A, danas njegov san znači ovo: Srpska napredna stranka je osvojila 48,8% glasova na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji. To je, bez svake sumnje, rekord i gotovo zastrašujući podatak. Ove postotke nije imao ni Milošević za vrijeme svoje autokratije. On je, sjetićete se, morao dijeliti glasove sa satelitskom partijom svoje supruge Mirjane Marković.
Ova, gotovo apsolutna većina utjeruje svima strah u kosti. I tzv. građanskoj Srbiji koja je izašla na izbore i onoj koja je apstinirala. Od ovog podatka zazire poluraspadajuća ljevica i rasturena ekstremna desnica. Ali, plaši se ovih skoro 49% i Vučić. Zašto?
Pa, prvo, ovaj broj kao da je izvučen iz fijoka apsolutističke prošlosti i fingirane demokratije. Pribojava se Aleksandar Vučić, budući premijer, kakav će biti eho u Briselu. Ali nečeg se on još više plaši u monumentalonsti svoje pobjede. Plaši se apsolutne odgovornosti koja bi mu pala na leđa ukoliko bi SNS samostalno formirao vladu. A, najviše od svega se plaši toga što je svjestan da je ove izbore dobio on Aleksandar Vučić, a ne SNS. SNS nema kapaciteta, harizme, znanja i umijeća u sadašnjoj konstelaciji snaga ni da se ponosa sa Dačićevim drugoplasiranim socijalistima, a kamoli da vodi Srbiju u naredne četiri godine. I zato ne čudi Vučićeva izjava u njegovoj noći snova gdje veli da će i te kako tražiti koalicione partnere. Doduše, biće tu i personalnih promjena u stranačkim političkim podupiračima, ali će koalicije u vlasti biti.
Izmišljanje opozicije
Neko bi rekao da će Vučić imati slatke muke u sastavljanju nove Vlade, gdje će mu skupštinska većina od 157 poslanika svesrdno pomagati, ali ima tu još jedan problem. Kako npr. Vučić da objasni baronesi Ešton da opozicija u Srbiji faktički ne postoji? Kako na svom evropskom putu, u koji se zaklinje, reći nekom briselskom parlamentarcu ili činovniku da je ono nešto jada u opoziciji sakupljeno oko Đilasovih i Tadićevih demokrata zapravo jedan teatar apsurda uvrijeđenih mladenki? Jer biće zanimljivo kako će funkcionisati 19 Đilasovih poslanika i 18 Tadićevih u dvije svježe zavađene partije, koje se diče „demokratičnošću i otvorenošću za saradnju“.
Elem, pored muke sastavljanja opozicije, imaće Vučić veliku, najveću muku, a to je održati vlast i privid stabilnosti u naredne četiri godine. Ponavljam, SNS je sastavljen od aparatčika najgore vrste, diletanata i ljudi koji nastoje da se uzglobe, ubace i uklipe u sistem koji će neosporno vladati Srbijom. Razlog? Dobra stara lična korist. A, ako ćemo iskreno, osim prepatetičnih medijskih istupa u kojima se najavljuju megahapšenja narkodilera, i nismo vidjeli bog zna šta od Vučića.
Ne zaboravite, Mišković je na slobodi, Beko je na slobodi, Đurić je na slobodi, Šarić je na nekim tropskim plažama...Dakle, riječ je o jednom velikom mijehu od sapunice koji će morati pući, kad tad. Sa druge strane, od obećanih investicija, Srbija ima demonstrativno lijepljenje Mercedesove zvijezde na Ikarbusov autobus, 3D projekciju „Beograda na vodi“ i priču o arapskim milijardama, koje „samo što nisu“. Upravo taj „Beograd na vodi“ je paradigma modernog Skadra na Bojani, to je paradigma Vučićeve virtuelne vlasti, virtuelne borbe protiv korupcije, nepotizma, kriminala, šverca narkoticima... I tu pilulu političkog simulakruma, progutao je srpski birač. Namjerno kažem srpski birač a ne pojedinac, jer gotovo pola ljudi nije izašlo na izbore. Samo mali procenat, ne više od 7-8% je to uradio iz političkog bunta prema prilikama u Srbiji. Ostatak, kao i svugdje u svijetu, predstavlja politički nezainteresovane mase koje će kusati tuđe čorbe - Od izbora, do izbora.
Dačić, dobro smo prošli...
U takvoj konstelaciji snaga, Dačić i njegov SPS su još i dobro prošli. To je rekao i sam srbijanski premijer, kada je čuo prve nezvanične rezultate. Nije krio svoju zbunjenost, ali je oprezno naglasio da su i oni (SPS) mogli proći kao i svi ostali u srazu sa Vučićem da nisu imali dobro organizovanu bazu. I to je istina. Dačić, sa svojih 15% penzionera, bivših Miloševićevih fanova i novopečenih jastrebova, uvijek može računati na neku ulogu u vlasti.
Dakako da će ona biti bitno majorizovana i skrajnuta, ali zna Dačić bolje od svih da Vučiću pored izmaštane opozicije treba i nekakva fingirana pozicija koju će dijeliti sa nekim. Sa druge strane, jasno je to svakome, moraće se Ivica oprostiti od premijerske fotelje i tražiti svoje uhljebljenje u nekoj ministarskoj.
