Međunarodni dan osoba s invaliditetom, 3. decembar, obilježava se svake godine s ciljem promicanja razumijevanja problematike invaliditeta i mobilizacije podrške koja omogućava dostojanstvo, ostvarenje prava i dobrobiti za osobe s invaliditetom.
Generalna skupština Ujedinjenih naroda je jednoglasno usvojila Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom 13. decembra 2006. godine. Konvencija je stupila na snagu 3. maja 2008. godine, nakon što je ostvaren dovoljan broj ratifikacija.
Donosimo Vam tekst iz BUKA arhive
Duško Tadić, altletičar sa invaliditetom iz Banjaluke, trenutno se sprema za nastup na Evropskom prvenstvu u Velikoj Britaniji, a tokom svakodnevnog treniranja suočava se sa teškim uslovima za rad. O njegovim uspjesima svjedoče medalje koje je osvojio na mnogim regionalnim i međunarodnim takmičenjima, a za portal BUKA prisjeća se prvih sportskih dana i svih poteškoća na koje je nailazio. Za naš portal, Tadić priča svoju sportsku priču, koja mu je promijenila život.
Tadić kaže da se atletikom počeo baviti sasvim slučajno.
“Poslije niza povreda i 14 operacija koje sam nakupio tokom 27 godina života, nikad nisam ni pomislio da ću u tridesetoj ili trideset prvoj godini da se bavim sportom. Prije četiri godine i nakon, nadam se posljednje povrede i posljednje operacije koju sam imao, kao i mnogo kilograma koje sam tokom godina nakupio, odlučio sam da pokušam da smršam. Počeo sam da rekreativno trčkaram u parku Mladen Stojanović, gdje sam sasvim slučajno sretao atletičare A.K. Banjaluka kako treniraju i iz dana u dan protrčavaju pored mene”, rekao je za BUKU Tadić.
Kaže da mu je jedan atletičar kojeg je od ranije poznavao rekao kako u Banjaluci postoji i atletski klub invalida i da bi trebao da dođe i da se okuša u nekoj od bacačkih disciplina, jer je bio previše krupan da bi trčao.
“Ta ideja mi nije zvučala lose, pa sam tako i otišao da vidim o čemu se radi. Na početku sam bacao kuglu i koplje, ali pošto sam imao želju da trčim i da se iskušam u nekoj od sprinterskih i srednjoprugaških disciplina, odlučio sam da sa 117 kg dođem na 78 i iskušam se u onom što me privlači, a to je trčanje”, objasnio je Tadić.
Profesionalno se ovim sportom bavi oko 4 godine, s tim da se u prvoj godini bavio bacanjem kugle i koplja, a tri godine se bavi trčanjem.
“Trčim sve discipline od 100 do 800 metara. Već dvije godine prvak sam RS i BiH u sprinterskim disciplinama, a od međunarodnih takmičenja izdvojio bih prvo mjesto u Puli, na otvorenom prvenstvu Hrvatske i drugo mjesto u štafeti, na otvorenom prvenstvu Italije, koje se održalo sredinom prošle godine u Trstu. Takođe, prošle godine trčao sam i na seniorskom prvenstvu RS sa atletičarima bez hendikepa, gdje sam zauzeo treće mjesto na 800m”, kaže Tadić.
Tadić je jedan od rijetkih koji se odlučio baviti atletikom za osobe sa invaliditetom, tako da u RS i BiH nema konkurenciju u svojim disciplinama, zbog čega nastupa na otvorenim prvenstvima u inostranstvu, a na prvenstvima u RS i BiH trči van konkurencije.
Ističe da je ove godine počeo da se priprema da ispuni normu za Evropsko prvenstvo, koje se održava u avgustu u Velikoj Britaniji.
“Već imam rezultat na 400m koji moram da potvrdim na nekom od međunarodnih takmičenja koja će se održati od maja do juna mjeseca ove godine i koja su priznata od strane Međunarodnog olimpijskog komiteta. Ako sve prođe kako treba i ako me mimoiđu povrede, imam šansu da budem prvi atletičar iz RS i BiH koji će trčati na nekom tako velikom takmičenju”, rekao je Tadić.
ATLETIKA ZA INVALIDE NIJE PRIVLAČNA SPONZORIMA
Kada su u pitanju same pripreme za Evropsko prvenstvo, Tadić za sada ostaje da trenira u Banjaluci, iako je početkom januara trebao otići u Bar ili Ulcinj, gdje je planirao odraditi prvi dio priprema. Ostatak priprema za Evropsko prvenstvo zavisi od finansija.
“Nažalost, kod nas atletika, a kamoli atletika za invalide, nije sport koji je privlačan sponzorima, tako da sam primoran da se sam finasiram od invalidnine koja mi je trenutno jedini redovan prihod. Dobijam određena sredstva od Grada Banjaluka i od Ministarstva za porodicu, omladinu i sport RS. Međutim, od njih i ne očekujem previše u finasijskom smislu, jer znam da je situacija loša, I zbog toga sam zahvalan na svemu što uspiju da odvoje za mene i klub”, kaže on i dodaje da se bori sam.
“Najbitnije je da me porodica podržava i ona mi pomaže koliko je u mogućnosti. Tu su i prijatelji, atletičari i treneri atletskog kluba Banjaluka, čija pomoć najviše i doprinosi opstanku atletike za invalide. Ne smijem zaboraviti i mediciski tim fudbalskog kluba Borac koji mi izađe u susret svaki put kad mi zatrebaju i ne traže mi nikakvu naknadu za ono što urade za mene. Takođe, poslije 200 upućenih e-mailova, tokom proteklih 5 mjeseci, iznenadio sam se odgovorom firme N-sprot koja me u potpunosti opremila sportskom opremom, pa sad bar ne moram da se brinem za to”, objašnjava Tadić.
