Sad uviđam da je prava draž intelektualnog života – života posvećenog učenosti, naučnom istraživanju, filozofiji, estetici, kritici – njegova lakoća. On je zamjenjivanje složene stvarnosti jednostavnim intelektualnim šemama; zamršena zbivanja života mirnom i formalnom smrću.
Neuporedivo je lakše znati mnogo, recimo, o istoriji umjetnosti i imati duboke ideje o metafizici i sociologiji, nego lično i intuitivno znati dovoljno o svojim bližnjima i imati zadovoljavajuće odnose sa svojim prijateljima i ljubavnicama, svojom ženom i djecom.
Pravo življenje je mnogo teže nego sanskrit, ili hemija, ili ekonomske nauke. Intelektualni život je dječija igra; zato su intelektualci skloni da postanu djeca – pa onda maloumnici, i najzad, kao što politička i industrijska istorija posljednjih vijekova jasno pokazuje, samoubilački ludaci i divlji zvjerovi.
Potisnute funkcije ne umiru; one se izopače, pobune se i vrate primitivnosti. Ali mnogo je lakše biti intelektualno dijete, ili ludak, ili zvijer, nego skladan, odrastao i zreo čovjek.
