“Vi imate razlog za nezadovoljstvo, očekujete prinovu”, kazao je smirenim tonom, obraćajući se Nikoli Dronjku, Predrag Ćeranić, banjalučki fakultetski profesor, bezbjednjak, obavještajac i u slobodno vrijeme branitelj lika i djela Milorada Dodika.
Prvi čovjek NVO „Slobodna republika“, Nikola Dronjak, i te kako se zna i može verbalno nositi sa ovakvim skandaloznim medijskim istupim, koji vuku na latentnu prijetnju. Stoga ga nemam namjeru niti braniti niti tetošiti.
Uzgoj ćeranića
Ali, šta je sa sistemom koji je proizveo klimu tako pogodnu za rast i razvoj Ćeranića i njemu sličnih? Nije đavo da smo se poslije više od 20 godina pokušaja stvaranja nekog „vrlog novog“ sistema vrijednosti tek ovih dana probudili, svjesni da ništa nismo napravili? Nažalost, biće da je tako.
Ćeranić je samo paradigma. Tek pokazni primjeri. Zabrinjavajuće je da su ćeranići u posljednje dvije decenije, poput guštera zelembaća, lagano milili na društvenoj skali moći, uspjeha i uticaja u našoj prosjačkoj grofoviji. Poput poredbenih im gmazova, i njima su tu i tamo repovi bili podsijecani, ali novi su brzo izrasli. Još duži i za držanje ravnoteže na zidu uspješniji i spremniji.
A, taj zid, ta ljestvica uspjeha u Republici Srpskoj, u isto vrijeme je i zid plača i kineski zid Zabranjenog grada. Ogromna tvrđava pod kojom stoji raja i osluškuje „šta to ćeranići vele i kako brane Milu i srpstvo od „izdajnika i plaćenika“.
Ćeranići su klasična vrsta sklona jako brzoj metamorfozi i prilagodbi na sve sociološke ekosisteme. Njihov evolutivni put se začudo ne mijenja puno. Uvijek su to potkazivači i bolesno ambiciozni ljudi, koji nedostatak kompetencije i inteligencije nadoknađuju radnom etikom na polju klasičnog špijuniranja. Takvi žbirevi su se od nekadašnjih socijalističkih obavještajnih službi savršeno logično transformisali do današnjih bezbjedonosnih i parabezbjedonosnih krugova. Naučili su ti, hajde da ih nazovem ljudi, da uvijek i stalno neko stoji iza njih. Dakako, u početku su to bili tek pojedinci koji su ih u vrijeme fakultetskih dana vrbovali i učili osnovama podmetanja, potkazivanja, prisluškivanja i klasičnih zavjera. U ratnim i poratnim vremenima, već se grofovija naša siromašna pobrinula da zaštiti ove državne kerbere nemorala iz prošlih vremena.
Istinabog, kerberi žbirovski su po izbijanju mira bili edukovani i od međunarodne zajednice, ali kako ih je ista prestala hraniti, kao uostalom i sadašnju Dodikovu vlast, vratili su se u dobro staro leglo samoizolacionizma. Kuću i okućnicu našeg neofašizma koji živimo svakim danom.
Ali, onako ljudski, zašto vlast još uvijek hrani stare špijune? Pa zato da bi ih ti prezreli doušnici i uhode, kao posljednja linija, mogli braniti od „naroda izdajničkog“.
A, izgleda da su stigla zadnja vremena. Jer, samo duboko involvirani pojedinac u ovdašnje strukture moći, sa paranoičnom željom da o(p)stane u vlasti, može se u dijaloškoj emisiji pozivati na nečiju nerođenu djecu, dok istovremeno, smirenim glasom apeluje na učesnike verbalne peripetije i insistiraja na „kulturi dijaloga i tolerancije“!
Ćeranići pušteni sa lanca
Ali Ćeranić i ćeranići, osim što se pozivaju na nerođenu djecu, predaju po fakultetima (doduše privatnim), nečijoj djeci. Predaju im raznorazne bezbijednosti, špijunske nauke, prisluškivanja, koje izgleda nikad nisu bile potrebnije Republici Srpskoj. Predaju, pa sve platu za to dobijaju. Mimo toga, stižu recenzirati knjige kojekakvih bjelosvjetskih političkih avanturista. A ti avanturisti, znate svi, dobijaju na stotine hiljada maraka vaših para kako bi se bavili teorijama zavjera i spašavali Republiku Srpsku. To su Karganović i karganovići mu. Tamo daleko im lijepa kuća, kao što i jeste.
Nego, da se vratim ćeranićima. Ćeranići su do savršenstva savladali mehanizme preživljavanja u svim društvenim sistemima, pod svim glavašima. I ne samo to, urođen nagon za samoodržavanjem, udružen sa klasičnom sociopatskom sredinom u kojoj živimo, stvorila je od njih jako, jako opasne ljude. Mislim, bukvalno. Ćeranići mogu ozbiljno fizički povrijediti čovjeka. Dobro, ne baš oni, nego njihovi posilni, koji su nešto niže od njih u hranidbenom lancu poslušnosti. I što je najbitnije, ćeraniće šef može pustiti sa lanca po potrebi. A, potreba se ukazala.
I nije naš originalni Ćeranić Predrag rekao samo Nikoli Dronjku da „treba misliti na svoje nerođeno dijete“. Ne! Obratio se on vaskolikom puku sa dobrim želucem koji je gledao narečeni „Apostrof“. A, njegova poruka, ionako uplašenom narodu, je dvojaka.
Prvo - OZNA sve dozna, kao što je bilo i kao što će uvijek biti, pa i to da se neka žena treba poroditi sa proljeća.
Drugo - Čovjek koji ne preza od uvlačenja nerođene djece u nekakvu priču, posve sigurno neće prezati od mnogih drugih stvari.
Dakle, Ćeranić uz perfidan um ima informaciju i zna kako zastrašiti sluđeni narod. On je gotovo mastermajnd naše Republike Srpske. Nikad ne znaš kad će on nešto doznati. Nešto o tebi čega se ni ti nisi dosjetio ili te strah da priznaš?!
Sekulitatea je živa, zahvaljujući ćeranićima! Ta, i djeca mogu prokazati i odrukati svoje roditelje! A, onda će oni ostati bez preplaćenih poslova na državnim jaslama. I eto ti opet straha.
Iz tog malograđanskog kasablijskog straha je, valjda, nastala i medijska ćutnja na Ćeranićev napad na Dronjka i pominjanje nerođene djece. Bukvalno, samo jedan čovjek na svom blogu je osvijetlio psihopatologiju Ćeranića i njegovog akta.
Ostatak muči. Što iz teleće nezainteresovanosti, što iz istog onog straha u kome živi.
Ćeranje ćeranića
Biće ćeranića, kao što će biti i vlastele dok je svijeta i vijeka. Biće pominjanja djece i uže rodbine. Nije to neki naš patent. Ta, mafija to koristi vijekovima.
Ali biva trenutaka u istoriji kad narod ispravlja kičmu unakaženu bičevima vlasti i izjedenu gangrenom ćeranića. Protegne se tako narod koliko je dug i širok, pa postane na momente svjestan da nisu ćeranići toliko visoko, koliko se puk u crnu zemlju savio.
A, stigla su vremena da se kičma ispravlja.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
