U Sarajevu, vjerovatno ni jedna od religioznih svetkovina nije popraćena tolikom količinom građanske zabrinutosti koliko je to ramazan. Te se u onoj tamo nekoj kafani ne toči alkohol, te je neki anonimus dobacio određenim djevojkama šta se imaju tako oblačiti u mubareć dane, te iz provincije dolaze zabrinjavajuće vijesti da je na izvjesnom islamskom portalu kritikovana “satanistička” trash metal grupa Sihirator (koju čine omladinci sa “bošnjačkim imenima”) zbog stihova: “Hodže pedofili, lažne bule i plejbek mujezini..”
I tako se zbog pranja pokojeg licemjernog gazde, anonimnog ludaka isfrustriranog vrućim suknjicama u vrelim augustovskim noćima i očekivane reakcije konzervativaca i raznolikih internet pacijenata na klinačke blasfemije, stvara medijska slika glavnog grada BiH ravna onoj iz Glasa Srpske: “Teherana” u kojem bradonje naoružane šipkama i bejzbol palicama samo što nisu započele zavoditi red po kafanama i privatnim zabavama. Stavljam Teheran namjerno pod navodnike, budući da je ovaj višemilionski grad, čak i pod paskom različitih “šerijatskih policija” svakako zanimljivije mjesto za život i noćne izlaske od Sarajeva i Banje Luke zajedno.
Ali, vratimo se temi. Sarajevski građanski milje je stručnjak/stručnjakinja da od sporednih i minornih stvari napravi neviđenu dreku, dok im suština društvenih procesa promiče ispred nosa. Bolje rečeno, od drveta ne vide šumu. Većina ih zagovara pravnu i “sređenu” državu, po uzoru na EU i SAD kao alternativu našem stanju i to isključivo zbog “sekularizma”, a da ne uzmu u obzir i druge činjenice, kao npr. da EU i SAD “standardi” podrazumijevaju svašta: od zabrane abortusa u Poljskoj (osim u slučaju silovanja ili oštećenja ploda), mormonskih sekti rasutih Utahom u kojima je sasvim “prirodno” i u skladu sa zagarantovanim slobodama da samoproklamovani prorok, u božje ime, seksualno opšti sa svim ženskim članovima zajednice, pa do legalnosti raznih gurua i spiritualnih “preporoditelja” prema kojima je i Vasilije Kačavenda brižni pedagog pun altruizma i ljubavi.
A koji procesi obično izmiču građanima? Vjerovatno oni, koji su odavno pokazali da je svaki kibicerski moralizam i uzdizanje vlastite “normalnosti” na pijedestal kontraproduktivno. Narod nije produkt želja i htijenja određenih građanskih grupa, već istorijskih i društvenih procesa koji su ga oblikovali, između ostalog i da se ponaša smiješno, licemjerno i suludo, baš kao što su i neki drugi liberalno demokratski vjetrovi, “građane” pretvorili u propovjednike suštinske laži da će političari i političarke obraćati pažnju na koncerte i benigne demonstracije pojedinaca i pojedinki.
Ukoliko zaista racionalno razmišljamo i posložimo sve argumente, onda smo prisiljeni doći do zaključka da ne znamo šta je luđe: dogma da će nevidljiva ruka tržišta smanjivati jaz među pojedincima i pojedinkama i političarima i političarkama ili da će bog u nebeski defter upisati plus kafandžiji koji je u ramazanu maltretirao nemuslimanske goste netočenjem alkohola.
S druge strane se ne može poricati da u Sarajevu zaista postoje grupe radikalnih islamskih ideologa koje bi, ukoliko bi im se to omogućilo, rado uzele pomenute šipke i bejzbol palice u ruke i krenule u pohod “utjerivanja grada” u svoju sliku svijeta kojoj se svi, htjeli ne htjeli, moraju pokoriti. (Neosporno je i da su jednoetničke stranke BiH razdijelile u geta pod svojom ekskluzivnom ideološkom dominacijom u koju spada i obilježavanje teritorija što glomaznijim i nefunkcionalnijim vjerskim objektima).
Ali zar multikulturnom društvu, kao širom svijeta prihvaćenom (i vrlo problematičnom) fragmentirajućem i getoizirajućem konceptu, upravo nisu svojstvene ovakve, manje ili više moćne i relevantne grupe? Građanski revnitelji, užasnuti verbalnom provokacijom nepoznatog izgrednika, su vrlo lako “povezali” napad radikalnih islamista i pijanih navijača na Queer festival iz 2008., teroristički napad Mevlida Jašarevića na Ambasadu SAD-a, izolovane incidente sa vehabijskim grupama i odgađanje Sarajevo film festivala radi ramazana i eto idealnog medijskog konstrukta u kojem je formiranje šerijatske policije u Sarajevu gotovo pitanje momenta.
To je vrlo slično kao kad bismo dva nepovezana događaja: neuspjeli napad na Gay pride u Budvi i nedavno nasrtanje pijanih srpskih šovinista na bošnjačko vjenčanje u Rožajama nazvali tendencijom stvaranja “pravoslavne policije” u Crnoj Gori, a zbog čega portali tipa bosnjaci.net već objavljuju histerične članke o pripremama za novi genocid.
Ili, kada bismo božićne ferije u sekularnoj SAD i Engleskoj nazvali ugrožavanjem ustavne razdvojenosti države i hrišćanskih crkava. Strahovi i bojazni su jedno, a panično pretjerivanje je drugo. U tom smislu ne začuđuje koliko konstrukt o šerijatskoj policiji u gradu u kojem je Rakija bar situiran gotovo preko puta glavne džamije iz 16. stoljeća nalikuje pozivu uznemirenih džematlija iz “Mrduše Donje” da se benigni blasfemični klinci iz black metal benda Sihirator “smjeste u ludnicu ili zatvor”. Pa ipak, po ovom i sličnim obrascima se, svakako, ne mogu artikulisati ozbiljni politički stavovi ni u Sarajevu, ni u Banjaluci ni u Moskvi, pa ni u Teheranu.
Od istog autora:
Vuk Bačanović: Sarajevo ili ofucanost malograda
Gdje je zapelo sa bebolucijom – Otkaz u političkom obdaništu