A cilj bi trebalo da bude neograničena sloboda žene da bira svoju ulogu u društvu i da se njen izbor poštuje i podržava, a njen doprinos društvu cijeni i nagrađuje.
Kao najbolje države za žene, najčešće se pominju Island, Norveška i Švedska. Ove skandinavske države mogu se pohvaliti najvećom ravnopravnošću među spolovima, u oblasti politike, obrazovanja, zapošljavanja, te zdravstvene zaštite. Nije slučajno da su one istovremeno i ekonomski među najjačim državama na svijetu. Mnoga istraživanja pokazuju da ekonomski prosperitet i rodna ravnopravnost idu ruku pod ruku.
Iako je Bosna i Hercegovina ratifikovala mnoge međunarodne dokumente koji garantuju rodnu ravnopravnost, svrstavajući se tako među naprednija društva, u stvarnosti smo još uvijek daleko od država koje se navode kao uzori po pitanju položaja žena u društvu.
Aleksandra Petrić iz Fondacije Udružene žene smatra da veliki broj muškaraca i žena u vladinim institucijama, na svim nivoima u BiH, posmatra postojanje zakonodavnog okvira i formalnih pravila uopšte kao krajnji cilj, a usvajanja zakona i ratifikacije međunarodnih dokumenata kao napredak u ovoj oblasti.
“Veliki broj njih takođe smatra da smo ovim ujedno i riješili problem rodne diskriminacije, što je daleko od realnosti”, kaže Aleksandra Petrić za Buku.
A realnost su patrijarhalno nasljeđe, tradicionalni i stereotipni obrasci, koji se i dalje nameću kao društvene norme i otežavaju politički, ekonomski i društveni napredak žena u BiH. Žene su i dalje diskriminisane u javnom i privatnom životu, a veliki broj njih su žrtve nasilja u porodici. Ekonomska kriza koja pogađa cijelo društvo ženama dodatno otežava postizanje finansijske nezavisnosti, što je preduslov za njihovu emancipaciju.
Rješavanje problema rodne diskriminacije Petrićeva vidi kao pitanje društvenih i političkih prioriteta. Ona smatra da ravnopravnost muškaraca i žena u našem društvu još uvijek nije prepoznata kao važno pitanje ostvarivanja ljudskih prava i nema je na dnevnom redu političara.
“Kada sva pitanja zaštite ljudskih prava budu jednako važna, i kada time rodna ravnopravnost postane pitanje kojim se prioritetno i praktično bave ključni političari ove zemlje, onda će se početi dešavati i promjene u smislu ispunjavanja zakonskih odgovornosti i međunarodnih standarda. Ja, naravno, ne volim što je to jedini mehanizam, ali poslijeratni period nas je naučio da u kontekstu Bosne i Hercegovine ništa ne može drugačije”, mišljenja je Aleksandra Petrić.
Činjenica da žene imaju pristup i najvišim političkim pozicijama u BiH, kao u slučaju Premijerke Republike Srpske, Željke Cvijanović, ili bivše predsjednice Federacije BiH, Borjane Krišto, ne mijenja mnogo za veliki procenat žena koje su ograničene isključivo na privatnu sferu i uloge majki, supruga i domaćica. Preveliki je broj žena koje politiku i ne prate, a kamoli aktivno učestvuju u njoj, jer se i dalje smatra da je to „muški posao“. Međutim, stereotipne društvene uloge ne otežavaju život samo ženama.
“Naše društveno okruženje već dugo forsira rigidne podjele društvenih uloga žena i muškaraca i njima su, u gotovo jednakoj mjeri, opterećeni i muškarci i žene. Pored toga što dominiraju svim oblastima javnog života, muškarci imaju patrijarhalnu odgovornost brige za finansijski opstanak porodice. Dječaci se uče da budu čvrsti, ne pokazuju osjećaje, da je agresivnost prema drugima odlika čvrste volje i odlučnog karaktera, a da su osjećaji za djevojčice kojima je dozvoljeno da budu slabe i emotivne”, pojašnjava Aleksandra Petrić.
Takođe, za neravnopravan položaj žena u društvu nisu krivi samo muškarci, kao što se često pogrešno misli. Za perpetuiranje društvenih odnosa zasnovanih na stereotipima jednako su zaslužni i muškarci i žene. Nerijetko smo svjedoci nesolidarnosti među ženama, prihvatanja svoje tradicionalne uloge u društvu kao jedine ispravne i nametanja istog načina razmišljanja drugim ženama.
“Patrijarhat se održava svojim proizvodima, odnosno održavaju ga i muškarci i žene. Žene se, u pravilu, odriču naslijeđa u korist braće, odustaju od školovanja i zaposlenja kako bi se brinule za porodicu i prihvataju nasilje kao nužnu neminovnost braka, jer su to prihvatale i njihove majke, bake. I tako u krug”, kaže Petrićeva.
Petrićeva smatra da nametanjem 'zdravih višečlanih porodica' kao poželjnog modela, a istovremeno ne čineći ništa da se taj model dostigne, prebacujemo sav teret tog modela na žene.
“Žene treba da rađaju, pri tome da ne rade ili dobijaju otkaze tokom trudnoće i porodiljskog odsustva, ne dobijaju porodiljne naknade na vrijeme, poslodavci ih ucjenjuju, na prste se mogu izbrojati očevi koji koriste roditeljsko odsustvo da brinu o djeci. U takvim uslovima nema niti zdravih porodica, a ni emancipacije žena”, kategorična je Petrićeva.
U prilog gore iznesenim stavovima govore i zvanični podaci posljednjeg istraživanja Gender centra Vlade Republike Srpske „Stavovi građana i građanki Republike Srpske o rodnoj ravnopravnosti“, objavljenog 2012. godine.
Prema rezultatima ovog istraživanja, 74,4% građana/ki Republike Srpske smatra da ako je u braku samo jedan supružnik zaposlen, „prirodnije“ je da to bude muškarac; 76,7% ispitanika/ca smatra da je „prirodno“ da poslove u domaćinstvu obavlja žena; 48,4% ispitanika/ca smatra da muškarac u braku ima posljednju riječ; 42,8% ispitanika/ca smatra da su muškarci treba da se bave javnim poslovima, a ne žene; 62,3% ispitanika/ca je potvrdilo da je Republika Srpska patrijarhalno društvo.
„Zakonski okvir garantuje i štiti prava žena, te ravnopravnost muškaraca i žena u društvu. Situacija de fakto je ipak drugačija. Naše društvo nije izuzetak jer u svim zemljama svijeta postoje različiti oblici diskriminacije po osnovu pola, te je dužnost država da preduzimaju mjere kako bi se te postojeće neravnopravnosti iskorijenile“, kaže za Buku Dijana Tepšić, portparolka Gender centra Vlade Republike Srpske.
Prema analizama i stanju koje Gender centar Vlade RS prati u okviru svog mandata, razlog za nepoštovanje postojećih pravnih standarda i principa za rodnu ravnopravnost leži u nepoznavanju i nedovoljnoj svijesti o ovim pravima, ali i o tradicionalnim i patrijarhalnim obrascima koji su često glavna prepreka u ostvarivanju suštinske rodne ravnopravnosti.
Pored daljeg jačanja zakonskog i institucionalnog okvira u ovoj oblasti, smatra Dijana Tepšić, potrebno je stalno raditi na podizanju svijesti, obrazovanju o ovim pravima i njihovom značaju, a u cilju iskorijenjivanja štetnih predrasuda i stereotipa koji vode diskriminaciji i nasilju.
„Žene su i dalje one koje imaju manje moći i uticaja, koje su diskriminisane i onemogućene da uživaju u svojim pravima i mogućnostima jednako kao muškarci. Žene trpe diskriminaciju u različitim oblastima života i rada, u privatnoj i javnoj sferi, a najčešće u oblasti nasilja nad ženama, u oblasti rada i zapošljavanja i pristupa resursima, u učešću u javnom i političkom odlučivanju i u oblasti višestruke marginalizacije (samohrane majke, žene na selu, žene s invaliditetom, Romkinje, žene s invaliditetom)“, kaže Tepšićeva.
Mnoge zemlje koje su davno ženama dale pravo glasa i uvele principe rodne ravnopravnosti u sve oblasti života i rada, napominje Dijana Tepšić, danas imaju najveće životne standarde i najbolji kvalitet života za svoje stanovništvo.
“Primjer takvih zemalja su Norveška, Švedska, Island, Danska, Finska, Holandija, gdje postoji veliki procenat žena na rukovodećim mjestima i gdje se promoviše i primjenjuje rodna ravnopravnost kao preduslov za zdravo i demokratsko društvo, te propagira odgovorno roditeljstvo pa tako na primjer muškarci pomažu svojim partnerkama u odgoju i podizanju djece i obavljanju poslova u domaćinstvu. Najbolji primjer je korištenje očinskog dopusta u periodu dobijanja potomstva, koji u ovim zemljama očevi koriste u više od 60%. Takođe pomenute evropske zemlje imaju najveći procenat, 40-50% žena u vlasti, političkom i javnom životu, odnosno na mjestima odlučivanja i upravljanja”, navodi Tepšićeva.
Aleksandra Petrić iz Udruženih žena kao uzore navodi Austriju, po pitanju efikasnog sistema zaštite žena od nasilja i rada sa počiniocima nasilja u porodici; Island, kao zemlju koji ima najbolje rezultate u svijetu u pogledu primjene politika uključivanja žena u tržište rada, osiguravanja jednake plate za jednak rad za žene, kao i učešća u političkom odlučivanju; te Finsku, Norvešku i Švedsku, kao države koje imaju rodno osjetljive i odgovorne obrazovne politike u praksi, koje nesumnjivo utiču na smanjene stope rodne diskriminacije i nasilja.
