Udruženje za pomoć licima sa autizmom “Djeca svjetlosti” iz Banjaluke osnovano je 2008 godine, a trenutno broji oko četrdeset članova, djece i odraslih osoba sa autizmom. U ciljeve ovog udruženja spada okupljanje lica sa autizmom, roditelja ili staraoc, stručnjaka i drugih osoba koje su u kontaktu sa osobama sa autizmom. Nastoje da svojim radom poboljšaju položaj autista, smanje stigmu sa kojom se ova populacija susreće i informišu javnost o svim važnim pitanjima autizma.
ŠTA JE AUTIZAM?
Autizam je prema definiciji razvojni poremećaj komunikacije i socijalne interakcije koji se javlja u ranom djetinjstvu i traje do kraja života. Češce se javlja kod osoba muškog pola. Osobe sa autizmom imaju problem u učenju, počev od ranog usvajanja osnovnih navika, pa do sticanja apstraktnih znanja i socijalnih veština. Smetnje su najviše izražene u domenu komunikacije, razumijevanju, prihvatanju pravila i zahtjeva koje socijalne situacije postavljaju i uskladivanju sopstvenog ponašanja tim situacijama.
Psiholozi ističu da je svaka osoba sa autizmom jedinstvena, a većina djece sa autizmom je u nekim veštinama izrazito bolja nego u nekim drugim. Slabije razvijene vještine i sposobnosti više zaokupljaju našu pažnju dok one visoko razvijene, obično ostaju neprimjećene ili zanemarene. Ponašanje svake osobe sa autizmom uključujuci i ponašanje vašeg djeteta je jedinstveno, a bez obzira na to koliko kontakt djeteta sa autizmom sa njegovom okolinom može da izgleda neobično, potreba za socijalnim kontaktom kod njih uvek postoji.
Stručnjaci ističu da sva djeca sa autizmom mogu da uče, a roditelji su prvi prirodni učitelji svom djetetu. Učenje samopomoći i sticanje osnovnih navika je od velike važnosti za razvoj djeteta sa autizmom. Kroz ovo učenje može im se pomoći da postanu samostalniji i time život može biti lakši djeci, roditeljima i cijeloj porodici.
Udruženja “Djeca svjetlost” ima podršku grada Banjaluka i drugih institucija koje im kroz projekte daju potrebna sredstav za rad, a nadaju se da će dobiti podršku za proširenje rada, jer za tim postoji potreba.
Mirjana Kojić, predsjednica Udruženja “Djeca svjetlosti” rekla je da se Udruženje tokom godina razvijalo i da se njihovi planovi dobro odvijaju, a trenutno nastoje da od Grada dobiju veći prostor za rad, jer im ovaj koji su ranije dobili nije uslovan i premalen je za njihove aktivnosti.
“Prostor u kojem radimo je malen i u borbi smo da od grada dobijemo veći prostor gdje bismo mogli podijeliti djecu i odrasle po grupama. Djeca i mladi sa autizmom svoje slobodno vrijeme bi trebali prvoditi kreativno i ispunjeno za njihove potrebe, a to ćemo kroz radione koje se nadamo da ćemo sprovesti i uraditi. Krajnji cilj udruženja je osnivanje dnevnog centra za autizam”, rekla je Kojićeva za BUKU.
Istakla je da udruženje trenutno broji 40 članova, ali da je njih 25 aktivno, odnosno taj broj članova je uključen u tretmane. Kojićeva dodaje da imaju članove koji su na čekanju na svoj red za tretman, jer ne mogu u isto vrijeme sa svima raditi pošto im nedostaje kadar, pa zbog toga ne mogu pokriti sve potrebe članova udruženja u isto vrijeme.
Da bi se poboljšao položaj lica sa autizmom, Kojićeva kaže, da ne treba izmišljati ništa novo, već samo treba preuzeti obrasce koje su drugi gradovi u BiH i zemljama u regionu već usvojili.
“Nedavno smo boravili u Tuzli gdje smo vidjeli da su ljudi zaista čudo napravili i zaista su mnogo napredovali. U Republici Srpskoj potrebno je mnogo toga uraditi, jer je malo onih koji se bave problemima autista. Mi kao udruženje nemamo resurse da radimo cijeli dan, pa aktivnosti obavljamo po tri sata u popodnevnim časovima i to je ono na šta osobe sa autizmom jedino mogu računati. Rješavanje pitanja dnevnog centra situacija bi se popravila i zbog toga istrajavamo na njemu”, rekla je naša sagovornica.
VAŽAN JE ANGAŽMAN PORODICE I MEDIJA
Kojićeva ističe da kod nas još ne postoji ni dnevni centar za autiste, a u zemljama u reginu već su aktuelni projekti “zaštićenog stanovanja”. Objašnjava da su u Srbiji i Hrvatskoj otvorene kuće za odrasle autiste gdje nekoliko njih zajedno živi, održavaju i osmišljavaju životni prostor uz pomoć asistenata.