Tadić dodaje da, sa obzirom na vrijeme i uslove, pripreme teku dobro, a najbitnije mu je da postoje ljudi koji prepoznaju njegov trud, jer mu to daje elan za daljnji rad.
LOŠI USLOVI ZA TRENIRANJE
“Problemi su sastavni dio života, pa tako ni to ne može da me zaobiđe. Postoji više problema, neki manji, neki veći, ali jedan od glavnih je taj što nemam adekvatne uslove za trening. Na gradskom stadionu sam se presvlačio četiri godine svaki dan na tribinama, bez obzira na vremenske prilike, bilo da je napolju plus 30 ili minus 10. Međutim, uspio sam dobiti kakvu-takvu prostoriju da nisam na otvorenom. Drugi i glavni problem je osnovna atletska oprema, a to su prepone, blokovi, ono osnovno što treba svakom atletičaru za trening. Pošto je ta oprema veoma skupa za nabavku, obratio sam se gradu da mi dozvoli da koristim postojeću opremu na gradskom stadionu, koju je grad kupio 2004. godine za organizovanje juniorske Balkanijade u Banjaluci i nakon toga dao na korištenje A.K. Borac, koji je tada bio jedini klub u Banjaluci”, kaže Tadić.
Na njegov zahtjev, iz gradske uprave su odgovorili pozitivno i obavijestili i njega i AK Borac da ima pravo da koristi nesmetano opremu koja se nalazi na gradskom stadionu.
“Međutim, tu sada nastaju problemi, jer pojedinci iz AK Borac svojataju opremu. Tako da, umjesto da se fokusiram samo na trening, primoran sam da se borim da dobijem i ono što sam dobio na papiru i što mi je neophodno za treniranje”, ističe Tadić.
TEŽAK POLOŽAJ INVALIDA
Duško Tadić kaže da je položa invalida u BiH, generalno govoreći, veoma težak.
“Ljudi pretežno ovu populaciju gledaju sa žaljenjem, što je potpuno pogrešan pristup. To što neko ima neki hendikep ne mora da znači da je spriječen da nešto bar pokuša, da dobije šansu da se dokaže. Isto tako je i u sportu. Invalidski sport kod nas je nerazvijen i nedovoljno se ulaže u njega. Nema osnovnih uslova za trening, a da ne pričamo o ostalim problemima”, kaže on.
Ističe da bude razočaran kada vidi kako je ovaj sport razvijen u inostranstvu i kakve uslove sportisti imaju tamo, jer zna da on kao sportista daje od sebe maksimum, a ne dobija ništa zauzvrat.
“Možda mi baš to daje i veću motivaciju da uspijem napraviti neki rezultat i da se konačno čuje za ovaj sport, da konačno neko počne da ulaže i stvara bolje uslove, bar za neke buduće generacije koje dolaze. Uglavnom neprestan trud i rad sportista sa invaliditetom jedino može donijeti promijene u invalidskom sportu, odnosno, da se on podigne na neki viši nivo. To sigurno nećemo ostvariti ako dozvolimo da većina sažaljeva ove sportiste, već im treba dati isti tretman i prava kao svim ostalim sportistima”, rekao je naš sagovornik.
Tadić je istakao da mu je sport mnogo pomogao u životu.
”Još od tragedije koja me zadesila kad sam imao deset godina i kad sam ostao bez sake, ja sam uvijek bio privržen sportu. Jedno vrijeme, dok sam živio u Americi, trenirao sam košarku, a poslije povratka u Banjaluku, trenirao sam i rukomet”, priča Tadić.
Najveći razlog bavljena sportom, kaže, bio je da dokaže sebi i drugima da nijedan hendikep ne može da te spriječi da nešto radiš ako to baš želiš.
“Kroz sport sam se uvijek pokušavao dokazivati, jer to mi je uvijek davalo veliko samopouzdanje. Naravno da je bilo i teških momenata kad shvatiš da koliko god da se trudiš ne možes da zaboraviš da si bar fizički drugačiji od drugih ljudi iz okruženja, ali zato moraš da shvatiš da si bar psihički isti, ako ne i jači nego drugi”, dodaje Tadić.
Sport koji je na kraju izabrao je atletika za osobe sa invaliditetom, ali pošto od prvog dana trenira sa atletičarima bez invaliditeta, kaže da ima osjećaj da se i ne bavi sportom koji je ograničen samo za invalide.
“Ta sredina pozitivnih ljudi oko mene ni jednog momenta me nije stavila u drugi plan, što je možda i najveći razlog što se nikad nisam osjetio drugačijim. Uglavnom, meni je atletika skroz promijenila život. Pored toga što sam skinuo oko 45 kilograma, osjećam da sam postao i bolja osoba nego što sam ranije bio. Jer u klubu sa kojim ja treniram, a to je AK Banjaluka, treneri i atletičari su na prvom mjestu jedna velika porodica. Ta porodica je zarazila i mene i iz dana u dan počeo sam kroz sport da se mijenjam u bolju osobu, osobu koja puca od samopouzdanja i koja sad ima šansu da se oduži tako što će trčati na nekom velikom takmičenju, na kojem će predstavljati državu, svoj grad, svoj klub”, zaključuje svoju sportsku priču ovaj sjajni mladić iz Banjaluke.
