Revolucionarna dokumentarna drama „Sedam“ sutra će biti izvedana u Sarajevu, na sceni Sarajevskog ratnog teatra SARTR sa početkom od 20 časova, nakon Sarajeva slijede izvođenja u Mostaru i Banjaluci. Ova drama je bazirana na intervjuima sa sedam aktivistkinja za prava žena, iz svih dijelova svijeta.
Anasambl „Sedam“ čine: Vesna Andree Zaimović- muzičarka, novinarka i urednica portala Radio Sarajevo, iz Sarajeva, Besima Borić- političarka i zastupnica u Predstavničkom domu parlamenta Federacije BiH, iz Sarajeva, Darija Buzaković- direktorica Festivala Kratkofil, iz Banja Luke, Kristina Ljevak- novinarka FTV-a, iz Sarajeva, Tanja Miletić Oručević- pozorišna redateljka, univerzitetska profesorica i direktorica JU Mostarski teatar mladih, iz Mostara, Amna Popovac- vlasnica radio stanice Studio88 i uspješna poduzetnica, iz Mostara i Selma Spahić- pozorišna redateljka, Umjetnička direktorica i selektorka FUTURE MESS programa Internacionalnog tetaraskog festivala MESS, iz Sarajeva.
Za portal BUKA razgovarali smo sa Darijom Buzaković, jedinom učesnicom ovog projekta iz Banjaluke. Sa Buzaković smo razgovarali o adruštvenom aktivizmu, društvenim problemima, kulturnoj sceni u Banjaluci i drugim temama.
Šta je, po Vama, društveni aktivizam u BiH i koliko ga uopšte ima? Kako svako od nas može biti aktivista u svom okruženju?
Sigurno da postoji, ne u onolikoj mjeri koliko je potreban za jedno ovako zahtijevno doba i kompleksno društvo kakvo je naše. Dugi niz godina, aktivizam u BiH je u razvoju. Negdje su postignuti dobri rezultati, negdje se tek započelo, neke akcije građana su izborile svoj cilj, neke propale apsolutno, ali je bitno da je u nekom obliku prisutan konstantno. Osnovni problem je u našem prihvatanju da kao građani imamo jasno zacrtana prava. Često mislim da nismo svjesni ni koja sve prava imamo kao potrošači, pa dopuštamo da nam prodavci diktiraju pravila. U neznanju ih slušamo. Slično je i sa građanskim inicijativama.
Za nas je zakon uklesan u kamenu i donesen ko zna gdje i ko zna za koga, pa nikako da prihvatimo da je to veoma promjenjljiva i prilagodljiva kategorija i da treba da radi u našem interesu i da imamo prava da utičemo na te promjene. Možda je na sve uticalo i naše vijekovno nasljeđe, po kom je uvijek neko drugi mislio za nas i često smo i bili obespravljeni. Mada je princip kadija te tuži, kadija ti sudi u nekom blažem obliku i dalje prisutan u našoj stvarnosti, te indirektno utiče na sve inicijative. Potrebno je hrabrosti da se istraje i ne odustaje. Dovoljno je da svako od nas utiče bar malo na promjene situacija koje smatra bitnim, ne mora biti ništa veliko i od istorijskog značaja, neka samo bude jedan mali dio u cijeloj slici, biće dovoljno.
Kod nas su ljudi jako letargični i pasivni? Kako ih probuditi iz tog uspavanog stanja?
Često čujem prijatelje kad kažu: Prođe vrijeme, gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa. Vjerujem da je neophodno da osvijestimo da je u pitanju kvalitet našeg života, koji tako naivno i nesebično prepuštamo na uređivanje nekom drugom, kojim, najčešće, nismo ni zadovoljni. Ali eto, puštamo kao da je to najnebitnija stvar koju posjedujemo. Potrebno je da shvatimo da zaista neke promjene možemo i moramo pokrenuti lično. Niko od nas ne želi da se kroz koju godinu nađe između nigdje i ništa, a sasvim je jasno da nam je to neminovna destinacija, ukoliko budemo pasivni. Ljudi zaboravljaju da se ovdje radi o njihovim životima i to je problem.