“Odnos okoline prema licima sa autizmom se popravlja i poboljšava i u cijeloj toj priči važan je angažman porodice kao i medijska podrška. Možemo reći da je stigma malo skinuta sa autista, ali ipak se često nailazi na zatvorena vrata, prisutni su problemi zbog nedostatka sluha za ovu populaciju i ljudi se ponašaju kao da će neko drugi riješiti ovu situaciju, ali neće... Potrebno je shvatiti i da je deset autista veliki broj, a da ne govorim o situaciji kada ih imamo 30 ili više u sredini koja je veličine kao naša”, kaže Kojićeva.
Napominje da autizam zahtijeva jedan kompeksan pristup, rad i angažnam pa svaki argument o malom broju autista ne stoji. Kojićeva kaže da je broj djece sa autizmom u porastu i da se u udruženje javlja sve veći broj roditelja čija su djeca imaju dijagnostifikovan autizam i zbog toga je potrebno prije nešto poduzeti da se položaj osoba sa autizmom poboljša.
“Najugroženije su generacije koje izlaze iz osnovnih škola, pa ćemo mi kao udruženje nastojati da njih i malo starije mlade osobe sa autizmom zaokupimo aktivnostima koje će ih zainteresovati. Bilo bi dobre da te generacije dnevno imaju tri četiri sata kreativnog rada, jer se sa tim znatno i porodica oslobađa i pomagali bismo im u boljem organizovanju vremena, a sve je to moguće raditi u dnevnom centru sa punim radnim vremenom”, kaže Kojićeva.
PREPOZNAVANJE AUTIZMA PREMA TRI KRITERIJUMA
Nikolina Milutinović, diplomirani psiholog radi kao volonter u Udruženju “Djeca svjetlosti” kaže da je autizam po definiciji perverzivni razvojni poremećaj i da traje cijeli život.
“Sa djecom kojima je dijagnostifikovan autizam treba raditi, jer se jedino na taj način od njih može izvući maksimum, a taj maksimum je različiti i zavisi od vrste autizma. Postoje tri glavna kriterijuma za otkrivanje autizma, a to su slaba interakcija sa okolinom, pa se dijete ne odaziva na svoje ime, ne gleda nikoga u oči i nije zainteresovano za kontakt sa ljudima i vršnjacima. Zatim je prisutna slaba komunikacija koja ili potpuno izostaje ili je jako mala, a treća karakteristika na osnovu koje se prepoznaje autizam je stereotipnost radnji u vidu ponavljanja. Kada se kod djeteta primjete ovi obrasci roditeljima bi oni trebali biti alarmi da se obrate stručnim osobama“, rekla je Milutinovićeva za naš portal.
Ističe da je rana intervencija kod djece sa autizmom ključ svega i što se dijete ranije uključi u rad sa stručnjacima doći će se do boljih rezultata.
“Život i oklonosti sa kojima se autisti susreću zavisi od osobe do osobe i ne postoji kalup na osnovu kojg bismo mi mogli predvidjeti njihov život. Mnogo toga zavisi od razvijenosti funkcija osobe sa autizmom i od godina u kojima se nalazi ta osoba”, rekla je psihologinja.
Naše sagovornice su istakle da roditelji danas mogu birati da li će im dijete ukoliko ima dijagnostifikovan autizam ići u redovnu ili specijalnu osnovnu školu: Ukoliko dijete ide u redovnu školu onda im se dodjeljuje asistent u nastavi. Naša sagovornica Nikolina jedno vrijeme je radila kao asistentkinja u nastavi sa djecom sa auitizmom i nosi lijepa iskustva sa ovog posla, a daje i preporuke kako da se ponašamo u društvu autista.
“Dijete koje se uključuje u redovan razred ima asistenta koji sjedi sa njim i koji mu pomaže u obavljaju svakodnevnih aktivnosti. Dijete se uključuje u školske obaveze i aktivnosti zavisno od njegove funkcionalnosti i sposobnosti. Asistent u razgovoru sa školskim psihologom i roditeljima pravi plan rada za dijete. Što se tiče vršnjaka i prihvatanja djeteta sa autizmom moja iskustva su dobra i nije bilo većih problema. Naravno, bilo je osoba koje nisu znale šta je autizam i zbog toga je važna eduakcija ostale djece, roditelja i nastavnika”, kaže Nikolina Milutinović.
Ona ističe da jako važno da se osobe sa autizmom ne isključuju iz komunikacije i da se one, koliko je to moguće, uključe u druženje i razgovor. “Ne bismo trebali isključivati lica sa autizmom iz društva i zajednice. Oni mogu učestvovati u komunikaciji u skladu sa svojim mogućnostima”, kaže ona.
Autista je osoba koju većina ljudi ne susreće svakodnevno, a ukoliko nas život dovede u sitauciju da se upoznamo sa licem sa autizmom trebamo se potruditi da uspostavimo komunikaciju i da se družimo sa njim, jer svaki naš pokušaj možda je svjetlost u njegovom životu, a ko smo mi da mu to oduzimamo...
Vezan tekst:
