Jedva čekam petak i najluđu i ujedno najentuzijastičkiju (valjda se tako piše) emisiju na zemaljskim, kablovskim, satelitskim, digitalnim, i svim poznatim i nepoznatim medijima. Naravno pogađate, riječ je o ,,projektu“ Turizam Plus. Ova zajednički realizovana (šta god to značilo) emisija, pokriva vascijeli Obor, i nema televizijske kuće, koja drži do sebe, od Javnih emitera, do lokalnog baje u podrumu sa registrovanom frekvencijom, a da je ne gleda.
I, nije meni problem u tom nesrećnom Turizmu Plus, Zlatnim, Srebrnim i ostalim turističkim ružama, pozitivnoj propagandi Obora u Oboru samom i vascijelom svijetu, naprotiv. Nego, za koga se pravi ta emisija? Dobro, razumijem one koji se reklamiraju i ove što po sistemu IMT-a, uzmu koju mrvicu, nego, stvarno ljudi, ko to gleda?
Pa, gleda gerijatrija, čiji je penzioni rok je počeo da teče u vrijeme Ante Markovića, a niko ih u međuvremenu nije obavijestio da se Bosna i Hercegovina zove Obor.Gledaju i neki slučajno, desi se, a neki i namjerno (poput mene).
Zašto je zanimljiv taj Turizam Plus? On nam vrlo dobro dočarava medijsku sliku 80-ih. Tako vidimo neko, kao slučajno trojstvo narodno, koje krka oko nekog stola, dok musava dječica zadovoljno bacaju psima & ostaloj životinjskoj bratiji komade mesa po dvorištu. Veseli mladići se uhvatili u kolo i stišću rumene djevojke... Sve naznake ruralne, tako drage, erotike su tu...Neki pijani pjesnik u vijetnamci čita poeziju iz svoje 47. objavljene zbirke. U drugom prilogu, Ivica, koji se odlučio vratiti iz mrske Švabije, podigao nešto crkvice od 1000 kvadrata, sa zvonikom od 20 metara visine, tek da se skrpi, otvorio fabriku, zaposlio cjelokupno radno-sposobno stanovništvo i planira žičaru izgraditi. Valja se i preko zime privrijediti.
Poslije toga se, kako vole reći ,,selimo slikom i riječju“ (ovaj idiotluk od fraze mi je posebno drag), u toplo Trebinje na plantažu kivija. Veseli Hercegovci izvoze na sve strane ovaj, poput krompira čest izdanak, koga u bijedno-hladnoj Evropi nema. Dogodine, ako da bog, počinje uzgoj kafe. O narandžama i ostalim citrusima nije potrebno trošiti riječi.
Idemo na sjever. U Gradišci se grade plaže, kajak i kanu klub je već zaživio, ribolovci se spremaju na onog soma stokilaša. Bistro!
U Mostaru kolone stranaca, naravno predvođene japanskim turistima, tiskaju se da vide novi-stari most, simbol novog-starog ujedinjenja i zajedničkog suživota ovog jedinstvenog grada.
U Bihaću, pa naravno, hipodrom i konjske trke, narod oduševljen, u Prijedoru tradicionalni teniski turnir, elita. Neum već ima urbanistički plan, a realizacija će uskoro. Kad radovi budu završeni, Dubaji će biti sindikalno odmaralište u poređenju sa ovim čudom.
Jahorina, Bjelašnica, Vlašić...samo su dio planinskog džet-set lanca. Kažu da i mali Austrijanci prave prve skijaške i borderske korake. Neuslovno im gore u Tirolu.
Sarajevo i Banjaluku, uopšte neću pominjati, pošto bi svojim turističkim sadržajima zagušili i kakve pariške vodiče.
Ogladnjeli ste od putovanja. Ništa za to. Od neumskih kamenica, ostriga, zubatca, žabljih bataka, preko jablaničke jagnjetine, travničkog i livanjskog sira, obaveznog Trapista, banjalučkog i sarajevskog ćevapa, unske pastrmke, posavskih čvaraka i kobasica... Žedni - ništa za to, žilavka (andrićevski opisana), blatina, podrumi Vukoje, posavska šljiva, krajiška prepečenica, drvarska drenja, medovača sa Manjače... Svega u božjoj bašči!
Dosta!
Ugasim sokoćalo i napolje. Odsanjao sam penzionerski popodnevni san. Ovo gore navedeno u nekoj poluvirtuelnoj-polurealnoj formi sa prstohvatom sarkazma, na sreću postoji. Na nesreću, može ga konzumirati, vidjeti i doživjeti oko 2% stanovništva Bosne i Hercegovine. Da, da, rođaci, oni žive u toj i takvoj zemlji. Oni znaju kafanske mape od Novog Grada, do Trebinja, znaju gdje je najbolje vino, koja pjevaljka je gdje i kad ,,dostupna“. Njihovi koraci, teški ko olovni oblaci, što pjesnik nije rekao, vode od Audija do ,,objekta“. Tako 6-7 Brozova u pokušaju, krstare svojom sopstvenom etničkom ćaćevinom, dok im vozač objašnjava uz put naziv vukojebine i radnju koju će tamo obaviti (otvaranje, ždranje, predizborni govor, smjenu lokalnog jeretičara, bensediniranje gladnih štrajkača, snošaj...), ma nije važno šta.
Sa zadnjeg sjedišta zatamnjenog gospodara prstenova, ne vide se uđerice, koje je neko nekad, biće dvije decenije tome, napola srušio, napisao ,,rezervisan kuća“, pa ostavio. Onda se neko vratio da tu u toj pećini živi.
Šta njih briga što promrzao narod štrajkuje glađu u tzv. robnim kućama, koje su pretvorene u skladišta ničega i prodana, prije nego što je taj isti narod i shvatio da je gore narečeni Ante Marković, spakovao sam sebe u fijoku istorije. Bihać, Zenica, Mostar, Doboj...to su im zaista predizborno-turističko-fudbalske destinacije,a ne avetinjska mjesta, koja su nekad nazivana gradovima.
Nesreća ovog puka u Oboru, dalja im je od haićanskog usuda.
Turizam Plus...i treća dob ima pravo na san.
I ovo je Bosna i Hercegovina, kažu. Ja kažem, jer ste vi to tako izabrali!
