Listu na kojoj je 19 imena žrtava policijskog nasilja sačinila je organizacija Human Rights Watch. Prema tvrdnjama istražitelja HRW-a, tokom prvih dana protesta u Tuzli i Sarajevu, policija je prekršila zakon i svoje ovlasti brutalno zlostavljajući demonstrante na ulicama, te neke od osoba koje su privedene zbog navodnog učešća u neredima. Među njima su slučajni prolaznici, ljudi koji su pozivali na prekid nasilja, žene i djeca, i sigurno i neki koji su učestvovali u nasilju koje je izazvala neodgovorna vlast svojim odnosom prema građanima tokom proteklih 15 godina.
Izvještaj HRW, koji je objavljen krajem februara, spominje kako je policija upotrijebila prekomjernu silu i protiv novinara koji su bili na zadatku. Tako je jedan kamerman, koji je imao vidno istaknuti novinarsku akreditaciju, bačen niz stepenice dok je radio svoj posao. Djecu od 15 godina su držali 48 sati u pritvorima, bez da su o tome obavijestili njihove roditelje ili pozvali socijalne radnike, što je zakonska obaveza, potom su ih u nekim slučajevima bjesomučno tukli, a u nekim tjerali da gledaju kako tuku druge i prijetili im da će isto tako završiti ako prijave šta su sve doživjeli i vidjeli.
Upoznala sam neke od žrtava. Bila sam šokirana kada sam vidjela kako su uplašeni i u šoku da im se tako nešto uopće desilo. Pričala sam sa mladićem kojeg je policajac u Sarajevu tukao pendrekom i onda ga gurno da padne niz kameni zid u korito rijeke. Rekao mi je da je danima bio modar po cijelom tijelu od udaraca, slomljena mu je noga, i sada sjedi u kući u nevjerovanju da je proživio sve to i strahu od policijske odmazde.
Sudjelujući na protestima u Sarajevu i u radu plenuma već evo više od 40 dana, upoznala sam još ljudi koji su bili žrtve policijske brutalnosti ovih dana. Većina to nije nikome prijavila iz različitih razloga. Neki iz straha, neki jer znaju da ništa neće biti urađeno ni ako prijave, neki jer imaju dosije. Jedan mladić mi je pričao kako je priveden na ulici nakon jednog od plenuma, što je bio i razlog za njegovo privođenje. “Pa tukli su me ono njihovo uobičajeno”, rekao mi je dodajući da ima dosije i da je navikao na policijsku brutalnost. Na moje pitanje šta je to uobičajeno, odgovara “Pa znaš, par šamara, udarci po glavi, negdje po tijelu, ali OK. Ništa pretjerano”?!
U izvještaju HRW stoji kako je “potpuno neprihvatljivo” da je policija upotrijebila prekomjernu silu nad demonstrantima na ulicama i u pritvoru. “Bosanske vlasti trebaju zauzdati policiju i preduzeti mjere protiv policajaca odgovornih za to nasilje”, poručuju, te se naglašava kako nema nikakve potrebe za upotrebu nasilja nad osobama koje se nalaze u pritvoru te u tom trenutku ne predstavljaju nikakvu opasnost za bilo koga.
Lydia Gall, koja je istraživala za HRW u BiH, mi je rekla kako ovakvi izvještaju mogu rezultitrati sudskim presudama protiv države, ali sigurno nanose sramotu državi s obzirom da će biti u rukama lidera međunarodnih organizacija, ali i rukama državnika koji će sada i tako promatrati BiH.
Niko od zvaničnika u BiH nije reagovao na ovaj izvještaj. Isto kao što nisu ništa rekli o besmislenim optužbama za terorizam protiv za sada dvoje učesnika protesta za koje državno tužilaštvo tvrdi da su učestvovali i u “napadu” na zgradu Predsjedništva BiH u Sarajevu.
Druga lista je ona na kojoj je kažu i moje ime. Istina, član Predsjedništva (za kojeg sam naivno glasala) kaže da je to neka “besmislena” lista, ali ne dovoljno besmislena da je on zanemari. Šta više, odlučio je javno reći kako je to lista koju posjeduje i državno tužilaštvo, od kojeg ju je on valjda i dobio, te da su na njoj imena nekih ljudi iz stranaka, uključujući i ljude iz njegove stranke, ali i moje i još nekih ljudi koji nemaju ništa sa strankama. Nisam baš shvatila šta sam to uradila pa moje ime stoji na toj listi, ali ako neko istražuje da li sam učesnica protesta i plenuma, olakšat ću im i reći da jesam i to zato jer je to građanska dužnost kao i izlazak na izbore. Samo ovaj put nisam tako naivna.
Ono što me zbunjuje je da je član Predsjedništva odbio reći imena ljudi iz stranaka, kao i ime osobe koja je navodno sastavila tu “besmislenu” listu jer - kako je rekao - to ne bi bilo fer. No, fer je reći moje ime, odnosno samo prezime jer na jeziku člana Predsjedništva ja sam “Ahmetaševićka”.
Zbunjuje me i otkud članu Predsjedništva dokument koji posjeduje državno tužilaštvo i na osnovu kojeg se možda vrši, ili je u toku, istraga? Da li da to vidim kao potvrdu da tužilaštvo, barem ono državno, nije neovisno? Ili je riječ samo o pojedinim tužiteljima bliskim članu Predsjedništva koji smatraju zabavnim ili šta već njemu dostavljati dokumente na osnovu kojih otvaraju ili ne istrage, ali svakako su u njihovom posjedu? I da li sam to ja na listi sa osobama koje će biti optužene za terorizam? E to me već ne bi zbunilo nego nasmijalo do suza.
Zbunjuje me i kako član Predsjedništva tumači zakon jer iznositi podatke koje ima tužilaštvo u javnost se može vidjeti kao pokušaj ometanja istrage? No, vjerovatno odgovor zna onaj moj drug sa protesta - to je samo ono njihovo, uobičajeno.
Više od 40 dana građani širom Federacije BiH učestvuju u protestima i radu plenuma. Na prvom mjestu traže od vlasti da počnu poštivati zakone i raditi svoj posao. Njihovi, odnosno naši, zahtjevi do sada su uglavnom bilo ismijavani od predstavnika vlasti, ili poptuno ignorisani. Što ustvari znači da oni nas ismijavaju i ignorišu.
Tek rijetki zahtjevi su ispunjeni ili razmatrani, ali nekako traljavo i, ustvari, skoro pa beznačajno. Pokušavaju svaku našu pobjedu predstaviti ne kao svoju izgubljenu bitku, nego je obesmisliti i dovesti u pitanje pravo građana da se bune i bude iz apatije i bježe iz ludila u kojem nas drže.
Mada, ono što smo zajedno počeli 5. februara ne može se obesmisliti, niti dovesti u pitanje jer nam je, ako ništa, vratilo snagu i dostojanstvo, i izvelo nas iz nacionalnih torova u kojima su nas držali godinama zaključane, lažući nam da se mrzimo.
I nisam se udružila sa članovima bilo koje stranke, niti bih, ali se jesam, vrlo svjesna šta radim, pridružila svima koji svaki dan stoje na ulicama širom BiH i traže promjene. Zajedno vjerujemo da možemo bolje i više, i mada nije uvijek lako, mi koračamo u neku bolju BiH, gdje naša imena neće završavati na nesretnim listama jer smo se samo usudili da sanjamo i pokušamo ostvariti te snove.
Od iste autorke
