- Pišem tekst o tome kako je propao noćni život Pariza, kažem jednoj poznanici.
- Propao? Kako može propasti nešto što nikada nije ni postojalo?!, odbrusila je.
Nisam mogla ništa drugo ni očekivati od osobe koja na svom automobilu ima naljepnicu „I love rien, je suis Parisien“ (Ne volim ništa, ja sam Parižanin).
Grad muzej = grad dosade
Ah, taj Pariz! Zaista ga je lijepo posjetiti – popeti se na Ajfelov toranj, prošetati Jelisejskim poljima, pored Sene, vidjeti Monmartr, progurati se u Luvru do Mona Lize, slušati Edit Pjaf na svakom ćošku... Nema zgrade, ulice, pekare u Parizu koja neće izmamiti osmijeh, ali i fotoaparat svakom turisti koji će, garantovano, škljocati svuda unaokolo.
Zbog svega ovoga, Pariz sa pravom nosi naziv - grad muzej. Samo što živjeti u muzeju i nije najbolja stvar. Koliko god bili interesantni i poučni, u njima se teško može pošteno zabaviti.
Ovaj grad, svakako, zauzima prvo mjesto kada se uzme u obzir njegova ljepota: istorijski i kulturni spomenici, veliki bulevari u stilu haussmannien, i sl. Ali ono o čemu se malo zna jeste da ovaj grad ima zaista nekvalitetan noćni život. Ako se u Parizu želite zabaviti, pjevati, plesati i dobro se provesti do kasno u noć, onda je najbolje da skoknete do Londona, Berlina, Madrida ili Barselone.
Zabava u Parizu znači da će vam u barovima velikodušno isisati sav novac iz džepa, da će i pored toga konobari biti do krajnjih granica neljubazni prema vama i, naravno, nećete smjeti praviti previše buke, kako ne biste probudili čangrizavi komšiluk koji se baš tu veče, kada ste vi izašli, namjerio naspavati. I još pored svega toga, kako Pariz nije Njujork, pa je zaustaviti taksi na ulici pravi podvig, ne ostaje vam ništa nego da dobro pazite da ne promašite zadnji metro, koji vikendom saobraća do 2 ujutro i, hop, vratite se kući.
Pariz je tako, sasvim zasluženo, pored naziva grad svjetlosti i grad muzej ponio još jedan naziv i to - najdosadnije evropske prijestonice.
Operacija – spašavanje noćnog života
„Pariz je grad pun kontradikcija. Parižani su zahtjevni i ponekad kapriciozni. Noću, kada ne izlaze, žele tišinu ispod svog prozora već od 20 časova, ako je moguće da se uvede policijski čas, ali kada izlaze, žele buku do 5 ujutro“, izjavio je Bertran Delanoe, gradonačelnik grada svjetlosti za francuski Le Monde tokom okruglog stola o stanju noćnog života grada.
Da, dobro ste pročitali, Francuzi organizuju debate i raspravljaju o svemu i svačemu, čak i o kvalitetu noćnog života. Debata koja je, između ostalog, ponukana i peticijom asocijacije „Kada noć tiho umire“, čiji je cilj spašavanje noćnog života Pariza i koju je potpisalo više od 16 hiljada osoba.
Kao glavni krivac za odumiranje zabave u kasnim večernjim časovima označena je sama konfiguracija Pariza, koji je gusto naseljen, pa je istovremeno i grad koji spava i grad koji se zabavlja, u kome se bez prekida živi i radi. Kafići i diskoteke se često nalaze upravo između dvije stambene zgrade, zbog čega i rade u ritmu pritužbi iz komšiluka.
I to kakvog komšiluka! Cijena kvadratnog metra u Parizu dostiže vrtroglave cifre i nemali je broj onih koji su se kupovinom stana osudili na višedecenijsko otplaćivanje kredita, pa samim tim ukoliko žele tišinu i mir, smatraju da na to imaju svako pravo.
Iako je gradonačelnik najavio finansijsku pomoć za radove na zvučnoj izolaciji lokala, tokom debate je podvučeno da ovo neće naročito pomoći samom rješavanju problema. Sve se još više zakomplikovalo otkako je od početka 2008. godine na snazi Zakon o zabrani pušenja u zatvorenom, na javnim mjestima, pa su gosti lokala počeli izlaziti napolje kako bi zapalili cigaretu i nerijetko nastavili razgovor i zabavu na okolnim trotoarima.
Administrativni predstavnici grada predložili su i druga rješenja, među kojima i uvođenje klovnova/pantomimičara koji bi na šaljiv način upozoravali one koji se zabavljaju da budu tiši.
Ko je zaista kriv za loše zdravlje noćnog života?
Iako je Pariz grad koji privlači sve veći i veći broj turista i kulturnih događanja – koncerata, izložbi i festivala – u njemu je sve manje onih koji se zaista i zabavljaju.
Prema jednom istraživanju iz 2009. godine, pravi razlozi za sve nekvalitetniju zabavu u Parizu, pored oštrih regulativnih propisa za barove i klubove i neprestanih žalbi komšiluka na prekomjernu buku, jesu i visoke cijene pića i gotovo nepostojeći noćni javni transport. Cijene u pariškim barovima i klubovima duplo su veće nego one, na primjer, u Berlinu, a petkom i subotom naveče, poslije 2 sata ujutro, u gradu ne saobraća više ni jedan metro.
Zbog tog, a zahvaljujući jeftinim letovima, veliki broj Parižana u potrazi za kvalitetnijom i povoljnijom zabavom odlazi na vikend u druge evropske gradove. Najbliži je svakako London, koji je za razliku od Pariza poznat po raznolikim mjestima za zabavu. Zatim Berlin, u kome se može zabavljati sve do jutra na interesantnim mjestima kao što su sale za bal koje datiraju još iz 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka ili i u nekadašnjim tvornicama. U brojnim barovima dozvoljeno je pušenje, dok je metro otvoren dan i noć, a taksiji brojni i jeftini. Tu je i Barselona koja ima dobru reklamnu kampanju, te se smatra gradom u kome se dobra zabava podrazumijeva.
Parizu, koji očigledno gubi trku sa ostalim evropskim gradovima, za utjehu ostaju upravo šetnje pored Sene, Ajfelov toranj, posjeta Monmartru i Luvru. Iako bi većina Parižana na to odgovorila da je Sena zagađena, Ajfelov toranj ruglo grada, Monmartr na brdu, a Luvr pun glasnih američkih turista, zaključićete da je, u svakom slučaju, bolje išta nego ništa.
