju sopstvenog mraka, nehumanosti, manipulacija. Taj projektivni
trend tipa „zlo je u onom drugom“ se od rata nije mnogo promijenio, s
tim da sada jedni drugima ne oduzimamo živote, već ljudsku vrijednost i
pravo na poštovanje. Ukratko, u ponovnoj izgradnji doživljaja lične
vrijednosti ćorsokaci i prečice su brojniji i mnogo zavodljiviji od
teškog i sporog obnavljanja sopstvene ljudskosti. Primamljiv je bijeg od
lične odgovornosti. Još uvijek je lakše pocijepati se i vidjeti trn u
tuđem oku i smeće u tuđem dvorištu.
Neki vidovi traumatizacije su suptilnije integrisani u izmijenjeni stil življenja. Odbrana od neizvjesnosti i neimaštine je nametnula uvjerenje da je jedini garant vrijednosti i sigurnosti novac i društvena moć koja ga donosi. Sa druge strane, gomilanje materijalnog dobija duhovnu „ravnotežu“ u pseudoreligioznosti, koja više liči na trgovinu sa Bogom i kupovinu oproštaja grijeha, nego na autentičnu odgovornost prema bližnjem.
Trka za obezbjeđenjem elementarne sigurnosti mnogim primarnim žrtvama
nije ostavila mnogo vremena za tugovanje. Ono je odgođeno, često
blokirano bespomučnim radom, zarađivanjem koje treba da poništi
nesigurnost i bespomoćnost. Ova grupa traumatizovanih nema vremena da
obradi prošlost.
Oni otupjeli od gubitaka, koji se nisu upustili u trku akumulacije
sigurnosti i moći, tavore na margini bez posla, stana, budućnosti
ostaju zaglavljeni u prošlosti, depresivni,bez mogućnost da obnove
doživljaj lične vrijednosti. I tako, Bosnom hodaju žrtve, borci,
otupljeni i „biznismeni“, zaglavljeni u traumi svako na svoj način.
Kao društvo smo ozbiljno traumatizovani...
Naravno da jesmo, i to ne samo posljednjih 20 godina. Traumatizacija je
na ovim prostorima rutina, pravilo. Svaka traumatizacija zahvata ne
samo primarne žrtve, već i sekundane, njihovu djecu, unuke i
prijatelje, šireći se na sledeće dvije generacije. Ako pogledamo
ratove i izmjene društveno-političkog uređenja od austro-ugarske
okupacije 1878, preko i svjetskog rata i Kraljevine Jugoslavije, ulaska
Bosne u sastav NDH 1941., postaje jasno da nijedna generacija ne može
izbjeći ekstremne i nasilne promjene, materijalne i ljudske gubitke,
kompletnu promjenu vrijednosti. Čak i svijetla prošlost NOB-a i
idilični period socijalizma koji slijedi, za mnoge je porodice
predstavljao jednu od epizoda u rutinskoj traumatizaciji. Nepovjerenje
i neožaljeni gubici samo su buknuli u ovom poslednjem ratu, gdje su,
vođene strahom ili osvetom, mnoge bivše žrtve, njihova djeca i unuci
nastavili ciklus povređivanja u ulozi počinitelja. Čak i onima koji ne
dolaze iz porodica traumatizovanih u II svjetskom ratu bilo je relativno
lako da , pod anestezijom nacionalizma, dehumanizuju „one druge“ i
dožive ih kao nekog ko zaslužuje uništenje.
Mnoge primarne žrtve poslednjeg rata još pokušavaju rekonstruisati
sopstveni život nakon ranjavanja, mučenja i izbjeglištva. Sekundarne
žrtve, tj. članovi porodice i prijatelji ubijenih, nestalih , invalida i
mučenih još tuguju za izgubljenim. Nisu čak ni pronađeni i sahranjeni
svi nestali, a proces tugovanja koji nije započeo, ne može ni da se
završi. Čak i ako nismo imali ličnih, porodičnih i prijateljskih
gubitaka, ipak smo tercijarne žrtve, samim tim što pripadamo nekoj
povrijeđenoj etničkoj skupini i prostoru koji je doživio fragmentaciju.
Kao i u svakom konfliktu, situaciju komplikuje i činjenica da su sve
etničke grupacije bili i žrtve i počinitelji, ma koliko nastojali
sačuvati željenu ulogu žrtve.
Moglo bi se, dakle, reći da patimo od kolektivnog PTSP-a?
