Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati. Književnica bez dlake na jeziku i sveprisutan kritičar društva u kojem živi. Kolumnama koje obavljuje na svom blogu prkosi cenzuri medija i pedantno oslikava sve probleme koji je tište.
Sa Vedranom Rudan za portal BUKA razgovarali smo o društevim temama koje razaraju regionalne zemlje popu korupcije, nepotizma i cenzure. Osvrnula se na ono što je dugo bila top tema svih medija, a to je odnos Srba i Hrvata. Rekla nam je šta misli o crkvi i ulasku Hrvatske u Evropsku uniju.
Kako Vi gledate na život ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji imajući u vidu siromaštvo građana, društvene probleme, nepotizam i korupciju?
U totalnoj sam depri. Gledam svoju i djecu prijatelja. Rade od jutra do sutra da bi preživjeli. Visokoobrazovani mladi ljudi konobare za sitnu lovu ili sjede za kasom nekog marketa dok djeca naših tajkuna ubijaju skupim autima sve što im naleti pod kotače. Gadi mi se zemlja u kojoj živim i pitam se iz dana u dan dokle će tako? Kad će mladima puknuti film? U meni ovako staroj ključa ubilački bijes, čini bih se da bih nekog od tih lopova, da na njih naletim, mogla ustrijeliti da ne trepnem.
U Vašim kolumnama osvrćete se na svakodnevne probleme u Hrvatskoj, pa me zanima šta biste izdvojili kao najveći problem društva u kojem živite?
Beznađe koje se Hrvatskom širi poput kuge.
Vaš blog je jako čitan i praćen. Šta Vas je podstaklo da svoje misli ovim putem izražavate, da budete prisutni i aktuelni u svakom trenutku?
Na pisanje bloga natjerao me sin informatičar. Zna koliko sam opsjednuta pisanjem i jasno mu je da ni jedne hrvatske novine ne bi objavile ono što ja pišem. Volim izazove i uspjeh. Bila sam na radiju, pisala za novine, nastupala na teveu i sad sam na netu. Ponosna sam što je do danas moj blog pročitan gotovo tri i pol milijuna puta. Sigurna sam da je “tiraž” moga bloga veći nego tiraž mnogih hrvatskih novina. Prosječno, dnevno, imam pet tisuća ulaza.
Kakvo je Vaše mišljenje o blogu kao formi pisanja? Koje su prednosti i mane u odnosu na pisanje dužih književnih formi, mislim na knjige?
Trenutno dotjerujem knjigu “Ja, Pipi” a blog pišem bar tri puta tjedno. To je neusporedivo. Pisanje knjige je ogroman davež. Nedavno sam pročitala da ne treba početi pisati knjigu ako joj ne znaš kraj. Sa ovom knjigom imala sam upravo taj problem. Knjigu sam napisala a kraja nigdje na vidiku. Danas mi je sin rekao kakav rep treba dati mojoj knjizi koja je imala samo glavu. Pisanje bloga je čisti užitak za ljude koji poput mene vole kratku formu. Čim manje znakova tim bolje. Recimo da je pisanje bloga odličan seks sa nepoznatim koji traje jednu noć a pisanje knjige je život u braku. Predugo traje a nigdje ni love ni leptira u trbuhu. Osim kad knjigu najzad vidiš u knjižari i zaobiđeš je u širokom krugu. Kako danas osjećam napisala sam svoju posljednju knjigu. Hvala ti, Bože.
Čitani ste u cijeloj regiji i podjednako Vas prate čitaoci u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Šta je ono što su kod Vas prepoznali čitaoci širom regije, u čemu je Vaša tajna kao književnice i kolumnistice?
Ljudi me čitaju jer sam iskrena i ne kalkuliram. Nikad se ne rugam nemoćnima a vrlo se često rugam na svoj račun. Iskreno ne mislim da sam jako pametna pa zato ni moji testovi nisu pretenciozni. Uvijek imam jasan stav što nikako ne znači da sam uvijek u pravu. Zato me čitaju i oni koji me vole i oni koji me ne vole. Ja ne volim ni jedne ni druge, samo sebe. Svaki tekst koji napišem, o tome sam već govorila, uvijek pišem za svoju dušu. Nitko me ne plaća, nikome ne odgovaram zato želim sebi ugoditi.
