A suncu i manastirima ugušite poj.
Kadife i svile nek nestane draž.
Jauk i groblje je narod moj.
A sjajna prošlost je laž.
(Miloš Crnjanski)
Kada je Benedict Anderson dao definiciju nacije kao "imaginarne zajednice", koju, po potrebi, konstrušu, rekonstruišu i uništavaju vladajuće elite u skladu sa svojim interesima, onda je postalo jasno da su klanja među etnijama zbog "nacionalnih interesa" i "životnih prostora", prije svega, životni interes konstruktora, rekonstruktora i uništavača. Čak i onda kada ovoj klasi, skupa sa izrabljivanim stanovništvom, prijeti uništenje od druge nacije i tada, ne varajmo se, traje borba za vlast i interes konstruktora, koji će s neprijateljskim konstruktorima trgovati životima svojih potčinjenih kao na pijaci.
Nacija, ta lažna solidarnost klasa, u kojoj oni na vrhu uvijek dobijaju nemjerljivo više od onih na dnu je tako, vrlo jednostavno dekonstruisana. Poslužimo se još jednim Andersonovim argumentom: "Imaginarna je [nacija, op. a.], jer pripadnici i najmanje nacije nikada neće upoznati većinu svojih sugrađana, sresti se s njima, ili čak za njih čuti. Pa ipak, u svijesti svakog od njih živi slika njihovog zajedništva."
Svaki je vladar znao da je najlakše upravljati stadima. U konačnici, ne nose li pastve i raje Bosne i Hercegovine upravo to ime – stoka!?! A stoka podrazumijeva pastira. Imaginarna Bosna, pastve i raje, uvijek je bio raj po ukusu pastiru: "lijepa naša, mila sura i žestoka, tamo gdje najlepša se zora budi". Klanje se spominje samo u slučaju kada prijeti opasnost od drugih! U svijest pastve i raje nikada nije prodrla surova realnost izvan pastoralnog matriksa: pastiri kolju svoje ovce, to im spada u osnovni opis zanimanja.
Pastir palanke
O tom pastirskom imaginariju, mnogo je pisano. On je sličan mitu o vječnom povratku! Nažalost, ovdje su povratne samo jedne te iste, ponekad prefarbane laži. Bez obzira radi li se o skoro promoviranoj mitologemi o Ajvaz dedi kao bezvremenom iskonu Bošnjaka, ili onim starijima o Caru Lazaru i njegovom zavjetu, ili krunidbi kralja Tomislava, sve one imaju za cilj samo jedno: služenje – stvaranje ropskih karaktera, novih nacionalista u pastve i raje, spremnih, da ako ustreba, budu zaklani za nove čobane, koji su paralogičan produžetak onih izmišljenih. Zar nad svima ne lebdi Bog, taj sveprisutni "duh palanke", koji je "pastir pastira", "gospodar gospodara", ili "gospodar svjetova", pa i vječnih pašnjaka koje valja zavrijediti ropstvom, iako se niko nikada nije vratio da priča o njima?
Uzalud je sociolog Srđan Vrcan još 1986 ukazao da "put revitalizacije religije u našim prilikama dobiva težinu i zacijelo znači jednu od glavnih poluga kojima se stanovita revitalizacija religije može najlakše i najdjelotvornije dovesti do desekularizacije društvenog života, pa i do kontrasekularizacije." Još je bitnije ovo njegovo upozorenje: "Čini se da u uvjetima suvremene krize religizacija nacionalnog i nacionalizacija religijskog imaju najveći stupanj prodornosti." (Vrcan, Od krize religije k religiji krize, Školska knjiga, Zagreb 1986).
No, ovo je za pastvu i raju očigledno bila prekomplikovana jednačina. Pogrešno pojednostavljivanje je, zapravo, osnova filozofije pastve i raje. Mi svi smo produžetak svojih pradavnih poslušnih stada – predaka, i ono drugo poslušno stado što nam je onomad htjelo preuzeti pašnjake, e, to isto stado će to sigurno ponovo pokušati! Tako je to još od Ajvaz Dede/Lazara/Tomislava. Pastva i raja nikada stvari ne želi pojednostaviti tako, da novi poredak stvari može početi rođenjem nove generacije ovčica i da te ovčice mogu evoluirati u neki drugi, gluposti manje sklon, oblik života.
