U časovima kad mu je žudnja treperila na usnama i u očima, i ona kao da je drukčije gledala, drukčije se smiješila, kao da se rascvjetavala osjećajući kako je gleda s divljenjem.
Ali sve je trajalo kratko, i prolazilo začas, kao mađija, kao oblak. A možda nije ni postojalo. Možda su ga čula varala, jer ona, eto, sjedi mirno, toliko uzdržana i sigurna u sebe da izgleda nedodirljiva kao zvijezda na nebu.
Lijepa je, priznao je komandant u sebi. Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, određenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala.
Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenađenje. Sve je na njoj uznemirujuće lijepo: kako je nosila bogatu kućnu haljinu od srebrnastog tafta, kako je češljala gustu crvenu kosu što joj je u mekim uvojcima padala prema vratu i oblim ramenima, kako je stajala sigurno i lako, kako mu je pružila nježnu ruku s dugim njegovanim prstima koji su ga opekli dodirom, kako se našalila što joj dolazi s automatom o ramenu, i svim time - priznao je to u sebi, ljuteći se - zbunjivala ga je, povećavajući njegovu nesigurnost.
Odlomak iz pripovetke „Djevojka crvene kose“