Koji su, po Vama, najveći problemi društva u kojem živimo?
Naše društvo je izuzetno siromašno. Možemo se ponekad zavaravati da nije tako, vođeni rijetkim primjerima iz opet nekih mikro okruženja, ali je jasno da živimo u zemlji koja je, prije svega, duboko u siromaštvu. Ima sve bolne karakteristike tog stanja. Koliko god lagali sami sebe, poneseni nekadašnjem pripadanju jednom civilizovanom, evropskom sitemu, pa i geografski bili negdje dio tog svijeta, mi smo daleko izvan njega danas. Mislim da imamo jedan otklon ka istini, i nije realno da se tako ignorantno ponašamo prema toj činjenici. Možda, kad bismo jednom sebi priznali da smo zaista dotakli dno, i to nekoliko puta i da smo u taj glib dobro zagazili, postojala bi i volja da se iz toga izađe. Kad, i ako ikad, se riješe egzistencijalna pitanja ovog društva, možemo govoriti o ostalim jednako bitnim, ali manje isključivim problemima. Dok ovaj ne riješimo, ostali su negdje u sferi luksuza razvijenih zemalja.
A konkretno, lokalno, u Banjaluci?
Banjaluka je iz jednog malog mjesta, jedne tihe palanke, dobila na značaju u protekle dvije decenije, kroz svoj administrativni razvoj. Taj period svakako nije dovoljan da bi se postiglo mnogo i da bi se zaista razvila u pravu urbanu sredinu. Ona i danas boluje od nedostatka stručnog kadra, od palanačkog mentaliteta, osrednjosti kojoj konstantno teži. Zatvorena je, ne prihvata drugačije, plaši se novog, teško se odvaja od klišea.
Kako komentarišete kulturni scenu u Banjaluci, koje su njene pozitivne, a koje su negativne strane?
Pozitivno je da je uopšte spominjemo i da ona u nekom slabašnom obliku postoji. S obzirom na jedan čudan odnos prema kulturi u našoj sredini, na uslove u kojima kulturni radnici stvaraju, zaista je pravi fenomen da imamo bilo šta. Tim nekako dođemo i do negativne strane, a to je da je nama i bilo šta dovoljno. Neka se samo dešava, da baš ne nestanemo sa mape. Nemamo mi uslove da razvijamo kulturu i umjetnost. Ona je potpuno napuštena i prepuštena sporadičnim događajima. I sve je nekako na nivou entuzijazma. Kad entuzijazam napusti jednu grupu ljudi koja se očajnički zalagala da se potpuno ne zapustimo, sve će stati. Nema razvoja kulture, nema razvoja umjetnosti na jasnom, profesionalnom nivou. Čini mi se da nismo ni svjesni koliko se sve nalazi na slabim osnovama entuzijazma i volje pojedinaca. Da je koncept takav, da smo sami smislili da želimo tako, možda bi bilo zanimljivo za neko istraživanje, pa bi i neka korist bila od svega. Nažalost, nema nikakvog koncepta, nema plana razvoja, nema jasnih smjernica kuda to sve ide. Ponavljam, pravo je čudo da imamo bilo kakvu scenu.
A onda opet, lijepo je biti u gradu u kom se organizuju koncerti za pamćenje, rijetke izložbe, prikazuju i snimaju dobri filmovi, stvaraju djela vanvremenske vrijednosti. Samo, kad bi to mogao nekako taj umjetnik sve sam uraditi, bez bilo čije podrške. Nažalost, ne ide to tako. Dok ne shvatimo da smo svi dio te kulturne scene, nećemo zabilježiti nikakve bitne pomake. Ostaćemo samo mladi entuzijasti, poneki od nas čak u četvrtoj ili petoj deceniji života. Možda bi rješenje zaista bilo da u jednom trentuku svi prestanemo raditi u kulturi, da zatvorimo pozorišta, akademije, muzeje, isključimo kamere... Možda bismo na taj način osvijestili koliko i da li nam uopšte kultura treba. Ko zna, čudna smo mi sorta, možda se pokaže da je apsolutno nepotrebna.