Dr Dušan Kecmanović bi odgovorio: „Bolesni nismo, zdravi još manje.“ Dva
karakteristična simptoma PTSP-a su intenzivno emocionalno reagovanje na
podsjetnike traume i neki vid odbrambenog izbjegavanja bolnih emocija.
Oba simptoma se mogu opservirati ne samo na individualnom, već i na
kolektivnom planu. Dovoljna je jedna socijalna iskra da rasplamsa
povrede, bijes i gorčinu, da osjećanja buknu kao da su se ratni užasi
juče desili. Pogledajte samo kakve su emocije izazvale sudske presude i
odluke u slučaju „tuzlanska kolona“. Granate su samo zamijenjene
riječima. Svaka strana ima svoju istinu o tome ko je odgovoran. Svaka
doživljava da je žrtva. Srbi ističu svoje ubijene vojnike, a Bošnjaci
te iste ljude doživljavaju kao pravedno kažnjene ubice koje su,
povlačeći se, pucali na tuzlanske civile. Za Srbe je prekid istrage
protiv šestorice čelnih ljudi retraumatizacija, zločin pravosuđa, a za
Bošnjake pobjeda istine i pravde. Sve strane se još uzaludno bore da
njihove žrtve budu priznate i poštovane, a počinioci kažnjeni.
Saosjećanje sa drugom grupacijom je rijedak, luksuzan artikal na ovim
prostorima.
Nasuprot povišenoj emocionalnoj reaktivnosti, drugi dokaz kolektivne
traumatizovanosti je neki vid tuposti, zasićenosti, odbrambene
emocionalne obamrlosti stanovništva. Medijska pažnja i strasti utihnu
nakon nekoliko dana, prividno zaboravljeni do slijedeće presude Haškog
tribunala, sledećeg hapšenja ili odluke lokalnih tužilaštava.
Populacija je umorna od osjećanja, saosjećanja, bespomoćnog gnijeva,
nepovjerenja... Sagorjeli smo kao u onoj Nastasijevićevoj pjesmi: „... I
pepeo će vetri razneti, a nema razrešenja.“
Zavisno od stepena traumatizacije i individualnog stila, tipičan
pojedinac najčešće oscilira između pretjeranog reagovanja i odbrambene
obamrlosti. Emocionalna anesteziranost, iako invalidizirajuća, postaje
zaštita ličnosti ili kolektiviteta od pretjeranog emocionalnog
reagovanja ili anksioznosti pred kompleksnom realnošću. Siti nejasnoća,
parcijalnih istina i crno-bijele slike , umorni od ovog oscilovanja,
kojem se ne nazire kraj, neki utočište traže u autističnom ignorisanju
realnosti: prestaju mariti za to šta je istina, a šta laž, šta pravda,
a šta nepravda, shvatajući da je teško prodrijeti do istine.. Za njih
su svi krivci i svi žrtve, a oni sami se osjećaju prevareno. Kao da im
je neka volšebna sila oduzela sadašnjost i budućnost. Mediji ostavljaju
utisak permanentne reprize prošlih epizoda, u seriji koja nema epilog..
Koji su to procesi kroz koje jedno poslijeratno društvo mora proći da bi
se moglo reći kako je ono mentalno zdravo? Da li država, entitet ili
lokale sredine rade na ozdravljenju nacija? Koliko se ovoj temi pridaje
značaj kod nas?
U našem slučaju ozdravljenje ne znači zdravlje, već kontrolu hronične
bolesti. Ili makar učenje da se živi sa sopstvenim bolom, a da se tuđi
poštuje i ne uvećava. Lijekovi održavanja su istina i pravda, potom
pomirenje kroz obnovu povjerenja i eventualno opraštanje na kraju. Za
sada, to su samo svijetli ideali. Ako su uopšte dostižni, svakako je
riječ o dugotrajnom procesu i interakciji svih učesnika ratnog sukoba.
Pretpostavka etničkog pomirenja je da se prvo pomirimo sa sobom, To
znači da preuzmemo odgovornost za sopstvene zločine, prihvatimo
neprijatnu istinu o sebi kao počiniteljima i obnovimo doživljaj
sopstvene vrijednosti kao žrtve. I tražimo od drugih da uzmu njihovu
odgovornost.