No na čemu bi onda čobani temeljili svoju vlast, osim na vjernosti nad-čobanima kojima su odavno prodali pašnjake, pa sada vladaju kao njihovi namještenici, držeći pastvu i raju u uvjerenju da imaju izbora, iako su zapravo u istinskoj vlasti daleko zajebanijih? Kako bi se pastva i raja mogla ubijediti da je rasprodaja njihovih pašnjaka daleko ozbiljnija nevolja nego stambeno pitanje vatikanskog arhipastira? Naravno da će, stoga, ljubav i mržnju pastve i raje prema ovom kumiru regulirati isključivo pastiri, i kao i uvijek u svoju korist. Uz pogrešno pojednostavljivanje, bit razmišljanja ovaca i ovnova Bosne i ovaca i ovnova Hercegovine, kakvo je pogodovalo i pogoduje drevnim i sadašnjim pastirskim strukturama jesu glupost, mržnja i bijeda.
Historija ovčinjaka
Kada znamo ko su i kakvi su čobani, da vidimo kakav je zapravo produkt njihova rada? Kakvi su recipijenti filozofije čobanstva? Kakvom je načinjena ta pastva i raja? Kakav bi smo odgovor dobili od prosječnog ponositog Bošnjaka/Srbina/Hrvata, šta su oni? Džamija, sevdalinka, behar, krsna slava, gusle, boj na Kosovu, sveta misa, pleter, tamburica – bez sumnje to je to! Oni malo priučeniji se diče pisanjem "svoje historije", koju će, sasvim sigurno, objasniti koristeći se istim motivima. Pogledajmo neke od mnogobrojnih primjera matrice koju ti priučenici upotrebljavaju, braneći, kroz pastirske medije, historijska prava, na tobožnje stečevine svojih „ovčinjaka“.
Tako u jednom od brojeva Saffa, islamskog glasila pod apsolutnom kontrolom Rijaseta IZ, čitamo sljedeći proglas: „U svim beskrajnim i bezbrojnim agresivnim ratovima protiv Bosne, Bosna je uvijek ratovala sama a na suprotnoj strani su bili Mlečani, lokalno kršćansko stanovništvo kao plaćenici i brojni ‘sveti’i drugi evropski porobljivači.” Kako samo ova vječna samoća malobrojnog stada među bezbrojim a agresivnim otimačima pašnjaka, podsjeća na one “Tri sile”, koje su “pritisle Srbijicu” (vojnik Živko Anđelković), ili krilaticu na kojoj je rastao podmladak svetosavske pastve u Republici Srpskoj: “U Turčina vere nema”, koja je ujedno i krilatica ovčjeg tisućljetnog “predziđa kršćastva”! Recipijenti filozofije čobanstva su uvijek branitelji svoga, iako, uglavnom, u smislu posjedovanja imaju malo toga ili ništa. Shvatiti da od sukoba među etnijama ne profitiraju narodi za pastvu i raju je gotovo nemoguća misija.
Krvoločna strategija
Pokornost kralju, caru, ili sultanu u ime boga, zamijenjena je pokornošću kapitalisti ili bankaru u ime „nacionalnog interesa“. Zbog čega bi, ako upotrijebimo zrnce zdrava razuma, postojao sukob zbog različitih prakticiranja vjere ili običaja? U etnokapitalizmu nacija je oruđe kapitalista u bogaćenju, oruđe bankara i tokova novca za koje niko ne zna gdje izviru i gdje se ulijevaju. Upravo izmišljotinom o „historijskom pravu“ naroda, finansijski špekulant zadobija pravo na njegovo bezgranično cijeđenje. Za svoga zaštitnika, on potom uzima „nacionalnu državu“ ili barem poludržavu. Tako organizovana država ne može na svome teritoriju trpjeti brojnost „drugih“, kojima bi drugi kapitalista manipulirao „njihovim“ simbolima i „historijskim pravima“.