Kako je biti kulturni radnik u Banjaluci?
Kod nas, ako se baviš kulturom i ako to još iskreno radiš i ulažeš maksimalan trud, ili si lud ili nemaš pametnijeg posla. U takvim uslovima, kulturna scena se ne stvara. Može biti jedino ovakva kakvu imamo. Kao mlaka voda. Mislim da je Banjaluka jedan od rijetkih gradova, gdje se kao umjetnik i kulturni radnik, osjećaš potpuno bijedno. Sasvim je prirodno da na primjer da komercijalne kompanije imaju razvijenu svijest o društvenoj odgovornosti i svojoj ulozi u razvoju kulture. Kod nas imate situaciju da, ukoliko se obratitite kompaniji za partnerstvo u realizaciji nekog projekta, u najmanju ruku prosite milostinju i baš ste im naporni.
Ovo se prvenstveno odnosi na kompanije u RS-u, čini mi se da je situacija nešto bolja u Federaciji. Postoje izuzeci, naravno, ali rijetki. Kod nadležnih institucija, kao da tražite nešto što vam ne pripada, i kao da cijelo društvo nema, ama baš nikakve koristi od toga.
Kako biste ocijenili sve manje sredstava od strane Vlade RS za kulturu i kulturne događaje? Može li se sve opravdati „krizom“ kad smo svjedoci da za mnoge druge stvari ima novca.
Nema svijesti o važnosti kulture. Novac je manji problem. Nema volje, a to je osnova za bilo šta. Tu se zaista nema više šta dodati. Imamo niz nespretnih okolnosti, ali uz samo malo volje i znanja, to se da lijepo posložiti. Ne može me niko ubijediti da je ovo najbolje što može jedna vlast da uradi. Ima jedna video igrica, onlajn, u kojoj gradite gradove, uređujete društvo po vlastitoj ideji. Ne znam tačno kako se zove, jer ne igram lično, ali mi je bilo zanimljivo primijetiti da zadovoljstvo stanovnika u tom virtuelnom gradu opako raste ako im izgradite pozorišta, bioskope, muzeje, organizujete neke zabave. Nije mnogo mudrosti potrebno da se osvijesti koliko je zapravo bitan sadržaj života koji dijelimo ovdje. Bitno je samo malo više profesionalizma i volje kod zaduženih za taj dio posla.
Ljudi kod nas su još uvijek u okovima prošlosti... Kako da razumijevamo sadašnjost i da gledamo prema budućnosti u takvoj atmosferi?
Nije problem prošlost sama po sebi, problem je naš odnos prema njoj. Kad bismo samo znali kako da iz prošlosti saberemo sva saznanja i iskustva koja ćemo pametno iskoristiti za sadašnje i buduće korake, pa bar iste greške da ne pravimo, mi bismo bili jedno zdravo drušvo, spremno na potpuni oporavak. Mi smo, naprotiv, dopustili da prošlost apsolutno upravlja našim danas i sutra, malo šta naučili, a gotovo ništa primijenili. Umjesto da iz svega izađemo zreliji, jači i mudriji, mi smo se toliko zapetljali da ne znamo ni da izađemo. Divim se ljudima koji znaju smjestiti stvari na svoje mjesto i koji imaju apsolutnu svijest o sadašnjem trenutku. To zahtijeva zrelost.
Jedina ste učesnica ovog projekta koja je iz Banjaluke. Šta očekujete od čitanja ove drame u Banjaluci?
Priče iz drame su teške, ali nose jaku pozitivnu energiju i predstavljaju primjer kako se nesrećne životne okolnosti pretvaraju u apsolutne pobjede. Voljela bih kada bi upravo to publika osvijestila i kada bismo dopustili da nas to inspiriše u našim malim i velikim poduhvatima.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst
Drama SEDAM na pozorišnim scenama u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci
