Prenosimo intervju, koji je Woody Allen dao časopisu Esquire, povodom premijere njegovog 48. filma, Blue Jasmin.
Moje dvije ćerke, tinejdžerke, misle da sam ja prastar. Ali, ja ustajem prije njih i budim ih da idu u školu.
Ono što ljudi, koji ne pišu, ne razumiju je to što oni misle da vi rečenicu stvarate svjesno – ali, je ne stvarate. Ona polazi iz vašeg nesvjesnog. Tako ona i vama predstavlja jednako iznenađenje, kao i publici, kada je izgovori komičar. Nije kao da ja prvo smislim šalu, pa je izgovorim. Ja je izgovorim i onda shvatim šta sam rekao. I smijem se, jer je i ja čujem po prvi put.
Bez straha, nikada ne biste preživjeli.
Moj otac me čak nije naučio kako da se brijem – to sam naučio od taksiste. Ali, najveću lekciju, koju mi je prenio jeste da ako nemate zdravlje, nemate ništa. Nema veze kako sjajno vam stvari idu, ako imate zubobolju, upalu grla, ako vam je muka ili ako, ne daj Bože, sa vama nešto ozbiljno nije u redu – sve je upropašteno.
Sendvič sa usoljenom govedinom bio bi sjajan ili jedan od onih velikih masnih hot dogova, znate, sa senfom. Ali, ja ne jedem ništa od toga. Nisam pojeo hot dog u poslednjih, rekao bih, 45 godina. Ja ne jedem hranu u kojoj uživam. Ja jedem za moje zdravlje.
Marshall McLuhan je predvidio da će knjige, u jednom trenutku, postati umjetnička djela. Bio je u pravu.
Moja majka me naučila jednoj vrijednosti – strogoj disciplini. Moj otac nije dovoljno zarađivao i moja majka se brinula i o novcu i o porodici, tako da nije imala vremena za opuštenost. Uvijek je vidjela čašu punu do jedne trećine. Naučila me da radim i da ne gubim vrijeme.
Nikada ne gledam ni jedan kadar nečega što sam uradio, kada završim film. Čak se ni ne sjećam radnje tih filmova. I ako sam na traci za trčanje i prebacujem kanale i iznenada naleti Manhattan ili neki drugi film, ja samo prebacim dalje. Ako bih ponovo gledao Manhattan vidio bih samo najgore. I rekao bih: “O Bože ovo je tako neprijatno. Mogao sam da uradim ovo. Trebao sam da uradim ono.” Tako da se poštedim toga.
Pod tušem, dok se topla voda sliva odozgo, ostavili ste stvarni svijet iza sebe i vrlo često se stvari same otkriju za vas. Ta promjena lokacije otklanja blokadu, koja se stvara kada pokušavate da usilite ideje.
Ako ste rođeni sa darom, nije u redu da se ponašate kao da je to uspjeh.
Ja volim Mel-a Brooks-a. I sjajno sam se provodio radeći sa njim. Ali, ja ne vidim bilo kakve sličnosti između Mel-a i mene, osim što smo, znate, obojica niski Jevreji. I tu je kraj. Njegov stil humora je potpuno drugačiji. Ali, Bob Hope? Tu sam praktično plagijator.
Išli smo u obilazak Akropolja kasno ujutru i kada sam pogledao taj teatar osjetio sam povezanost. Mislim tu se održala premijera Edipa. Nevjerovatno je za nekog ko je proveo cijeli svoj život u šou biznisu ili u dramskim umjetnostima da vidi teatar gdje su, prije par hiljada godina, tipovi poput Mike-a Nichols-a i Stephen-a Sondheim-a i David-a Mamet-a stajali u togama i mislili: Bože, ova rečenica mi nikako ne funkcioniše. Znate kao, Radio sam na tom čitavu noć. A, taj glumac, ne zna kako to da izvede. Sofokle i Euripid i Aristofan. Kostimi kasne, a mi moramo da nastupimo!
Rekli su o braku “Moraš da znaš kako da se boriš”. I mislim da ima neke mudrosti u tome. Ljudi koji žive zajedno ulaze u rasprave. Kada ste mlađi te rasprave imaju tendenciju da eskaliraju ili nema dovoljno mudrosti da nadjača svađu, da bi stvari ostale u ravnoteži. I sve teži da izmakne kontroli. Kada ste stariji shvatite “Pa, ova svađa će proći. Ne slažemo se, ali to nije kraj svijeta.” Iskustvo postaje bitno.
Davno, kada sam počinjao i kada sam prikazao Uzmi novac i bježi, ljudi iz kompanije United Artists sakupili su kritike iz cijele zemlje na veliku gomilu i ja sam ih sve pročitao. Teksas, Oklahoma, Kalifornija, Nova Engleska… Tada sam shvatio da je to smiješno. Mislim, tip u Tulsi misli da je film remek djelo, a tip u Vermontu misli da je to najgluplja stvar, koju je ikad vidio. Obojica pišu inteligentno. CIjela stvar je bila tako besmislena. Tako da sam napustio zauvijek, čitanje bilo kakvih kritika. Zahvaljujući mojoj majci nisam gubio vrijeme razmišlajući o tome da li sam briljantan ili budala. Potpuno je neisplativo razmišljati o tome.
Možete da uradite onoliko koliko možete, a onda ste prepušteni na milost i nemilost sudbine.
Kada sam sjeo na večeru sa Ingmarom Bergmanom, osjećao sam se kao moler, koji je sjeo da večera sa Pikasom.
To je samo slučajnost, što smo se mi zadesili na zemlji, uživajući u našim malim blesavim trenutcima, odvlačeći pažnju sebi, što je češće moguće, tako da ne moramo zaista da se suočimo sa činjenicom da smo mi, znate, samo privremeni ljudi, sa ograničenim trajanjem u univerzumu, koji će eventualno potpuno nestati. I da će sve što nam je vrijedno, bilo da je to Šekspir, Betoven ili Da Vinči, takođe nestati. Zemlja će nestati. Sunce će nestati. Neće biti ničega. Najbolja stvar, koju možete da uradite da nekako prođete kroz život, jeste distrakcija. Ljubav radi kao distrakcija. I rad radi kao distrakcija. Možete odvući vašu pašnju na milijardu različitih načina. Ali, ključno je da to uradite.
Tip će reći, “Pa, ja stvaram svoju sreću.” I isti taj tip će krenuti niz ulicu i pogodiće ga klavir, koji je visio iznad njegove glave. Suština je u tome da je vaš život veoma izvan vaše kontrole.
Tekst je preuzet sa porala a51
