Kako izgleda demokratija? Pošto se već dva vijeka pokušava pronaći odgovor na ovo pitanje,ono je polako preraslo u retorsko.Demokratija, izvorno shvaćena kao vladavina naroda nosi sa sobom sva prava i slobode tog naroda, među kojima se nalazi i sloboda mišljenja i izražavanja, čiji je ekvivalent pravo na informisanost. Ovo pravo je štampu, a kasnije i druge medije pretvorilo u figuru neophodnu demokratiji.
Između 1840. i 1860. novine su postale roba. Rođeni su novinarstvo i moderna informacija. Prema Sartrovim riječima, novinarstvo se pojavljuje kao "književnost našeg vremena".Informacija je prestala da bude privilegija nekolicine bogatih i moćnih koji su jedini imali pravo na riječ. Dnevni listovi su rođeni sa industrijom, sa političkim revolucijama i njihovim bitkama za slobodno izražavanje. Čitaoci se ne biraju, već osvajaju. Od pojave radija 1920., a zatim televizije između 1945. i 1955., pa sve do 1960. štampa i novi mediji dijele uloge: radio najavljuje događaj, televizija ga prikazuje, a štampa objašnjava. U društvene odnose sve jače prodiru mediji, granice između nacija i kontinenata se brišu. Informacija se razmjenjuje na tržištu, jer i sama postaje obična roba. Trgovačka roba u trgovačkom tržištu-informacija je postala "big business". Njena je ambicija osvajanje najšire i najraznovrsnije publike, bez obzira na sastav, djelatnost ili stavove.
Osvajanje publike pretvoreno je u manipulisanje publikom. Poslije Prvog svjetskog rata, snage komunikacija počinju da služe programiranim totalitarizmima. Godine 1939, njemački socijalista Sergej Šakotin, analizirao je mehanizme nacističke propagande u djelu "Silovanje masa". On razotkriva metode političke propagande, pozivajući se na mehanizam uslovnih refleksa kod životinja koji je otkrio ruski naučnik Pavlov. Evociranje pangermanizma, superiornosti njemačke kulture i arijevske rase ,trebalo je, za svakog građanina, da odigra ulogu zvonca iz Pavlovljevog eksperimenta sa psom.
Pored štampe, još od prvih godina svog postojanja, radio predstavlja instrument tragične manipulacije: na Hitlerov zahtjev Gebels traži od Nijemaca da uključuju svoje radio-aparate što glasnije mogu da bi kroz širom otvorene prozore mogla da se prostire nova misao i širi po svojim domovima....
Mediji na principu katodnih cijevi danas imaju najveću ulogu u protoku informacija, a samim tim-manipulisanju masama. Informacije koje dolaze do širokog sloja publike su pažljivo izabrane, razvrstane i polusvarene. Televizija je stekla prevlast odlučujući o učešću informacije, zabave i kulture u programu, pa čak i određujući ciljeve intelektualnih i političkih zbivanja. Zaboravljajući na danas nedostižni ideal objektivnosti, novinar služi medijima, a njegov kredibilitet ne određuju ni pravila njegovog ponašanja, ni njegovog znanja. Danas je najvažnije informaciju na zadovoljavajući način predstaviti i učiniti je dopadljivom, oblikujući tako medijsku predstavu namijenjenu velikom gledalištu. S druge strane, događaj koji nije snimljen, "realno" se nije ni desio. Sukob manjih razmjera, ali prikazan na televiziji, imaće veću težinu od katastrofe koja se odigrala negdje daleko od kamera. Vjerujemo samo u ono što vidimo-naravno, na svojim malim ekranima. Država je preuzela kontrolu nad medijima i ugušila slobodu, koju navodno brani. Neprestano pristizanje vijesti-gdje je svaka od njih značajna-dovodi do povlačenja pojedinca u sebe, nesposobnog da razlikuje glavne od sporednih događaja. Nesposoban da "zajedno pati" sa svim nesrećnicima ovog svijeta, pojedinac će se opkoliti zidovima- da bi zaboravio. I to je upravo onaj efekat koji se želi postići-učiniti da javnost sve prihvata indiferentno, čime se ostavlja najbolji mogući prostor za formiranje ideologije u kojoj se mediji smatraju lijekom za sve.
Kako mediji, odn.televizija oblikuje naše mišljenje? Najbolji odgovor na ovo pitanje može se dati u primjeru emisije tipa "tele-istina".
Takvi "reality-shows"(posebno na Zapadu), preplavljuju programe. Da bi se povećala gledanost, u njima je sve dozvoljeno: zločini, strah, tuga. Kao krivotvoreni spektakl, ovakve emisije su se proširile na cijeli svijet i obuhvatile sve njegove aktuelne događaje. Čudo progresa je omogućilo ljudima da direktno prisustvuju događajima iz cijelog svijeta u trenutku dešavanja, ne izlazeći iz svojih domova.
Voditelj emisije igra ulogu sudije, novinar se ponaša kao stručnjak. Sve je iskrivljeno i sve se svodi na privid pravde,vršenja vlasti i naučne kompetencije. Publika je, pred kamerama "reality shows",pretvorena u primitivce koji slici pridaju moć onoga što su tradicionalna društva pripisivala ikonama i običajima.
Televizija prikazuje sve, pa i najintimnije "ja". Prema psihoanalitičarima, ljudi se pred kamerama pretvaraju u "borderliners" ,tj, u "pogranične stanovnike". Oni zive na liniji koja razdvaja san od jave, istinito od laznog, televiziju od realnosti i gledaoce od učesnika, tako da je konfuzija potpuna.
Televizija ne prenosi gledaoca iz sfere privatnih interesa u sferu zamišljenih zajedničkih interesa.Ona ostvaruje obrnutu operaciju,prenoseći raspravu iz sfere javnog u sferu privatnog.Tako TV definitivno ruši ono što je predstavljalo osnivački princip iz doba liberalne demokratije:radikalno razdvajanje javne od privatne ličnosti čovjeka.
Na privatnim TV stanicama, ko god hoće, može imati svojih pet minuta slave (naravno,uz unaprijed određenu cijenu emitovanja).
Radio-televizija RS je zbog svoje prevelike "ozbiljnosti" (ta ozbiljnost se ogleda, prvenstveno u nedostatku programa zanimljivijeg sadrzaja), prerasla u televiziju koja se gleda samo zbog "Dnevnika" i pokoje sapunice.
Što se tiče samog Dnevnika, njegov sadržaj određuju ljudi na vlasti, koji obavezno suptilno "pljuju" po članovima prošle vladajuće strukture, a svoju vladavinu (demokratsku, naravno)uzdižu "do nebesa". Zaključak nije potreban.
Jedino se nameće pitanje:koliko još vremena i iskustva nam treba da bismo postali ono što se zove "obrazovana publika"-oni koji medije koriste,a ne žele da budu manipulisani.
