Proljetni je dan. Grad je prepun ljudi. Iako su napolju sjajni uvjeti za šetanje gradom i uživanje na proljetnom zraku, ipak smo se odlučili ući unutar jednog od banjalučkih lokala. „Unutra ćemo imati više mira.“, kaže mi kolega s kojim zajedno radim na priči o banjalučkim alpinistima.
Sjedamo, naručujemo piće i dok čekamo našeg sugovornika, počinjemo zamišljati kakav je doživljaj osvojiti neke od najviših vrhova svijeta. Teško nam je i zamisliti. Sjećam se kako bi me brzo svladao umor kad sam se penjala i po ne tako zahtjevnim bosanskohercegovačkim planinama, u blizini mog rodnog grada Mostara. Zaneseni mislima, nismo odmah primijetili da naš sugovornik dolazi. Na prvu smo ostali iznenađeni.
Pred sobom smo imali poslovnog čovjeka. Ali već na početku razgovora, duh alpiniste je isplivao na scenu.
Grossglockner. Mont Blanc. Gran Paradiso. Briancon. Samo su neki od vrhova na koje se popeo alpinist Miroslav Trivić. I tek zagrijavanje za ono što mu još predstoji u namjeri da savlada jedan od najvećih izazova za alpiniste – poduhvat „Seven Summits“.
„Ušli smo u projekat Seven Summits, koji je jedan od najsveobuhvatnijih u svijetu alpinizma. Radi se o projektu koji podrazumijeva penjanje na vrhove svih sedam kontinenata.“, započinje Trivić uzbudljivu priču o svojoj alpinističkoj avanturi, dodajući da su se do sada popeli na vrhove tri kontinenta Europe, Afrike i Južne Amerike.
Vrh Aconcagua
Zajedno sa svojim kolegom Miroslavom Bundalom, Trivić se početkom ove godine popeo na Aconcaguau, najviši vrh Zapadne i Južne hemisfere, visok 6962 metra. Ime Aconcagua dolazi od domorodačkih riječi Aconca-Hue što označava kamenog stražara. Planina se nalazi u Argentini, blizu granice sa Čileom, a penjanje na taj vrh obično traje od 14 do 16 dana. Banjalučki kameni stražar vrh je osvojio za svega 11 dana.
„To je jako surova planina, na 4000 m nadmorske visine više nema nikakvih tragova života. Nikakvih biljaka, životinja, osim mula koje nose opremu. Jedna od onih planina sa najsurovijim uslovima u kojima sam bio do sada.“, priča nam Trivić.
Vrh je jako zahtjevan, dodaje, jer temperature idu i do -40 stupnjeva. Kada je Trivić rekao da vjetrovi pušu brzinom i do 200 na sat, mostarska bura mi se više nije činila tako jakom. Što se tiče fizičke spreme, potrebna je jaka kondicija, do koje se dolazi višegodišnjim napornim treniranjem.
„Ja sam nekoliko godina imao konstantne tjelesne aktivnosti. U planini, teretani, na bazenu, trčanje, biciklizam. Posljednjih šest mjeseci stavio sam akcenat na redovnije spavanje. Tokom svake planinarske akcije koju sam vodio u tom periodu, u ranac sam stavljao po desetak litara vode.“
Pažljivo slušamo i uživamo u opisima Trivićevih pothvata. Od kakvog materijala čovjek mora biti, pitam se, da bi podnio tako ekstremne uvjete. Domorci ipak nisu pogriješili s riječima kameni stražar.
Trivić nam riječima dočarava specifičan osjećaj u trenutku kada se osvoji sam vrh neke planine, ali kaže da na Aconcaguai ipak nije mogao sve emotivno doživjeti, jer je fizički bio potpuno iscrpljen. „Zbog vremenskih uslova, morali smo jako rano da penjemo. Rizikovali smo uspon zato što smo deveti dan imali povoljan za penjanje vrha. Bio je to veliki udar za naš organizam. U tom momentu kada sam ja penjao vrh to je bilo bukvalno preživljavanje. Zadnju noć na Aconcagui imali smo temperaturu -15 u šatoru. To je bilo jako ekstremno. Zadnji dan se penje 1000 metara, i penju se obično od 8 do 11 sati, mi smo penjali 10 sati, a nazad smo se vraćali 5 sati. Kada sam došao na vrh, bio sam oduševljen, ali i preumoran, iscrpljen.“
Pitali smo se gdje alpinisti nalaze motivaciju za ovakve pothvate.
Naš sugovornik kaže da sve mora ići iz glave. „Tako to ide u planinarstvu. Krenete od nekih izleta, blažih, pa onda zavolite, nastavljate sa sve raznovrsnijim terenima, planinama, ekstremnijim uslovima.“, priča Miroslav i dodaje kako je to osim ljubavi prema prirodi, testiranje vlastitih granica, odnosno borba sa samim sobom.
Pripreme u BiH
S obzirom na to da BiH obiluje planinama, na kojima vladaju ekstremi, kako ljetni, tako i zimski uvjeti, Trivić kaže da se zbog toga i za najpoznatije svjetske vrhove može spremati i kod nas. „Penjali smo gotovo sve vrhove u bivšoj Jugoslaviji. U BiH se definitivno možemo pripremati za neke više svjetske vrhove. Ja sam se za Aconcaguau pripremao u BiH. Kada govorimo o vremenskim uslovima, također se možemo pripremati u našoj zemlji, jer su zimi temperature na planinama ekstremne.“, kaže Trivić.
Ovog banjalučkog alpinistu pitali smo i što misli o opremljenosti bosanskohercegovačkih planina. Prema njegovom mišljenju, veliki minus je to što u BiH planine nisu obezbijeđene, nisu urađene planinarske staze i to što su naše planine infrastrukturno jako siromašne. „Jako malo planina u BiH ima planinarske domove. To je jedan važan segmenat da bi se ljudi privukli u planinu.“, dodao je. Također, Miroslav misli kako u BiH mnogi ljudi ne žele ići u planine po cijenu da spavaju u šatoru, te da je potrebno da planine imaju domove i neke bunare ili izvore vode.
Banjalučkom kamenom stražaru želimo svu sreću u daljnjim podvizima u okviru projekta Seven Summits.