Ovo je užasno težak korak, jer su sve etničke grupe bili i počinitelji i žrtve. Kako sada stoje stvari, svaka strana preferira ulogu žrtve, minimizira svoje zločine ili odbija napustiti poziciju žrtve, dok i oni drugi ne priznaju da su bili počinitelji. Pošto se radilo o začaranom krugu nasilja, čije korijene treba tražiti decenijama unazad, teško je ustanoviti ko je prvi počeo i kada. Kao da je to, nakon svega što se dešavalo, uopšte bitno! Objašnjenja motivacije, najčešće pozivanjem na nerazriješene procese iz II svjetskog rata, se brkaju sa opravdanjima postupaka, koje je nemoguće opravdati, ma šta da je povod.
Ukratko, bez opšteprihvaćene istine, tzv. „mape zločina“ u regionu,
ozdravljenje ne može početi. A to ne može biti učinjeno bez blagoslova
vladajućih struktura svake strane, čija je motivacija takođe upitna,
kontaminirana ne samo traumatskim nepovjerenjem, suženom vizijom
budućnosti, već možda i svjesnim manipulisanjem strahom stanovništva, a
da bi se sačuvala sopstvena pozicija moći.
Radite sa ljudima koji su prošli kroz razne oblike trauma, sa ljudima
koji su izgubili svoje bližnje tokom rata...Ako prihvatimo činjenicu da
je suočavanje sa prošlošću proces kroz koji svi, na ovaj ili onaj način,
moramo proći, u kojoj smo fazi sad?Jesmo li uopšte počeli sa ovim
procesom na način koji bi bio, klinički gledano, prihvatljiv i koji bi
dao određene rezultate?
Pomirenje podrazumijeva povjerenje da druga strana ima dobre namjere,
ali i moć da ih ostvari. Mislim da nismo ni na početku ovog procesa, jer
ne vjerujemo u dobre namjere druge strane. Bošnjaci ne vjeruju da Srbi
žele jedinstvenu BiH, što je tačno. Srbi ne vjeruju u dobre namjere
Bošnjaka koji Republiku Srpsku vide kao „zločinačku tvorevinu“ i
prepreku budućnosti , a pritom žele da žive sa onima koji tu istu
tvorevinu doživljavaju kao garant sigurnosti i smisla ratnih gubitaka.
Niko ne prihvata sopstvene zločine i bez poštovanja se odnosi prema
tuđim žrtvama. Bezosjećajnost i nerazumijevanje rađaju sumnju, strah i
bijes. Teško da ovi paralelni monolozi mogu prerasti u produktivan
dijalog.
Nevladine organizacije su, uz međunarodnu pomoć, nastojale podići nivo svijesti o značaju istine, kažnjavanja počinitelja i procesu pomirenja. Održani su brojni seminari, rade se empirijska istraživanja, objavljuju knjige, ali moj optimistični utisak je da smo mi u BiH na samom početku. Kažem optimistični, jer možda je sve ovo što se dešava poslednih desetak godina na osvjetljavanju istine samo produbilo međuetnički jaz. Pogledajte samo reakcije entiteta na slučaj tuzlanske kolone ili neku hašku presudu, pa će vam trebati mnogo mašte da budete optimista.
Neke inicijative pomirenja krenule se „odozdo“, iz baze, uz pomoć međunarodnih organizacija. Napr. kontakti sa grupom građana Prijedora,koji su željele raditi na pomirenju, pokazuju da dijalog i pomirenje traže savladavanje brojnih individualnih i kolektivnih barijera, kako na strani počinitelja, tako i na strani žrtava. Bez kontinuititeta i u vakuumu, lišeni autentične podrške „odozgo“ , ovakvi hvale vrijedni napori nisu mogli dati opipljivije i ozbiljnije rezultati.
Kao počinitelji, nastavljamo nanositi nepravdu, zloupotrebljavati
druge, vjerujući da su zaslužili povredu. Nemamo odgovorna, iskrena
izvinjenja i dobra opravdanja za sopstvene postupke. Ne uspijevamo
razlikovati naše razumljive motive od loših efekata. Bježimo od krivice
zbog nanesenih povreda, izbjegavamo saosjećanje i plašimo se da ćemo
biti kažnjeni, satanizovani i osramoćeni pred drugima. Ne slažemo se ko
je odgovoran, želimo izbjeći izvinjenje i nadoknadu štete.Kao žrtve,
ne uspijevamo ovladati bolnim osjećanjima i plašimo se ponavljanja
traume. Ljuti nas što drugi očekuju da zaboravimo ili umanjuju štetu.
