Ničim izazvan, par puta sam sarkasrično preko globalnih mreža, razmatrao sa ljudima beslovesnu tezu, o velikoj zajebanciji, da se, mjesto da odu na Tahiti, prevare, pa zalutaju na Haiti... Ne znajući i bez proroškog dara, toliko cijenjenog u Oboru i priključenijima, čačkao sam božju mečku.
E, sad, pretjeran niz slučajnosti, od budale će napraviti paranoika, od nesrećnika vjernika, od racionalnog čovjeka skeptika. Kod mene je nešto drugačije. Razmišljam, nešto, kako se ponašati u graničnoj situaciji koja se već desila. Poznati su ljudski primjeri antiempatičnosti. Od statiranja posmatrača u sceni zlostavjanja, do globalnih užasa u kojima blejimo, bjesomučno stisakjući miša ili daljinski.
Sjećam se, kao dijete, hit je bio Iračko-Iranski sukob. Imam osjećaj da su svi u delirijumskoj Jugoslaviji bili hipnotisana masa, a Mufid Memija je zarađivao platu.
Obor 2010. obilježavaju poplave. Opet mi se ne dešava ništa. Kako je ljudima u Neretvanskoj dolini, u Bileći, na obalama Save, Une, Unca...čujem i gledam na tv-u.
Bjesomučno budalsto klikanje na Fejsbuku, ne bi li se pomoglo, kome god, pokazuje se kao notorna virtuelna budalaština. Imaju i telekomi (kom. 3) svoje otvorene linije, ali to je još virtuelnije od realnosti.
I onda shvatim! U ovom društvu NE POSTOJI bilo kakva razgranata i ustrojena socijalna mreža za rezolutnu i pravovremenu pomoć u slučaju bilo kakve elementarne nepogode. Crveni krstovi i polumjeseci se po difoltu žale, kako im nedostaje svega...od bazičnog sanitetskog materijala do logistike....Vlade, entitetske i Oborska, reaguju po sistemu pavlovljevog refleksa...Ćuti, kuče, dok te neko ne udari, pa onda zavijaj!
Kako ulazim dublje u pacovima drag habitus, postaje mi jasnije. Ovdje ni zgrade nemaju niti jedan jedini protivpožarni aparat, ovdje su zemljotres, poplava, požar i ostala odozgore sranja, poziv na kakav jubilej ili političku kampanju...
U Oboru ima više nestalog plebsa, nego u 10 bermudskih trouglova, pa opet ništa. Ovdje je i dijete u pola bijelog dana u pitomom Potkozarju NESTALO. Na stranu, što bih ja ponudio 20-ak realnih objašnjenja...državna politika, hrvatska gorska služba & psi pride, specijalne snage (čega i koga ne znam), krimi policija, pa čaki i fensi forenzičari u pokušaju objasnili su nam da je dječak - NESTAO.
Dakle, dijete nije prebačeno u neki od sjevernoitalijanskih gradova, ili nešto tome slično. Ova rečenica remeti tok istrage. Ali, na žalost familije i vaskolikog Obora, red je da prihvatimo kako je ovo jedna od rijetkih NLO kidnaperskih akcija.
Jednom mi je jedan prijatelj rekao, dok sam pljuvao Obor, kako je najvažnije ovdje svesti paranoju na mjeru realnosti. Ne znam da li sam to uspio. Žao mi i paranoje i realnosti...
Ako ste kojim srećno-nesrećnim slučajem bili akter saobraćajne nesreće (jasno vam je iz datog, zbog čega ste srećni, a zbog čega vas je baksuz poćero), tek poslije nemilih događaja i zahvaljivanja svevišnjem, počinje đavolji pir.
Naime, u ovoj državi zakon je striktan ukoliko je pojava manifestna. A kud ćeš veće manifestacije od konzerve lima, traume, šoka i malo krvi. Prije nego što dođe hitna služba, u urgentnom roku dođu drugari u plavom (čitaj 45 min.), što opet zavisi od dana. Nije upitno imati nesreću nedjeljom i praznicima, poslije 16 časova, jer vam se onda može desiti poklapanje dolaska hitne i plavaca. I tad ide šou!
Osnovno što vidite na terenu, pod srećnom okolnošću da vidite bilo šta, je to da je pero brže od prve pomoći. Dakle, dok vi ili neko vaš voljeni krvari, mooorate popuniti upitnik od 7 strana, inače ništa od infuzije. Jebi ga, pos'o je pos'o. Dalje, pandur vas onako okrvavljenog uvodi u carstvo pravnog sistema Obora. Tu nije bitno, ko je kriv i zbog čega se desila ,,mala nesreća“, aaa, jok. Morate da znate da se po nekom paragrafu, ne možete baš uvijek pozivati na osiguravajuću kuću, da naknadu može nadomjestiti i suprotna strana, da bojom i lakom u našoj farbariji, šta god to značilo, po vrlo povoljnim cijenama možete da rehabilitujete svoju upropaštenu kantu. I dok vi očekujete neku realnost, pandur vam elegantno objašnjava da se tornjate sa mjesta događaja...Tad ide ,,obrada“ djeteta od 16 godina koje vas je lupilo i uništilo sebi nos, vama auto, dan i, ispostaviće se, 3 mjeseca...
A, sad zamislite, a nije teško, neki zemljodrm u Banjaluci, što tek nije teško, i ne daj bože neke štete...
Neću dušu griješiti, ali umjesto kriznih štabova ili bilo kakve koordinacije, vidim turobnu noć sastanka partijskih lidera...vidim selektivno spašavanje, vidim ,,zdanja od prioriteta“...vidim vapaj za pomoć od bratskog Šapca, Kraljeva, Valjeva, dok su ljudi u Jajcu, Bugojnu, Sarajevu na čekanju.
Žali Bože ovolikog teksta i konglomerata riječi, ali ima nešto u tom što me hoće! Koliki god ateista bio, prije bi se Bogu molio nego zakloni me svevišnji, Oboru vjerovao.
Ponavljam, jadna je država koja čak ni ne razmatra ovakve stvari...A, ako se desi...valjda nam je tako trebalo!