U jednom intervjuu ste rekli da čitaoce najviše uzuđuju teme koje se odnose na Srbe i Hrvate. To potvrđuje svepisutnu nacionalnu netrpeljivost u regiji. Do kad će to trajati? Možemo li se nadati nekom normalnom životu, kada će nam biti važniji ekonomski i društveni probemi od nacionalnih tema?
Mislim da je to u međuvremenu ipak malo splasnulo. Nikad nisam imala visoko mišljenje o ljudima. Njegoš je davno rekao da su ljudi “stoka pregolema” pa me ne čudi njihova zaluđenost nacionalizmom koji je za mene isto što i nacizam ne iznenađuje. Idioti. Dok se, danas preko neta, klinci međusobno grabe za “ustaške” i “četničke” vratove naše “ustaške” i “četničke” vođe udruženim snagama plešu krvavo kolo gazeći po lešinama sirotinje. Jebe se njima da li je ona srpska ili hrvatska.
Veliki ste kritičar crkve. Šta je ono što najviše zamjerate crkvenim organizacijama?
Licemjerje. Oni smiju biti pederi, moj sin ne smije. Oni smiju krasti, ubijati, lagati, silovati djecu, mi ostali zbog toga moramo na robiju. Njihovo je carstvo zemaljsko a ja moram čekati sedamdeset godina da bih na nebu plela čarape od zlatne vune za dijete koje mi je umrlo jer mu nisam mogla platiti bolničke troškove. MRZIM popove!
Hrvatska je nedavno ušla u EU. Da li se Vaš život bar malo promijenio od tada? Mi u BiH trebamo ispuniti još mnogo toga da bismo bili u poziciji u kojoj je Hrvatska sad.
Da, moj se život promijenio. Žene koje rade na riječkoj tržnici više mi ne smiju čistiti ribu. Nadam se da vi u BiH nikad nećete ući u to razbojničko leglo.
Kako gledate na medijsku scenu u Hrvatskoj, gdje su granice slobodnog novinarstva i cenzure? Postoje li slobodni mediji?
Naravno da ne postoje. Nigdje na svijetu nema slobodnih medija kao što nema ni slobode. Kad to znaš ne čitaš novine, ne vjeruješ portalima I lakše nosiš kapitalističke okove. Znaš da te jebu u glavu i tijelo pa ti je frustracija manja.
Ljudi se često žale da imaju sve manje imaju vremena za čitanje obimnih književnih djela. Koliko se samo čitanje promijenilo u savremenom svijetu, imajući u vidu nedostatak slobodnog vremena, brz protok informacija i internet?
Ljudi nikad nisu masovno čitali “dobre” knjige. Danas se Krleža ne čita ne zato što su mu knjige “debele” nego zato jer ga ljudi ne razumiju. Krleža, Andrić, da ne spominjem strance, nikad nisu bili masovno čitani. Mislim da ljudi danas čitaju knjige više nego ikad ali ne knjige koje književni kritičari i znalci drže “velikima”. Čitaju se krimići, ljubići i moje knjige. Kakvo vrijeme takvi pisci.
O čemu trenutno piše Vedrana Rudan i šta čitate ovih dana?
Danas sam stavila točku na “Ja, Pipi”. Knjiga govori o raspadu braka, o muškarcu koji zbog ljubavnice napušta ženu a sve to gleda njhova četverogodišnja unuka. Ukratko, još jedna banalna priča iz tvornice “Rudan” za koju uoće ne sumnjam da će se čitati. Ja čitam jako mnogo, čitanje je moja strast. Trenutno čitam “Godinu magičnog razmišljanja” Joan Didion. Knjiga o smrti u koju ne vjerujemo ni kada uđe u našu kuću.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst:
Krešimir Mišak: Potrebna je borba protiv rešetki koje je svako sebi ugradio u vlastiti um
