Ljiljana Čekić rođena je u Dubrovniku 1966. godine. Diplomirala je na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci, a postdiplomski studij završila je na Fakultetu dramskih umjetnosti, Univerziteta umjetnosti u Beogradu. Radi na doktorskoj tezi na FDU Univerziteta umetnosti Beograd u oblasti istorije pozorišta, a zaposlena je u Narodnom pozorištu RS.
Na pozorišnoj sceni, kao glumica, ostvarila je niz značajnih uloga,između ostalih, Jelisaveta (Putujuće pozorište Šopalović), Rima ( Bajka o mrtvoj carevoj kćeri), Eliza Dulitl (Pigmalion), Gospođa Popko i Dama iz Kabarea (Grobnica za Borisa Davidoviča), Helena (San ljetne noći), Kazivačica (Malone umire), Vitez Fest (Bogojavljenska noć), Lana (Nakaze ili A jutra više nema), Anđa (Omer paša Latas), Alekta (Tebanska kuga) itd.
Dobitnica je nekoliko značajnih nagrada i priznanja za svoj glumački rad, a i autorka je niza teatroloških radova, kao i knjige iz estetike glume „Tok u glumačkoj umjetnosti“. Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o kulturnoj i pozorišnoj sceni u Banjaluci, njenom radu, glumi i drugim temama.
Iz Vaše biografije je zanimljivo da ste studirali na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci, a karijeru ste izgradili u svijetu teatra. Koji momenat u Vašem životu je bio presudan u izboru pozorišta i glume?
Davno sam donijela odluku da promijenim profesiju. To mnogima djeluje čudno. Da sam promijenila profesiju zbog interesa, to bi svima bilo razumljivo. Kada birate ljubav, ljudi vas ne razumiju. Izgleda da smo kao društvo jako nisko pali.
Obavljali ste i funkciju izvršnog direktora u NPRS. Kako biste ocijenili stanje u ovoj pozorišnoj kući? Šta je ono što je dobro, a šta je ono na čemu se treba još raditi?
Pozorište je veoma osjetljiv organizam. U njemu se reflektuju sva dobra i loša društvena događanja. Nemoguće je ostati izolovan od sredine u kojoj postojite. Sve što je loše u društvu postoji i u pozorištu. Ali, ono ipak ima veliku prednost u odnosu na druge sredine, bar kad su u pitanju umjetničke profesije. U pozorištu radi veliki broj ljudi koji opsesivno vole svoje zanimanje. Tu umjetničku strast ništa ne može da pobijedi.
Dugo igrate na pozorišnim daskama. Postoji li uloga koja Vas je obilježila, koje se i danas rado sjetite?
Teško mi je da izdvojim jednu ulogu. Ponekad nismo svjesni koje su nas uloge obilježile. Možda je to lakše odrediti iz pozicije publike. Događa se da vas ljudi, nakon više godina od gašenja neke predstave, prepoznaju po nekoj ulozi. Čudni su ti susreti. Nedavno mi se desilo da me jedan naš gledalac oslovi imenom lika koji sam igrala prije 12 godina.
Kako biste ocijenili uopšte stanje u kulturi kod nas?
Mislim da oni koji odlučuju o kulturi nemaju jasnu svijest o njenom značaju. Kada bi razumjeli koliko je kultura važna za jedan narod, naročito za mali narod, a mi smo bili mali i kao Jugosloveni, vjerovatno bi se prema umjetnicima drugačije odnosili. Tu je korijen problema. Političari dolaze na premijere samo dok su na vlasti. Čim postanu opozicija, nema ih. Čini se da samo zadovoljavaju formu. U starom Egiptu, faraon je igrao glavnu ulogu u predstavama. Isti slučaj je bio sa Lujem XV i još nekim vladarima. U vremenima i zemljama u kojima vladari uzimaju učešće u pozorišnom životu ili u nekom drugom obliku umjetnosti kao stvaraoci ili angažovani konzumenti, na direktan način utiču na razvoj kulture.... Mi nismo te sreće.
Evidentno je da je sve manje finasijskih sredstava od resornih institucija. Kako se to odražava na kulturu?
Kultura je kod nas uvije bila nevažna, nešto što se podnosi. Zaposlenih u kulturi ima jako malo, pa nas trpe. Kultura moćnicima izgleda kao nešto o čemu nema potrebe da se ima ikakvo znanje. Mi smo nešto kao treća liga za partijske drugove. I to je ono najžalosnije.
