<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ispovijest bibliotekarke iz Aušvica: Još uvijek osjetim miris spaljenih ljudskih tijela

„Svaki put kad o tome govorim, kao da sam tamo. Čujem to, osjećam to. Oznojim se u sekundi, ali osjećam da to trebam raditi, da je to – bitno” govori osamdesetčetverogodišnja Dita Kraus. Njena priča je užasavajuća...

27. januar 2015, 12:00

„ Svaki put kad o tome govorim, kao da sam tamo. Čujem to, osjećam to. Oznojim se u sekundi, ali osjećam da to trebam raditi, da je to – bitno” govori osamdesetčetverogodišnja Dita Kraus ( češki Krausova prim. E.P.) , čija je priča inspirisala španskog pisca Antonija G. Iturbea da napiše knjihu "Bibliotekarka iz Aušvica"....

Foto: Češka televizija


"U Aušvic su nas dovezli iz Terezina, svrstali su nas u tzv. porodični logor, koji je funkcionisao od septembra 1943. godine do jula 1944.godine. Uslovi su u tom logru bili nešto civilizovaniji od ostalih dijelova Aušvica. Transporti iz Terezina nisu prolazili selekciju, ljudi su tu mogli nositi čak i staru civlnu odjeću, nisu im brijali glave, a žene i muškarci su boravili zajedno, iako su spavali odvojenim kasarnama..


Kakvi su bili Vaši prvi dani u Aušvicu?


Sretali smo poznate, a niko se nije smijao. Pričali su čudno, stalno su spominjali dimnjake, gasne komore, ali nismo razumjeli o čemu pričaju. To s eni ne može razumjeti. Ja sam mislila da su svi poludjeli. Na kraju su svi izgledali kao ludaci, imali su čudne izraze lica, prazne oči. Stalno su pokazivali dimnjak, iz kojeg su po noći kuljao dim. U vazduhu je bila siva prašina, smrdjelo je. To su dve bili dokazi, koji su čovjeka primorali da povjeruje u nešto, što ni dandanas ne može sebi objasniti.

Dita Kraus u Aušvicu

Osjećate taj miris i danas?

Da. Miris spaljenih ljudskih tijela.


Vi ste u Aušvicu radili kao bibliotekarka. kako se to desilo?


Poznavala sam Fredda Hirscha, u Pragu i u Terezinu je radio sa omladinom. U Aušvicu je „uspio” da kod esesovaca sredi da su se u jednom bloku i djeca mogla igrati. Trebalo im je nekoliko djevojaka između četrnaest i šestnaest godina, koje su se smjenjivale u dječijem logoru. Jedna je čistila, druga je pomagala sa pripremom jela, meni su dali da se brinem za nekoliko knjiga, koje su tamo bile. Nisam imala mnogo posla, knjige su stajale ispred mene, i svi su dolazili kod mene da ih posuđuju.


Otkud knjige u Aušvicu?

Nađene su na ulazu, prilikom sortiranja kofera. I znalo se da u porodičnom logoru postoji dječiji blok, pa ih je neko tamo odnio.

Dita Kraus danas - Foto Nguyen Phuong Thao za Reflex.cz



Zbog knjiga je rizikovao svoj život?

To nije bila tajna!


Koliko je knjiga uopšte tamo bilo?


Mislim da sam imala osam knjiga, ali ne mogu se sjetiti tačnog broja. Ni naziva knjiga, iako sam ih dobro znala tada. zaboravila sam nazive – osim jedne knjige – Istorija svijeta od H. G. Wellsa.  Knjige su se posuđivale ili su se igrale razne igre. najmanja djeca su pogađala zagonetke, a veća su im čitala iz knjiga. Djeca u Aušvicu su bila pod posebnim nadzorom doktora Mengelea, koji je dolazio u dječiji blok po blizance, da bi na njima mogao vršiti svoje užasavajuće eksperimente. Dolazio je često, i uvijek se pojavljivao iznenada. Došao je u trenutku kada su djeca igrala svoju pozorišnu predstavu, koju su sami smislili. Mengele i ostali su sjeli na stolice, gledali su tu dječicu i aplaudirali im...



Tekst objavljen u češkom Magazinu Reflex
Za BUKU preveo Elvir Padalović