Pored toga, srbijanski izbori su pokazali koliko jedan čovjek, a to je Dragan Đilas, za samo godinu dana može skršiti nekada najveću partiju u zemlji. Ala je oporavio, svaka mu čast, cinici bi rekli. Ovaj debakl demokrata koji su uzeli mizernih 5,9% vlasti samo pokazuje koliko je ova stranka bila zapravo jedna interesna organizacija, iz koje su svi koji su jeli državni lebac kao miševi sa broda pobjegli glavom bez obzira. O tajkunima koji su sponzorisali DS, a sada digli ruke od njega ne treba trošiti ni riječi. Pa dovoljan je podatak da je gotovo identičan broj glasova skupila navrat na nos sastavljena Nova demokratska stranka odbjeglog Borisa Tadića, istog onog Borisa koji je, prije samo par godina, vedrio i oblačio među Srbljem sa obje strane Drine.
A, ostali? Ostali više ne postoje na političkoj mapi Srbije. To nekima daje šansu da se okrenu svojim hobijima ili primarnim zanimanjima, vrag će ga znati. Čedomir Jovanović sad može na miru da rukovodi „Fidelinkom“ i da planinari, Vojislav Koštunica može da piše nove disertacije na temu antievropskih puteva, a Mlađan Dinkić može...A, Mlađan Dinkić bi se trebao pripaziti da ne završi iza rešetaka. Poslije više od decenije, nekada glavni ključar i guverner Srbije, čovjek za koga se veže gotovo svaki protok novca, najavio je da se povlači iz političkog života. Hoće li stranačku fotelju zamijeniti sudnicom, saznaćemo veoma brzo.
Postoji još par stvari sa partijama koje nisu preskočile cenzus. Saša Radulović, bivši ministar u Vučićevoj vladi, ekspert čovjek, formirao je svoju partiju i izašao na izbore. Kampanja je bila kratka i jeftina. Ali, on je sve karte bacio na internet i društvene mreže. Niz kratkih inteligentnih i britkih poruka kružilo je mrežama zadnjih dvadesetak dana. I? I čovjek je volšebno izgubio! To je dobar marker koji nam samo potvrđuje da se brojni „uticajni“ twiteraši i FB lajkeri teško dižu iz stolica i odlaze na stotinjak metara udaljeno glasačko mjesto. Prema tome, web se pokazao, sa pragmatičkog stanovišta, blago rečeno, politički beskoristan u balkanskim gudurama.
Sa druge strane, nestaje čitav jedan svijet desnice iz parlamentarnog života Srbije. To je onaj rudimentirani dio okupljen oko Koštunice, onaj dio sa svojim pojcem Matijom Bećkovićem, rediteljem Emirom Kusturicom, akademikom Jerotićem, svijet „Nove srpske političke misli“...Gube se i u magli dematerijalizuju oni nacionalistički pokliči poput „Kosovo je srce Srbije!“ , „EU ima alternativu“ i slično.
Opet, ultradesničari poput Dveri treba da budu srećni što im je dopušteno da izađu na izbore. Oni će se vratiti svom primarnom zanimanju, organizaciji ćudorednih odreda, moralnih skupova i antigej tribina, navijačkih susreta, litija i svega onoga što krasi klasičnu u vaninstitucionalnu ekstremnu desnicu.
Ide nama oktobar
Srbijanski izbori mogu biti dobra polazna tačka za tek površniju analizu budućih izbora u BiH, posebno u Republici Srpskoj. Možemo vidjeti par frapantnih sličnosti. Kao što je u Srbiji Vučić jednako SNS, tako je u RS-u možda još i više Milorad Dodik isto što i SNSD. Prema tome, kako sada stvari stoje, nesumnjivo je da će Milorad Dodik, kao pojedinac, odnijeti apsolutnu pobjedu na predsjedničkim izborima u RS. Koliko će i kako SNSD proći na krilima Dodika, vidjeće se početkom oktobra.
Gledajući kroz tu poredbenu prizmu, velika većina apstinenata u Srbiji nije glasala za opoziciju upravo zbog njene fragmentiranosti i neprepoznavanja jednog čovjeka, jednog lidera. A, dosadašnji lideri su se, blago rečeno, zgadili narodu. To isto se u uncu može desiti u Republici Srpskoj. Već sada postoje dobri preduslovi za opštu konfuziju. Opozicija u Srpskoj, 7 mjeseci pred izbore, nema pojma ko su im kandidati za bilo koju od funkcija. A, i kad se sazna, za pretpostaviti je da će se tek onda zgaditi narodu.
Tih 7 mjeseci, sa druge strane, nije mali period da se kakva god opozicija konsoliduje i ponudi ljude koji će izaći Dodiku i satelitima mu na megdan. Samo, postavlja se pitanje postojanja ljudskih kapaciteta za tako nešto. U ovom trenutku čini se da opozicione partije u Republici Srpskoj nemaju šta da ponude, prvo same sebi, a onda narodu, da bi ga motivisale da izađe na izbore. A, svaki neizlazak će sa ove strane Drine donijeti istovjetnu političku situaciju kao u Srbiji.
Samo što bi umjesto Vučića svoj ples snova plesao Milorad Dodik.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
