Branko Ćopić: Mala moja iz Bosanske Krupe

GODIŠNJICA

Branko Ćopić: Mala moja iz Bosanske Krupe

Piše: Branko Ćopić

Jesi li me spazila il' nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih, u oklopu novih opanaka, kako zija u izloge skupe? Mala moja iz Bosanske Krupe!

MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE


Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

 

Branko Ćopić

Komentari na tekst (32)
Objavljeno:
Ovo je pjesma posvećena Branku Ćopiću, mom omiljenom pjesniku i omiljenom piscu mog sina.
Objavljeno:
Jedan drugi Branko je u djetinjstvu nasmijavao mog sina Pao je kao dar ljudima s nebeskih visina Kao i svako od nas bio je od krvi, mesa, ali i od duše Tjerao nas na smijeh, ponekad i na suze, razgonio naše tmuše. To vedro momče iz Hašana što u djetinjstvu je mjesec lovio Što je sabljom sjekao mjesečine i od svega pravio rime Kao najtiražniji južnoslovenski pisac on je slovio Bio je, jeste i ostaće u književnosti značajno ime. Svako je mogao iz tih djela da uzme što mu se sviđa Tamo je i stvarnost i ono što mu se priviđa Neko voli njegov humor, smijeh, vedrinu i šalu A neko opet, njegovu oporost riječi i života javu. Pa iako je za života imao i bogatstvo, i ljubav, i slavu I milione čitalaca koji kupuju njegove knjige jer ga vole Pred životom je umoran od svega sagnuo glavu I otišao nepoznatom stazom na Popinu Nepočin polju. Izvrtanje duše 65 Odmori se, Branko, jer nema više mjesečine Nebo su zaklonili oblaci i guste paučine. Nema ni sanjara što mjesec love u svoje snove Djeca danas žive u virtuelnim svijetu, književnost ne vole. Rekla bih, mada to grubo zvuči: umro si na vrijeme Jer slutio si ono što je došlo, otrovno mržnje sjeme Crne konjanike što na konjima crnim jezde Da love ljude a ne snove, mjesečine i zvijezde.
Objavljeno:
Zašto je svuda izbačeno iz pjesme ona strofa: Gledao sam skamenjena lica, Kako Krupu soldateska pali... Je li to zbog ovog zadnjeg rata kada je Krupa opet popaljena?Evo i originala pjesme : http://www.youtube.com/watch?v=l4rxHkWcb6c da vidimo hoće li Administrator objaviti ovo?
Objavljeno:
Ćopć je pogriješio odlazeći u Beograd. Takva duša bosanska nije mogla u čaršiji mira naći
Objavljeno:
U pomen Josipu Brozu , Branko Copic je rekao: "Ustao je Div iz bajke ucinio svoje zivotno delo i vratio se u bajku." Ja bih ipak rekao da ova misao vise odgovara za zivot i delo samoga Branka. A umeo je On da pise i ovako: BEZIMENI MLADENAC Ovdje u paprati, za ogradom groblja, u zemlji neposvecenoj, pociva malisan,bezimen mladenac. Rodi ga, u grijehu, majcica djevojka i vec treci dan pokopa ga, sama. Ne stize, jadna, ime da mu smisli, a on joj, za tren, svenu na rukama. Danas,vijencem sela, okol naokolo, precice, stazom, kroz poplavu razi, luta sjen-djevojka, pod mjesecom sama, sapuce, trpti i nekoga trazi. Milosu, Mico -- sapuce u travu -- dajem ti ime brata jedinoga sto se ne javis, da te cuje majka? Drugi put, opet, Milana doziva: Milane, sreco, jabuko sa grane, neces li, duso, oprostiti majci sto bez kolijevke lezis u paprati? Trecega puta vec Sretena trazi: Sretene, sreco, u majke najveca, kad cu te sresti na drumu carevu? A tamo, uz groblje, mladenac pociva, nit cuje zova, niti se odziva, ljuljan tisinom, ni imena nema. Niti ce s djecom igru zapoceti, nit se u momacko kolo uhvatiti, niti ce ikad s druzinom u vojsku. Nevidljiv, bezimen, putuje uz majku i traze ime najljepse na svijetu. Branko Copic Iz knjige SEOSKO GROBLJE
Objavljeno:
Izvinjavam se, ne Verena, već A-MK. Hvala
Objavljeno:
Draga Verena, htela bih stupiti sa vama u kontakt. Da li biste mi se javili na i-mejl: tanjica011@gmail.com Hvala unapred
Objavljeno:
VERENA, Najljubaznije Vas molim da ne iznosite neproverene informacije i Vase pretpostavke o mom dedi, Branku Copicu, tj. o razlozima njegovog ubistva, jer niste bili zaduzeni za uvidjaj pre trideset godina, niti imate kakva gradjanska prava da sebi dozvolite da ovako, javno, iznosite vec pomenuto, a utoliko pre sto ga, verovatno, niste licno dobro poznavali! Mozete izneti svoju pretpostavku, svoje glasno razmisljanje o bilo cemu, ali naglasiti da je to Vase misljenje, a ne sa sigurnoscu da tvrdite nesto nedokazano, jer mozete snositi pravne posledice zbog toga- najiskreniji savet upucujem, da ste informisani. (Pr. ,,Još jedan moment odredio je njegovo samoubojstvo. Kada je pozvan kao član Akademije da pristane na Memorandum i potpiše ga, odbio je.Znajući šta se sprema Jugoslaviji(što je umjetničkom imagiacijom tako