Iz frižidera se sliva voda jer je Mladen, ni sam ne zna zašto baš danas, odlučio da uništi mesecima taložen led u zamrzivaču. Neoprano suđe u sudoperi teši se da je tačna ona izreka „Ko čeka – dočeka!“ Čak ni kese iz prodavnice još uvek nisu raspakovane, a toliko je čekao platu da se časti novim sosom za šnicle. Ali ne, Mladen se umotao u ćebe, više zbog navike nego zbog hladnoće, skinuo je poslednje dve epizode serije (Oprosti mu bože, grešio je. / „Ko je bez greha, neka prvi baci kamen“, odgovara bog.) i spreman je da sazna kako je Ted upoznao majku svoje dece.
Kids, I’m going to tell you an incredible story...
Serije biram prema različitim kriterijumima, ali se kroz vreme
jedan ispostavio kao ništa manje važan od recimo preporuke prijatelja,
žanra serije, autora, glumaca... To je broj minuta koliko traje jedna
epizoda. I tu, već na startu, prednost imaju serije čije epizode traju
dvadesetak minuta. U prevodu, uglavnom kojekakve sitkom komedije.
Naime, takve serije gledam dok jedem – za dvadesetak minuta može
pristojno da se doručkuje ili večera, možda čak i ruča. Tako ne trošim
mnogo slobodnog vremena, ponekad dovedem svoj život u opasnost, naročito
kada se grohotom nasmejem usred zalogaja, ali šta je život bez malo
rizika. To ne znači da ne gledam serije čije epizode traju duže, recimo
četrdeset pet minuta, ili sat vremena. Ali tim serijama posvećujem
posebno vreme. Uostalom, kako sam navikao da jedem dok traje jedna
epizoda komičarske serije (Pavlovljev refleks, šta li je ...), kada bih
jeo i gledao nešto npr. sat vremena, onda bih mora da jedem sve vreme,
dok ne vidim odjavnu špicu. (Ako se nekada upoznamo, videćete po mom
stomaku da se i to neretko dešava).
Elem, ta tradicija datira još iz doba studentskih dana, kada su
najveći problemi bili spremanje ispita i raspodela soba u Studenjaku.
Nakon manijakalnog gledanja deset sezona „Prijatelja“, po ko zna koji
put, trebalo je naći novu seriju. Aleksandra (sasvim slučajno rođena
istog dana kad i ja), me je danima nagovarala da gledam neku novu
seriju, e baš je super – pa slična je „Prijateljima“ – mislim nije baš
tako dobra – ali ok je – jedna od njih je čak i novinarka, kao mi – ajde
da gledaš zajedno pa da se smejemo... Ali, ne, ja sam hteo da konačno
jedem sva tri obroka u menzi, da se odviknem od serija, da vidim postoji
li tamo negde nekakav život.
Pet, šest godina kasnije, taman pre nego što sam počeo da pišem tekst posle odgledanog finala serije „Kako sam upoznao vašu majku“,
emitovanog 31. marta u SAD, sasvim slučajno Skajp me obaveštava da je
Aleksandra „onlajn“. Javljam joj se da kažem kako mora da gleda
poslednje dve spojene epizode, i kako imaju super obrt na kraju i kako
neću da joj kažem da ne pokvarim uživanje, ali mora da gleda, mora. I
ona odgovara iz Dubaija kako joj se upravo skidaju epizode sa interneta
(Oprosti joj bože, grešila je. / „Ko je bez greha, neka prvi baci
kamen“, odgovara bog) i kako će me zvati posle da mi vrišti. Neke stvari
se baš ne menjaju...
Haaaaave you met Ted?
Nego, ovoliko dug uvod činio mi se sasvim prikladnim, jer je i
tvorcima serije trebalo 208 epizoda da bi nam otkrili kako je Ted
upoznao majku svoje dece. Ukolko ste i vi ostali do kraja da gledate na
trenutke urnebesne, ali ponekad i, priznajmo, ne baš zanimljive avanture
njega i njegovih četvoro prijatelja, onda znači da ni serija „Kako sam
upoznao vašu majku“ nije bila baš dosadna.
Baš poput
„Prijatelja“, i ova serija smeštena je u „post-studentski“ period da bi
se kroz devet sezona proširila na brojne sfere i probleme, prateći
razvoj svojih likova sve do 2030. godine. Već u prvoj emitovanoj
epizodi, smeštenoj baš u pomenutu godinu, Ted priča svojoj deci priču o
tome kako je upoznao njihovu majku, a ta priča počinje baš u vreme
emitovanja prve epizode, septembra 2005. godine. I uopšte, skakanje sa
godine na godinu, iz prošlosti u budućnost pa natrag u sadašnjost jedno
je od glavnih obeležja ove serije.
Upravo to je i jedan od ključnih sastojaka za njen uspeh, jer su tvorci serije Kreg Tomas i Karter Bejs
na taj način izvanredno izbegli pojedine zamke sitkoma i postavili nova
pravila u tom televizijskom žanru. Oni su i napisali dobar deo epizoda,
dok su se kroz devet sezona smenila samo tri reditelja. Najveći broj
epizoda, čak 196, režirala je Pamela Frajmen. Zanimljivo je da je ona
čak i režirala dve epizode „Prijatelja“, a ako se pitate čemu toliko
pominjanje Fibi i družine, razlog je jednostavan – nakon završetka
„Prijatelja“ u proleće 2004, televizijske kuće morale su brže-bolje da
ponude novu seriju snimljenu po istom receptu. Ako je jednom uspelo,
valjda će ponovo.