Osim toga, kaže Petrićeva, ove zemlje su daleko ispred nas u smislu socijalnih servisa podrške koji omogućavaju brigu o djeci i starima, i time omogućuju ženama pristup tržištu rada.
Skandinavske države primjer su modernih socijaldemokratskih država u kojima je bogatstvo ravnomjernije podijeljeno, obrazovanje je uglavnom besplatno do završetka fakulteta, a socijalne službe omogućavaju ženama da bezbrižno rade i podižu porodicu. Skandinavci su shvatili da je ulaganje u žene dobro za društvene odnose, ali i pametan ekonomski izbor, što potvrđuju jake privrede ovih zemalja.
Rodna ravnopravnost jedna je od temeljnih civilizacijskih vrijednosti kojima kao društvo težimo. Smatramo li da smo potpisivanjem deklaracija o evropskim vrijednostima završili posao, ili smo spremni učiti na primjerima naprednih evropskih društava i primjenjivati najbolje prakse i u svojoj zemlji?
“Mislim da je ključno pitanje da li mi želimo i dalje da živimo tako, odnosno da li ćemo učiniti napor da buduće generacije izađu iz patrijarhalnih i tradicionalnih okova. Mislim da zakoni i politike mogu promijeniti malo ukoliko građani i građanke nisu spremni da promijene načine razmišljanja, vaspitanja vlastite djece, životne stilove, odnos prema sebi i ljudima oko sebe”, ističe Aleksandra Petrić.
Što se tiče emancipacije žena u smislu ekonomske nezavisnosti, Petrićeva smatra da je ona moguća samo kreiranjem jednakih mogućnosti za žene na tržištu rada, ekonomskim vrednovanjem neplaćenog ženskog rada u kući, te uspostavljanjem dostupnih socijalnih servisa koji će omogućiti ženama da budu konkurentne na tržištu rada.
Veće prisustvo žena u javnoj sferi jeste dobar korak ka većoj ravnopravnosti, ali to samo po sebi nije dovoljno, smatra Petrićeva. Potreban je njihov aktivni doprinos.
“Ovome je svakako preduslov da žene koje učestvuju u donošenju odluka ili se bave javnim profesijama koje mogu uticati na pozitivne promjene u pravcu ravnopravnosti zaista i pokreću inicijative i zalažu se u pravcu jednakih mogućnosti”, kaže Petrićeva i dodaje da je veoma važno da muškarci nisu pasivni posmatrači, da razumiju vlastite odgovornosti i doprinos u postizanju ravnopravnosti muškaraca i žena, jer “rodna ravnopravnost nije samo žensko pitanje, već pitanje jednakih mogućnosti i odgovornosti i muškaraca i žena”.
U Gender centru takođe ističu potrebu za promjenom svijesti i stavova o ulogama žena i muškaraca cijelog društva, uključujući institucije i zaposlene u institucijama sistema, civilni i privatni sektor kao i sve pojedince/pojedinke koji svi zajedno moraju biti nosioci promjena.
„Naročito je značajno uticati na promjene stavova i prihvatanje rodne ravnopravnost kao vrijednosti za sve, naročito kod djece i omladine, pa se oblasti obrazovanje i mediji ističu kao posebno važni za postizanje ovog cilja. Pored stalnog djelovanja na usklađivanju zakonskih i drugih akata, potrebno je da praksa uvažava potrebe i probleme žena i djevojčica, te da se normativna ravnopravnost pretoči u stvarnu ravnopravnost“, zaključuje Dijana Tepšić.
Ono što uveliko može ubrzati ovaj proces, kažu iz Centra, jeste intervencija države u smislu kreiranja i sprovođenja strateških mjera za rodnu ravnopravnost, usklađivanje privatnog, porodičnog i profesionalnog života, te drugih mjera. Takođe ističu potrebu za društvenom raspravom o pitanjima koja naglašavaju tradicionalnu podjelu na žensku i mušku ulogu u društvu, podizanje svijesti o značaju rodne ravnopravnosti za ekononomski i socijalni napredak jedne zemlje, što vodi ka senzibilizaciji muškaraca za njihove obaveze u porodici, kao i za korist koju od toga mogu imati i oni, njihova djeca i društvo u cjelini, a koja bi mogla doprinijeti i stvaranju povoljnijih uslova za veće učešće žena u javnom i političkom životu, a samim tim i zdravom i demokratskom društvu.
Vezani tekstovi
Romi u BiH - između predrasuda i diksriminacije
BUKA Analiza: Kontroverze oko GM hrane - Gdje je BiH po tom pitanju?