precizno predvidio u pismu Ziji)-ubio se."). Njegovo pismo upuceno Ziji Dizdarevicu, prijatelju, su mnogi pogresno protumacili...cak i pisci, psiholozi...krajnje bukvalno (vidim da ste citirali), a ono, zapravo, nosi jednu veliku istorijsku i filosofsku istinu...koju ne moze da spozna i predoseti svako. Moj deda je bio mucenik, zrtva rezima vlasti, partije...tadasnjeg vremena...gde su mu pokusavali oduzeti smeh, zabranili da govori istinu...oduzeli na taj nacin slobodu, ne samo umetnicku, vec i ljudsku, kao i ljudsko dostojanstvo. Nagrade koje je dobijao, najvece prodajne tiraze koje je imao, uspeh da mu dela budu prevodjena na vise od trideset jezika...govore o njegovim kvalitetima, tesko ponovljivim kod danasnjih pisaca. I sam toga svestan, mada skroman, ipak, nagovestava u poznatoj pesmi:,,Ej, godine, nemerljive, skupe!" Nije se ubio...nije umro...dusa je besmrtna...samo se povukao privremeno... Svakoga dana je sa nama, koji ga se secamo, koji citamo njegova dela...osecamo ga kroz poruke koje nam je slao kroz njih...a to je njemu bila ,,zvezda vodilja" i odgovornost kod citalacke publike, na prvom mestu (to je i sam izjavio)...kroz zive likove, koje je samo cista, pravedna i topla ,,bosanska" dusa mogla da ozivi, da vecno zive sa nama...Znao je u blagostanju da smiruje i u nevoljama da razveseli-taj balans koji je nosio u sebi i prenosio na ljude, verno mu je darovan, pa je i on, kao duznost, predavao drugima. Hvala svima koji ga se secate, sa pozitivnim zarom, pominjete...radujete me i rastuzujete u isto vreme...Svima dobro od Gospoda Boga!
Objavljeno:
Sto se Branko pokojni ubio? Jeli vidio ili cuo, ili je vidio i cuo, sta dolazi a sta se sprema.
Objavljeno:
"Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska. ("Dobri Branko)
Objavljeno:
Suri Grmeč u maglama ćuti.. Iz njegovih Hašana Grmeč se ne vidi, ali osjeti, što se jasno vidi i iz ove kratke rečenice.
Objavljeno:
"..Ej, godine, nemjerljive, skupe!.."
Objavljeno:
Još jedan moment odredio je njegovo samoubojstvo. Kada je pozvan kao član Akademije da pristane na Memorandum i potpiše ga, odbio je.Znajući šta se sprema Jugoslaviji(što je umjetničkom imagiacijom tako precizno predvidio u pismu Ziji)-ubio se.
Objavljeno:
Diana, Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva, nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, u limenoj kutiji „Pelikan“ u kojoj je držala pribadače, nakon izvjesnog vremena pronašla je savijeno, rukom pisano pismo, kojim se Ćopić oprašta sa lijepim i strašnim životom. „Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hector, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote!“ Ćopić je nekoliko puta svom prijatelju i biografu Enesu Čengiću ponavljao da će se ubiti, jer ga je, kako je govorio, toliko spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, a ponekad čak ne poznaje ni ljude, ni stvari oko sebe. Ćopić je skocio s mosta, da bi sprijecio vlastiti pad!
Objavljeno:
DRAGI MOJ ZIJO Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice? Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade. Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine riječi pune jeze: "Crni su im konji, crne potkovice." Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan. Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata. Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš... (Pismo najboljem prijatelju, pjesniku, heroju i revolucionaru-Ziji Dizdareviću)
Objavljeno:
@ Na cesti petrovačkoj izbjeglice i trista djece u koloni nad cestom kruže grabljivice,ustaški avioni... ------- Nije ustaški nego tuđinski - kad citiraš, citraj kako treba
Objavljeno:
Kakó divna poezija!Nažalost zaboravljamo naše vrijednosti a usvajamo sve što je strano,neprovjereno.Trebali bih više citati tekstove velikana naše književnosti!
Objavljeno:
Je li iko istrazio, onako znanstveno, zasto se ubio Copic? Bilo bi zanimljivo saznati je li izgubio iluzije ili je bila depresija uzrok? Uostalom, isto pitanje i za smrt Koljevica, mog profesora osamdesetih u Sarajevu. Je li shvatio prije drugih kud sve to vodi? Ili ga je mozda kostalo glave i nesto gore?
Objavljeno:
prekrasno,gdje zivimo sad zalud sve zrtve
Objavljeno:
prekrasno i tuzno gdje zivimo sad,zalud sve zrtve
Objavljeno:
Ja sam iz Hrvatske i imam zbirku njegovih knjiga, a Budaka nisam čitao! :D
Objavljeno:
Baš sam se vozila blizu Hašana neki dan, da Branku bar spomenik haran postave, vala je zaslužio!
Objavljeno:
Eh, nas Branko, legenda, sta drugo!