I upalilo je, sa malim zakašnjenjem. Polako, ali sigurno baza
gledalaca se proširivala. Možda serija nikada neće dostići domete
„Prijatelja“, ali je svakako ostavila trag, ako ništa onda u brojnim
izjavama koje su se odomaćile u svakodnevnom govoru čak i ovdašnje
publike. (Globalizacija, pa to ti je.)
Za to su , osim scenarista, zaslužni i glumci Još Rednor (Ted), Džejson Sigel (Maršal), Alison Hanigen (Lili), Nil Patrik Haris (Barni) i Kobi Smalder
(Robin), sasvim pristojni za žanr komedije. Toliko pristojni da, na
primer, kada je Nil Patrik Haris koji tumači švalera nad švalerima
Barnija (o njegovim legendarnim izumima, izjavama, odelima... nekom
drugom prilikom), saopštio da je homoseksualac, mnogi su mislili da je u
pitanju samo marketinški trik.
Devet sezona, od kojih je
poslednja ujedno bila i najslabija, dalo je dovoljno prostora za brojne,
pamćenja vredne scene i replike. Možda je najbolje pustiti same glumce
da izaberu favorite.
Nil Patrik Haris: Barni je imao veliku
muzičku scenu posvećenu njegovim odelima, kao Džin Keli nekada u svojim
mjuziklima, čak sam se i klatio i vešao oko ulične svetiljke. Obožavao
sam tu epizodu, naročito zato što sam imao priliku da plešem i pevam.
Kobi Smalders: Volela sam epizodu sa dvominutnim sastankom Teda i
Stele. Obožavala sam način na koji su znali kako da muzikom podvuku
scene. Kreg i Karter su veoma muzikalni. Čak su imali i zajednički bend i
mnogo mi je drago što su toliko muzike uneli u seriju.
Alis Haninen: Postoji u seriji jedna scena u kojoj sam trudna,
čekam prvu bebu. Maršal me je čekao na aerodromu i sa celim orkestrom
koji je svirao samo za mene. Bilo je savršeno!
Džoš Rednor:
Voleo sam kada smo mogli da zavirimo u Tedovo srce. Ove sezone smo Kobi i
ja uradili neke odlične stvari, imali smo čak i celu paradu Tedovih
bivših devojaka. Svi su doneli nešto novo, drugačije, važno za mene.
A kada su u pitanju omiljene fraze?
Hanigen: Ja stvarno, stvarno volim „You Son of a Bitch“... „Youuuuu son of a beeetch.“
Haris: Volim način na koji Barni koristi izraz legendarno, jer je to
veoma pompezna reč. Niko ne bi trebalo da je koristi, jer ako govoriš o
nečemu što se sada dešava, zvučiš pretenciozno. Osim ako nisi Barni
Stinson, jer on zaista misli da sve što radi jeste grandiozno. „Ovaj
intervju baš sad je legendaran! Ovo će biti izloženo u Smitsonijanu!“
Two beavers are better than one, they're twice as fun
Finale serije sačinjeno od dve spojene epizode emitovano je
premijerno u SAD 31. marta na CBS-u, i to su ubedljivo najgledanije
epizode ove serije. Te večeri čak 12,9 miliona gledalaca čekalo je
trenutak kada će Ted upoznati svoju suprugu. Sasvim neočekivano za
tvorce serije i CBS, finale je privuklo i znatno stariju publiku, pa je
tako rejting serije u grupi gledalaca starih između 18 i 49 godina bio
više nego dobar (5,3), tačnije najveći od kada se serija emituje.
Izgleda da su mnogi želeli da vide kako će se završiti serija. A onda
se desio obrt. Obrt koji je doduše podelio obožavaoce serije, toliko da
je CBS dan kasnije emitovao intervjuee sa glavnim glumcima koji
pokušavaju da opravdaju konačan ishod.
Zapravo, cele dve
epizode odisale su neverovatno realnim, za gledaoce ovakvih serija,
tužnim razvojem stvari. Nisu svi bili srećni do kraja života, nečiji
životi završili su se i pre vremena, ni nečiji brakovi nisu trajali
zauvek i još duže. Ali da ne otkrivamo baš sve, i onako se često u komentarima žalite na spojelere.
Ukoliko ste se pitali čemu ovi podnaslovi na engleskom jeziku, kada
mogu sasvim fino da se prevedu i na srpski, odgovor je veoma
jednostavan. Ko god da je ostao uz ovu seriju duže od prvih nekoliko
sezona, budimo iskreni, morao je da je prati uz pomoć interneta, jer na
nijednom domaćem a ni kablovskom programu nisu bile emitovane relativno
novije epizode. Tako su fanovi serije verovatno navikli na engleske
izraze. Šansu da isprave grešku domaće televizije imaće već od jeseni.
Možda će na talasu uspeha serije „Kako sam upoznao vašu majku“ neko
otkupiti prava na emitovanje serije „Kako sam upoznala vašeg tatu“.
Jer, naravno da je CBS naručio novu seriju koja će nas, pripovedana iz
ugla majke i njenog društva, dovesti do susreta sa Tedom. Kao što je
negde gore napisano, ako je jednom uspelo, valjda će ponovo. A mi samo
možemo da se nadamo da će biti ništa manje nego legen-WAIT FOR IT-darni!