Iako je upravo ova krvoločna strategija i dalje jedina politička realnost u BiH, zbog čega je onda tako slabo rašireno shvatanje njene užasne jednostavnosti? Zbog čega etnije BiH za sva vremena ne pošalju dođavola svoje satrape? Zbog čega svoje bijedne egzistencije čine još bjednijima? Možda zato, jer su u tolikoj mjeri povezane s religijom?
U svome „Smislu života“ Terry Eagleton sublimira misli Wittgnsteina i Derride da su „takve metafizičke iluzije ugrađene… u samu strukturu našeg jezika i nemoguće ih je iskorijeniti.” Zapravo, “Kao Knut suočen s valovima, filozof jednostavno mora stalno voditi uzaludnu bitku protiv njih – bitku koju Wittgenstein vidi kao neku vrstu lingvističke terapije, a koju Derrida zove “dekonstrukcija”.
Našost briše sve grijehe
To su te razdjelnice, međaši i bezdani koji zjape među ovdašnjim ljudima. Prema imaginarnoj zajednici gajit će se, doduše hinjena, bezgranična ljubav i posvećenost (svaka će ovca, za razliku od pravog vunenog travojeda, satrti svoga su-stadnika ne bi li se domogla nekog oblika pastirstva, pa da i sama postane gospodarom gluposti).
No, ta je ljubav, kao i svaka ljubav, posve iracionalna (ovčica lako samu sebe ubijedi da je časna i poštena, iako gomile trave čuva samo za sebe) Tragovi racia, koji nisu postali žrtvom sistemskog ispiranja mozga, ovci će nagovijestiti da "i njih ima finih", ali će taj tračak razuma ubrzo nestati u navali sadomazohističke dionizijske pohote za mističnim jedinstvom sa "svojima", sa gospodarom koji nemilosrdno kažnjava one koji su zalutali, ali će u svoj zagrljaj primiti izgubljenu ovčicu, ako ova skrušeno prizna da joj nigdje nije bilo bolje "do kod svojih"! Tako trenuci racija postaju žarištem bosanske zluradosti! Što su oni drugi gori i odvratniji, to je bolja potvrda ispravnosti moga pripadanja svojima! Jest da "i njih ima finih", ali "to su pojedinci"! Jest da i kod nas ima govana, ali njima ćemo oprostiti i o tome manje govoriti, jer su naši!
"Našost" briše sve grijehe! Sve drugo je otpadništvo! Pastir koji nije shvatio tu lekciju, neće dugo ostati na pastirskoj funkciji! Generacije njegovih prethodnika ustrojile su pastvu i raju tako da za nju nema sreće, osim tamo gdje instrumentarij odabrane simbolike neće potvrđivati pripadnost zemlje, rijeka, šuma, žena, djece – svekolikoj „našosti“! „Vjerski fundamentalizam izraz je neurotičnog straha da bez Smisla nad smislovima ne postoji nikakav smisao. To je samo obrnuti nihilizam.”, rekao bi Eagleton
Zanemarimo svaku logiku, kada se u našem kraju uzdiže nova munara, kada do Vidovdana treba telefonski uplatiti marku da se Srbi "obože i umnože" ili, sa suzama u očima, saslušati poruku međugorske Gospe. Samo našost daje smisao zemlji, rijekama, šumama, ženama i djeci! Ako nisu naša, onda su nešto tamo, drugo, tuđe, „anamoono“ s čim se, ako je nužda, može komunicirati, ali nipošto miješati, jer oni su poklali/zapalili/istrijebili, a u nas caruje predvječna dobrota. Pogrešno pojednostavljivanje, koje za posljedicu ima glupost, mržnju i bijedu u ovom stadiju prelazi u filozofiju perverznog, pornografskog sagledavanja stvarnosti! Jest da "srpske" gradove ukrašavaju statue Draže Mihailovića, jest da u Zapadnom Mostaru prolazimo ulicom Jure Francetića, jest da Caco počiva u prvom safu do Alije, ali, avaj, to je "našost", tako nakazna, a tako nezamjenjiva, pastirima na radost.
Tekst preuzet sa portala www.radiosarajevo.ba