Koliko su, prema Vašem mišljenju, ljudi kod nas zainteresovani za kulturu i kulturna dešavanja? Kako ih „izvući“ iz kuće i navesti da posjete neki kulturni događaj?
Postoji određeni strah od kulture. Tačnije, od nerazumijevanja i od neznanja. Problem je u obrazovanju. Naša djeca godinama proučavaju književnost, likovnu i muzičku kulturu, ali o pozorištu nema gotovo ni riječi. Postoje zemlje u kojima je proučavanje pozorišne umjetnosti uključeno u sistem obrazovanja. Kod nas se o tome ni ne zna. Problem je u stvaranju publike. Gubimo korak sa vremenom, pa i životom. Generacije prolaze pored nas, a mogli smo da ih naučimo da nas vole. Problem je sistemski.
Živimo u društvu u kojem sapunice i reality emisije dominiraju medijskim prostorom. Kako se možemo, odnosno, možemo li se uopšte oduprijeti lavini beznačajnosti sa televizijskih ekrana?
Ljudi gledaju ono što se emituje. Ako na televiziji imate izbor od pet turskih serija, dvije domaće sapunice, tri reality-ja, pet političkih emisija i jedne dokumentarne vi ste prisiljeni da gledate nešto od toga. Kada bi se emitovao kvalitetniji program ljudi bi ga sigurno više pratili. Problem je što se kod nas pojam kvaliteta uvijek vezuje za dosadu, što je nonsens.
Morate imati čvrsto izgrađen unutrašnji sistem vrijednosti da ne biste postali konzument besmislenih sadržaja. A to je moguće samo obrazovanjem. Nikada jedna profesorica književnosti neće čitati trivijalne ljubavne romane. Ona je inficirana dobrom literaturom i pučka zabava je ne ispunjava. Onoga ko je završio muzičku školu ne možete izmanipulisati jeftinim hitovima. Kada stvarate sve nepismenije generacije, ne možete očekivati da njihov ukus postane bolji.
Primijetno je da kod nas izostaje kritika, kritika svega, pa tako i kritika umjetnosti, njenih djela i događaja. Koliko je kritika važna za svakog umjetnika, pa i za razvoj umjetnosti?
Mi, nažalost, nemamo razvijenu pozorišnu kritiku. Za osamdeset godina, koliko imamo profesionalno pozorište, naša pozorišna kritika stoji u mjestu. Nema napretka. To je alarmantno. Kritika utiče na stvaraoce. Oni bi morali da se ogledaju u njoj i onda kada su saglasni sa njom i kada nisu. Značaj kritike se ne može posmatrati samo u kontekstu savremenih zbivanja. Ona je svjedok jednog vremena. Ako ona izostane, teško je stvarati sliku o nečem što je bilo.
Koliku pozorište ima moć da ukazuje na probleme u društvu?
Ima moć da ukazuje. Uvijek je ukazivalo. Na sceni se preispituje život. Pitanje je koliku ima moć da mijenja.
Počeli ste pisati kolumne na jednom banjalučkom portalu. Vaše kolumne jasno ukazuju na probleme sa kojima se svakodnevno suočavamo, od ishrane do mladih. Kako ste došli na ideju da pišete?
Kolumnu sam počela da pišem slučajno. Ideja se javila za kafanskim stolom. Govorila sam o nekom problemu u društvu i moj prijatelj, inače jedan od urednika tog portala, predložio mi je da to i napišem.
Na čemu trenutno radite, imate li nekih konkretnih planova?
Trenutno završavam doktorat iz istorije pozorišta na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. A to je težak posao. Što bi moj pokojni mentor profesor Vlada Jevtović rekao: „To je trauma“. Velika trauma. Onome koji zaista istražuje i zaista piše. Nažalost, inflacija je onih drugih.
Za kraj, da Vas pitam šta biste poručili našim čitaocima koji se svakodnevno suočavaju sa mnogim problemima. Kako da budu optimističniji u svijetu u kojem živimo...
Učenje i rad. Samo rad. Mentalni ili umni. Onaj koji konkretnom čovjeku više odgovara. Jedini način da se spasimo od ovih loših vremena je rad. On smiruje i ispunjava. Najstrašnije što sebi možete da uradite jeste da uzmete daljinski upravljač i satima prebacujete kanale. Svi ljude koji tako žive užasno su nezadovoljni. Nije mi ih žao.
Razgovarala Maja Isović
Vezani tekstovi
BUKA Intervju: Boris Šavija - Živimo u prilično bolesnom i izopačenom vremenu