Nedzad
Objavljeno:
Poslije Ocvalih Primula definitivno najljepsa pjesma napisana u Bosni, a i sire...
Objavljeno:
U NASEM KRAJU

(Branku Copicu)
U nasem kraju i ovog proljeca
visibabe cvjetaju
Ruke nase djece nece ih brati
Nas ne ceka zetva rana
Pjesma djevojacka sjetna i tihana
Huje tamo vjetri
Pupolje vrbe proljecem
A huda sudbina i Bosna urvina
Prognanici k'o djeca kurvina
Za koje niko ne zna gdje su rodjena
U Bosni imali ognjista
Nad njima verige
Isppod saceva tepsije dimirlije.
Imaju grobove predaka
Sada su im rodne njive jalove kobile
Cekaju oranje i sijanje
Ja zanjem sjecanje!
OVE gore stihove napisao sam u Minhenu 1994. i tada ih posvetio velikanu BRANKU COPICU.
Objavljeno:
Tragedija u oblasti (ne)kulture u BiH je na sve a ne samo na srpskoj strani.Muslimanska "veleglavata gospoda" odricu sve velikane iz oblasti umjetnosti koji imaju imena hriscana ili krscana! Hrvati u Hrvatskoj,znano je,"uvelicali" su i neke vodje ustastva a u "majcici Srbiji" nema ni spiska silnih "velikana" i zaobilazenja moralno-politickih nepodobnih vremenu zbijanja srpstva! Tome se nije cuditi jer danasnji "modernisti" nazadnih zbivanja,dok im neko ne dosapne sada,u proslosti nisu ni culi za sva imena velikana kulturnog zivota ni iz svoje okoline. "Ma to je onaj sto nesto skraba i sto prevrce knjige"...
Vjerujte mi,sto ih vise krste ili raskrscavaju, meni su drazi. A Hasani su mi miliji nego Beograd,Sarajevo,Zagreb...ovo vremeni! Pozdravlja Vas Muhamed Vlado "sto rakiju pije rado"!
Objavljeno:
pozz,,,,,e vala pjemsa je super smao zato sto spominje Bos, Krupu
ace
Objavljeno:
ubio se covek kad je video da ce olos sve za sta se borio i pisao celi zivot da upropasti.
Objavljeno:
Na cesti petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni
nad cestom kruže grabljivice,ustaški avioni...
Objavljeno:


Pjesma mrtvih proletera

U našem kraju žita klasaju,rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka
večernja, sjetna,tijana,
a mi smo pali,druže
palo je žito,mlado,zeleno,proljetna žetva rana
maglene tuge ,uz šapat kiše,nad mrtvom pjesmom kruže.


Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se prestrojavamo,
drug je uz druga svog;
a njih je bilo....a njih je bilo –
deset na jednog.


Deset na jednog u kišnoj noći,a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri,na jednog –deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset!O, zar se i to može?
Da- mi smo proleteri!


Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l’ će da se vrate?
Čekaju starice majke,kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari
glasnik će od nas doći.


Doći će nova mladost,donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, od te smo pjesme počeli mi,kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,
a tužna mati sina.


I dan će slave doći,pobjeda bit će naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.
Objavljeno:
MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Objavljeno:
Najbolja pjesma: Mala moja iz Bosanske krupe.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.