Ubijali su ih iz jednostavnog razloga: bili su krive vjere,
nacionalnosti i političkog uvjerenja. Nisu ubijali samo muškarce, Joe,
ubijali su i starce, žene i djecu. Ubijali ih maljem, nožem i glađu.
Osamdesetak tisuća ljudi ubili su samo na jednom mjestu – u logoru
Jasenovac. A ubijajući uzvikivali su, kao i ti, te tri riječi: “Za dom
spremni!”.
Dragi Joe,
strašno si me rastužio uzevši mikrofon u ruke. Volim nogomet,
magičnu igru sposobnu da svake četiri godine ujedini čovječanstvo
veličanstvenim događajem kakvo je svjetsko prvenstvo. Igru u kojoj je
moguće da u najbogatijim i navećim klubovima igraju, jedan uz drugog,
Bjelokošćanin, Nijemac, Hrvat, Brazilac, Portugalac i Tunižanin –
ravnopravni i ujedinjeni. Ali, Joe, ja volim nogomet kao igru, igru u
kojoj se ljudi različitih nacionalnosti, kultura i mentalteta savršeno
razumiju jer ih ujedinjuje univerzalni nogometni “jezik” koji razumije
cijeli svijet. Volim nogomet kad spaja, a gadi mi se kad razdvaja.
Tog dana, kada si osramotio svoju zemlju pred svijetom, navijao sam
za hrvatsku reprezentaciju. Bio sam sretan svaki put kada si nadskočio
islandskog igrača, uživao u igri koju ste kao momčad prikazali, veselio
se golovima i činjenici što ste se plasirali na svjetsko prvenstvo da
sudjelujete u slavlju igre, tolerancije i poštovanja.
A tada si, Joe, uzeo mikrofon. Znao sam i prije koliko voliš
Hrvatsku – često je to tako s ljudima rođenim i odraslim daleko od
zemlje svojih roditelja – no nisam znao da tvoja ljubav raste iz mržnje.
Mislio sam, naivno, kako si igrajući u Njemačkoj naučio što je to
nacizam i kakve su strahote u njegovo ime počinjene. Zamisli, dragi Joe,
da si igrajući za berlinsku Herthu, na olimpijskom stadionu izgrađenom
za Hitlerovog mandata, nakon pobjede stao na sredinu igrališta i
uzviknuo “Heil Hitler!”. Kako bi publika reagirala?
Spomenuo si u izjavi nakon utakmice kako bi oni kojima smeta tvoj
izraz domoljublja trebali pročitati povijesne knjige i iz njih nešto
naučiti. Volio bih da si stvarno pročitao što se događalo u Hrvatskoj u
doba kada je službeni pozdrav bio “Za dom spremni!”. No, čini mi se kako
si čitao tragično iskrivljenu verziju događaja u zemlji koju toliko
voliš, događaja što su se odvijali za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ili
možda nisi čitao nego si samo slušao obiteljske priče jer negdje si
mržnju koju ljubavlju zoveš morao upiti. Rado ću ti pojasniti što se
otprilike zbivalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a i preporučit ću ti i
knjigu da pročitaš pa da sljedeći put barem znaš što simbolizira taj
pozdrav. U te nesretne četiri godine, između 1941. i 1945., grupa ljudi
po imenu Ustaše uz pomoć je nacističke Njemačke provodila rasne zakone,
otvarala koncentracijske logore i tamo ubijala ljude druge vjere,
nacionalnosti i političkih uvjerenja. Možda se pitaš zašto? Ubijali su
ih iz jednostavnog razloga: bili su krive vjere, nacionalnosti i
političkog uvjerenja. Nisu ubijali samo muškarce, Joe, ubijali su i
starce, žene i djecu. Ubijali ih maljem, nožem i glađu. Osamdesetak
tisuća ljudi ubili su samo na jednom mjestu – u logoru Jasenovac. A
ubijajući uzvikivali su, kao i ti, te tri riječi: “Za dom spremni!”.
Kako bi se, Joe, osjećao kada bi danas u Hrvatsku došla njemačka
vojska, na vlast postavila ljude koji im odgovaraju, i zavladala tvojom
voljenom domovinom? Kako bi se osjećao kada bi neki novi poglavnik,
ugledajući se na svog prethodnika Antu Pavelića, opet poklonio
Dalmaciju, Kvarner i Istru Talijanima? Kako bi se osjećao gledajući
kako, nakon kave na Cvjetnom trgu, po Zrinjevcu šeću njemački oficiri?
Kako bi se osjećao da tvoje prijatelje, na primjer suigrače iz Dinama,
zbog toga što su druge vjere, nacionalnosti ili boje kože, odvedu da se
više nikada ne vrate?
Znam, ti si samo nogometaš, treniraš dva puta dnevno i nemaš vremena
da proučavaš što se zbivalo prije više od sedamdeset godinam ali uskoro
ćeš u penziju pa ti preporučam da uzmeš knjigu “Konclogor na Savi”
Ilije Jakovljevića, Hrvata i simpatizera Hrvatske seljačke stranke koji
je proveo oko godinu dana u ustaškom logoru u Staroj Gradišci. Za njega
nećeš moći reći da je komunistički lažov. Rođen je u Mostaru, doktorirao
pravo u Zagrebu i postao ugledan pravnik i novinar. Strpan je u logor
jer je mislio drugačije od ustaša. Pročitaj njegovo svjedočanstvo o
danima provedenim u Staroj Gradišci. Ta je knjiga čekala nastanak države
za čiju reprezentaciju igraš da ju netko napokon objavi. U Jugoslaviji
objavljena nije.
Postoji još mnogo knjiga koje bih ti preporučio, ali mislim kako bi
bila velika stvar da barem ovu pročitaš. Ako nakon toga i dalje poželiš
vikati “Za dom!” ne znam što da ti kažem osim – marš u p. m., nacistički
gade!
Tekst objavljen u rubrici Ajfelov mosta na sajtu Miljenka Jergovića