Da podsjetimo, ako je to uopšte ikome važno, 22. aprila 1945. godine, partizani su istjerali naciste i ustaše i oslobodili Banjaluku. Poslije 69 godina, njihovi potomci će im se odužiti ožderavanjem u centru grada. Da, da u centru Banjaluke.
Konačno je neko u Gradskoj upravi prepoznao želje i htijenja svojih građana. Dosta je više sa pjesničkim večerima i predosadnim kamernim programom. Dosta je podsjećanja na narodne heroje i NOR. Narod hoće hljeba i igara. Po mogućnosti, na istom mjestu i džabice. Mudri gradski oci su im ove godine izašlu u susret i ponudili, ne hljeba, ne pogače, nego roštilja i graha. Tako se to radi!
Zaljubio se grah u ćevap
Treba nam ivent u centru. Jer su roštiljanje i kotlić uz Vrbas, na Šehitlucima ili na Šibovima tako passe. Tako će na Trgu Krajine ispred “Boske” biti organizovana roštiljijada, a na tvrđavi Kastel pasuljijada. Zamislite samo taj miris ćumura, ćevapa, suve jelovine i piva kako se širi centrom grada i spaja, negdje nad Tržnicom, sa isparenjima najpopularnije nam mahunarke. Zamislite to kulturno, gastronomsko i civilizacijsko dostignuće, sad u 2014. godini, kada se sljubi šiš ćevap sa grahom i na krilima „Nektar“ piva zajedno voznesu želudac i mozak u najdivnije hemisfere papkarskog preživljavanja.
I zato treba čestitati gradskim ocima što su, vjerovatno uz savjet centralnog komiteta SNSD-a, na čelu sa glavnm bajom Miloradom Dodikom, donijeli ovako mudru odluku. Roštiljijada i pasuljijada, ne samo da su genijalne kulturološke manifestacije, nego su i vrlo praktični događaji.
Evo, prema zvaničnim podacima, prodaja benzina je opala za trećinu. Nema narod para da pokrene svoje jugiće, lade i moskviče do Manjače i pogleda pravi, originalni narodni zbor pod šatorom. Nema svako tu privilegiju da se pijan tetura među šatorskim stolovima. Ne može običan čovjek više sebi i četvoročlanoj porodici priuštiti da pet-šest sati zuri u bujno poprsje pjevaljke krajputašice i da se onako pošteno, domaćinski usvinji.
Zato je tu Dodik, zato je tu gradska Uprava na čelu sa gradonačelnikom Gavranovićem, da svi zajedno, po sitemu - Ako neće Muhamed brdu, 'oće brdo Muhamedu, pardon Miloradu, dovedu narodni zbor u centar Banjaluke. Red je da i Banjaluka vidi kako joj se vesele ta „njena sela“ i pripadajuće im stanovništvo, koje se nesrećom, ratom i trbuhom za državnim poslom sjatilo u istu.
Ovako ozbiljnu manifestaciju treba da organizuju najbolji od najboljih, profesionalci par ekselans, ljudi iz Turističke organizacije grada Banjaluka. Zlobnici će možda reći da oni nisu u stanju napraviti sopstveni web sajt, ali pustimo sada zlobnike. Ovi pregaoci, siguran sam u to, znaju kreirati dobar krkanluk, pardon žurku, pardon manifestaciju.
Još jednom hvala gradskim i entitetskim ocima i glavnom baji što idu u korak sa vremenom.
Kad gitara zaćuti
Prije par dana, nekoliko momčića, brejk densera, protjerano je sa trga ispred „Boske“, preciznije, milozvučni tonovi Baje Malog Knindže sa lokalnog razglasa oduvali su te padavičare. A, kad smo kod padavičara, dosta je, brate mili, poštenom svijetu drogeraša i padavičara. Vođeni geslom glavnog baje da je bolje podizati kredite nego se drogirati, čitava Republika Srpska je krenula tim putem. Dabome. Svi su zaduženi, alkohol i sedativi su jedina droga, a narečeni padavičari istrijebljeni iz Banjaluke.
Ne rade više u, kako to sad groteskno zvuči, Krajiškoj ljepotici klubovi gdje bi mladi ljudi svirali gitare ili, nedajbože, organizovali kakve žive svirke. Dom omladine i DFK su zatvoreni, jer tako treba! Ono nešto urbane populacije, ugrubo govoreći, pobjeglo je u brda, na lokalne rančeve i kućice u okolini grada, u svojevrsnu izolaciju od mejnstrim seljakluka koji hara čaršijom. Ostali, pametniji i sposobniji, odavno su zbrisali glavom bez obzira iz ove naše „ljepotice“.
A, to nešto trezvenih i normalnih ostalo je u Banjaluci da svjedoči roštiljijadi i pasuljijadi u slavu, šta znam, valjda partizanima?! Ostali su da gledaju kako se manifestacija proslave Dana grada spaja sa nekakvom krsnom slavom, koja je nekad u junu i kako se pravi galimatijas i sprdnja od istorije. Oni preživjeli mohikanci, jačeg stomaka, gledaju kako se proseljačuje ono malo zdravog društvenog tkiva. Promatraju kako im djeca u školi povazdan pojaju crkvene pjesme, slave slave i uče žitija svetaca. Nijemo zure u Cece, Jece i ostale „kulturne gromade“, koje sisama i guzicama krče baji još jedan predsjednički mandat.
Svjedoče kako se štampaju knjige plaćenih paranoika, čije su promocije i u Srbiji zabranjene.
Ne treba zaboraviti da su razne roštiljijade i ostale jade, samo uvertira i generalna proba za Dodikov lokalni „Oktoberfest“, koji, svi znamo, počinje u septembru, kada će vruće pivo i hladno pečenje, kao psima, sa SNSD-ovih kamiona biti bacano raji, a sve u cilju prikupljanja izbornih glasova nasušnih.
Ko to tamo plaća?
Naravno, kada se ove „-jade“ okončaju, treba ispostaviti račun mamurnom plebsu. A, on iznosi precizno 79.542 KM, kako javiše iz Gradske uprave. Naš narod će svoje ožderavanje na ovaj ili onaj način već platiti, a neće biti ni svjestan toga. Kao i milion puta do sada.
I zato, navali, narode, na ćevape i grah! Od tvojih para je, za tebe, po tvojoj, svenarodnoj mjeri. Navali, silna svjetino, koja je od grada uspjela napraviti vašarsku šatru! Navali, dobri čovječe krajiški, koji si iz opanaka uskočio u imitaciju Gučijevih cipela i žderi, ti si platio svoju manjerku!
I dok Banjalukom budu odjekivale detonacije stomačnih vjetrova, ono malo mislećih otpadnika će se pitati gdje su to pogriješili.
Dok prdeži i podrigivanja budu krasili “ljepoticu na Vrbasu”, dok turbofolk silikoni budu špancirali Gospodskom, našem gradonačelniku samo preostaje da izabere ko je više zaslužio ključ Grada Banjaluke - Alija - Ale Mahmutović ili Aleksandar Bocan-Harčenko, ambasador Rusije u BiH. Mrtva je trka.
Od Ale smo vidjeli neku korist, on pro bono reguliše saobraćaj kod Gradskog mosta, a ovaj potonji ne radi ni to, ali bojim se da će ipak Rus uzeti “prestižnu” nagradu.
I zato, prdi, Banjaluko, bar će graha biti. Do oktobra, kažu.
