Ako ja imam stado od 100 ovaca (osnovno stado), godišnje od tih ovaca dobijem 100 jagnjadi. Prihvatljivo mi je da godišnje predam nekom (državi) 2-3 jagnjeta da mi redovno broji stado, napominje me da platim svoje zdravstveno i penziono osiguranje, skuplja novac za popravku puta kroz selo i sl.
Međutim, neko (država) traži od mene 60-70 jagnjadi godišnje samo za brojanje, ja za preostalih 30-40 jagnjadi ne mogu pokriti svoje troškove (hrana za ovce, troškovi veterinara, troškovi smještaja stada, prevoz, hrana i odjeća za mene i sl.), nego moram prodati i 10-15 ovaca iz osnovnog stada. Pošto nakon prve prodaje ovaca iz osnovnog stada više nemam 100 ovaca, nego 85 ovaca, smanjuje mi se i prinos, tj. broj jagnjadi na 85.
Dakle, nakon prve prodaje 15 ovaca, više nemam 100 jagnjadi godišnje, nego 85. Pošto taj neko (država) još uvijek zahtijeva da im predam 70 jagnjadi godišnje, ja moram smanjiti svoje troškove (prestajem kupovati odjeću, odustajem od kupovine novog kamiona za prevoz, prestajem uplaćivati privatno penziono osiguranje i troškove za održavanje dobrog zdravlja, prestajem ići na kurs uzgoja ovaca i sl.), a uz to moram prodati 20-25 ovaca iz osnovnog stada. Naredne godine prodajem 30 ovaca, itd.
Nekon nekoliko godina ovakvog poslovanja, ja ostajem bez osnovnog stada i postajem socijalni slučaj. Država diže kredit kod MMF-a da nastavi podmirivati troškove birokratije, a pod hipoteku stavlja pašnjake...