Plašimo se razumjeti motive počinitelja i oprostiti, jer tako činimo
nepravdu onima koji su patili i poginuli. Ne želimo napustiti poziciju
žrtve i vidjeti sebe kao preživjele, jer gubimo moralnu nadmoć, pravo da
kritikujemo, da se svetimo i proganjamo, gubimo kontrolu i tražimo
kompenzaciju. Ne shvatamo zašto za našu budućnost nije dobro da se
fiksiramo u poziciji žrtve. Čak i da se odnos vladajućih struktura
promijeni, a udruženja žrtava iz svakog dijela regiona povežu u
kontinuiranom dijalogu, teško je osmisliti strategiju, model koji bi
uvažio specifičnosti lokalne traumatizacije. A i kad bi imali model i
stvorili povoljne uslove, ostaje ono najteže: preuzeti odgovornost,
slušati drugog i saosjećati sa njim. Ljudi ponekad imaju utisak da
saosjećanje sa patnjom druge strane znači izdaju sopstvenog naroda i
njegove muke. Nerijetko im to članovi njihove etničke skupine i otvoreno
prebacuju.
Pretpostavke vezane za istinu i pravdu još nisu ispunjene, pa čak
ne postoje ni ozbiljni indikatori da bilo koja strana na tome
kontinuirano radi. Mislim i da je u BiH vrlo nizak nivo kolektivne, a i
individualne svijesti o tome da bismo, insistirajući na sopstvenoj
ulozi žrtve, mogli ponoviti prošlost u novom konfliktu. Ili ostati
zaglavljeni u nepovjerenju koje blokira život u sadašnjosti i planiranje
budućnosti. Mnogi pridruživanje Evropskoj uniji vide kao izlaz, ali
teško mi je da zamislim da to uz postojeće probleme, neće donijeti i
nove.
Ako je situacija zaista tako teška i bezizlazna, ko nam može pomoći, imamo li snage da to prebrodimo sami?
Iskustva zemalja koje su preživjele ratni sukob govore da inicijativa
za pomirenje mora doći iznutra, iako je često potrebna podrška i
spolja. Lično nisam optimista, jer projekcija odgovornosti je ovdje
relativno trajan individualni i kolektivni mehanizam, koji kratkoročno
oslobađa , iako dugoročno dovodi do sudara sa realnošću, konflikata i
nasilja. Nadalje, ljudi ovih prostora su vjekovima učili da ne vjeruju
„onom drugom“. Da bi se to izmijenilo potreban je moćan društveni okvir,
koji bi omogucio preuzimanje odgovornosti a time i dobijanj prava i
odgovornosti. Izgledalo je da ga je socijalizam ponudio konceptima
samoupravljanja i bratstva i jedinstva, ali i potiskivanjem svega što te
koncepte remeti. Pokazali smo se neodgovornim i nedozrelim.
Potiskivanje se pokazalo rizičnim, zato što nas je potisnuto
neočekivano zaskočilo „s leđa“. Kao reakciju, sad imamo erupciju
iracionalnog, emocionalnog, ali nemamo integrativni mehanizam i savjest.
Profit i ekonomski interesi su jedino ljepilo u opštoj spoljašnjoj i
unutrašnjoj fragmentaciji. Problem je što su razumni, humanistički,
krišćanski ideali marginalizovani, ignorisani. Mišljenje je postalo
automatizovano, prepuno generalizacija, proizvoljne selekcije činjenica i
crno-bijelog zaključivanja.
Ne pretendujući da sam u pravu, čini mi da sve više vjerujem i sve
jasnije osjećam jednu misao velikog psihoterapeuta Erika Berna, koja me u
mladosti činila nespokojnom. Bern je rekao da nema nade za ljudsku
rasu, ali ima za pojedince. Da li će neki od tih pojedinaca postati
harizmatičan ili će njihov broj dostići kritičnu masu, dovoljnu za
evolutivni skok ili će se desiti nešto treće, što će prosvijetliti
ljude...to niko ne zna, a ne vrijedi ni razbijati glavu.
Društvena situacija za ozbiljne inicijative pomirenja evidentno još
nije sazrela. Ostaje da živimo SADA, ne zaboravljajući sopstvene greške u
prošlosti, ali i ne dopuštajući patnji da nas učini gluvim za
trpljenje "onih drugih" . Da slušamo i provjeravamo da li ih smo
dobro razumjeli. Da saosjećamo, umjesto da se branimo od krivice. Da ne
zaboravimo da su " ti drugi" ne samo neminovnost , već i da su nam jako
potrebni. Jer na kraju krajeva... da "njih" nema... u koga bismo
projektovali sopstvenu tamu dok ne odrastemo?
Arhiva BUKE
Intervju objavljen 2011.godine