Otpor politici nacionalizma u službi kapitalizma, koji je u BiH na sceni već 20 godina, i korumpiranim političarima u službi te politike sve je izraženiji i na prostoru BiH.
Tako su i jučer radnici, praćeni studentima, aktivistima, i penzionerima, krenuli na mirni protest, tražeći otvaranje radnih mjesta, zaostale neisplaćene plate, socijalno i zdravstveno osiguranje. Nasilje se nije naziralo, ali bila je dovoljna jedna iskra, da se sav bijes koji se skuplja zadnjih godina, ispolji na ulici, i na institucijama vladajućih struktura.
Pokazalo se tu pravo lice vladajuće elite, koja, za zaštitu sebe i svojih interesa, na radnike i građane šalje neradničku klasu – policiju, koja i sama pokazuje svoje antinarodno lice, brutalno napadajući sve na ulici, prebijajući, hapseći, i u duhu neoliberalizma, naplaćujući sve to dobro.
Radničko nezadovoljstvo iskazano jučer u Tuzli rezultat je akumulacije bijede i bijesa koja traje već 20 godina, kao što isti broj godina traje akumulacija kapitala vladajuće elite, rođene društveno-ekonomskom tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam 90-ih godina prošlog stoljeća. Kapitalistička tranzicija na prostoru bivše socijalističke Jugoslavije, pa tako i Bosne i Hercegovine, dobro je donijela isključivo kapitalistima, i ratnim profiterima, njihovim političarima, kleru, nazovi akademicima u službi stranaka, i raznim nacionalističkim demagozima. Svima ostalima, naročito radnicima/radnicama, ta vječna tranzicija donijela je deindustrijalizaciju, kriminalnu privatizaciju – pa samim tim i nezaposlenost, siromaštvo, gaženje ljudskih i socijalnih prava, i zaduženje, stoga jučerašnje i današnje nasilje možemo opravdati onom: "Ko sije bijedu, žanje gnjev".
Bosanskohercegovačko društvo je duboko podijeljeno ratom i post-ratnim politikama, ali protesti kao ovi mogu biti dobra prilika za prevazilažnje nametnutih, dominirajućih etno-nacionalnih podjela, i jačanje klasne svijesti, i potrebe o (samo)organizovanju radnika i radničke borbe.
Ono što su protesti pokazali, a čemu se općenito nazire potreba (a što prijašnji protesti i pokreti nisu uradili) jeste upravo uvezivanje radnika sa drugim slojevima: studentima, penzionerima, i svim drugim potlačenim i diskriminisanim – šireći tako područja borbe protiv vladajuće klase i njihove politike, a samim tim i mogućnost kreiranja alternativa nacionalizmu i kapitalizmu.
Ovaj put, svi ujedinjeni moramo stati uz radnike, jer ujedinjeni smo jači, razjedinjeni propadamo.
