Bio sam navijač. Kako još nije bilo organizovanih navijačkih skupina, ljudi bi uglavnom spontano i nemaštovito aplaudirali ili skandirali. Omiljeno navijanje mi je bilo kratko i jasno “Pape, majstore!”
Nakon prvog bijega, svi naredni su bili mačji kašalj. Bježali smo nedjeljom kad stari ne bi bio u mogućnosti ili u raspoloženju za utakmicu. Stali bi na kapiju, izmolili svaki za sebe “čiko, čiko, možete li me uvesti?” i onda spektakl. Bio sam na sjeveru protiv Partizana kad je Tito umro. Himna je na moje razočarenje prekinula utakmicu kad smo vodili. Bio sam na Papetovoj oproštajnoj protiv PSG-a. Pobijeda od 2:0 je bila namještena. Svi smo mislili da je Pape na utakmicu došao pijan ili bar mamuran. Bio sam očajan kad nam je u velikom derbiju “Paprica zapapričio.” Živio sam za FK Sarajevo.
Kratka karijera
Nekoliko godina poslije, počeo sam trenirati. Alen, Nešo, Pljevljak i ja smo krenuli, ali sam ja bio uporan. Treninzi nisu imali nikakvog smisla. Dali bi nam lopte i puštali nas da se dijelimo “na male.” Ponekad bi nas obišli treneri, ali se ne bi zadržali više od par minuta. Igrali smo na pomoćnim terenima, “četvorki” koja će nekoliko godina kasnije postati groblje, stazi atletskog kluba ili bilo kojoj ravnoj površini oko stadiona. Najljepše je bilo kada bi nas uveli na glavni teren, makar ne igrali na travi, već na tartanu iza gola.
Jednog dana, prišao mi je trener i rekao “sljedeći put dođi u Tošinu grupu.” Gledao me je začuđeno kad je shvatio da nemam pojma kakva je to grupa. Odveo me je na drugi teren i tamo sam ugledao dva tima koji igraju “na velike”, a među njima najglasniji Tošo. Odmah sam ga prepoznao. Moj omaleni vršnjak. Pobijedio sam ga jednom dva na dva u dvorištu OŠ Vuk Karadžić. Ali to je bilo na malom prostoru. Na širokoj livadi je dominirao brzinom i snagom. Uglavnom, upao sam u naprednu grupu.
Par treninga kasnije, trener mi je rekao da u nedjelju dođem u svlačionicu i zadužim dres i opremu, jer ću igrati preduktamicu. Ta nedjelja je tako pretvorena u najveći praznik, Dan mladosti, republike, ustanka, rođenja mojeg i cijele moje familije. Predutakmica je takmičenje mladih nada na velikom terenu pred publikom koja pristiže na redovno kolo Prve lige. Nakon igre djeca ostaju oko terena i dohvaćaju lopte. U nedjelju je dolazio Hajduk, znači, pun stadion. Svima sam rekao, a na utakmicu su došli stari i amidža.
Nekoliko neprospavanih noći kasnije, krenuo sam prema Koševu. Svratio sam do druga Dade. On je igrao predutakmice, ali ovaj put ga trener nije zvao. Nagovorio sam ga da krene sa mnom. Trebalo mi je poznato lice da razbijem tremu. Došli smo u svlačionicu i u velikoj kutiji sa opremom počeli tražiti sebi kopačke, kostobrane, štucne, kako kome odgovara. Tražio sam uzalud jer za mene i još nekoliko dječaka nije bilo opreme. Trener je poludio i počeo vikati. “Opet ste pokrali! Dobro! Danas neka igraju samo stari, a novi idite na tribinu!” Dado je zadužio opremu i istrčao na teren. Izašao sam iz tunela, locirao starog i amidžu na južnoj tribini, preskočio ogradu i sjeo. Nisam plakao, ali sam definitivno trebao. Nikad više nisam otišao na trening. Ni Dado nije potrajao. Tošo je postao prvotimac i u ratu je sa klubom putovao po arapskom svijetu.
Gang Evil
Početkom srednje škole ušao sam u novu navijačku fazu. Bojao sam se gostovanja zbog tuča, ali na Koševu sam bio redovan. Okupili bi se ispred istoka, i ušli bez karata. Komunikaciju s klubom je vodio vođa navijača Džine. Nemam pojma koje mu je pravo ime. Bio je netipičan navijački vođa. Nije bio agresivan ni ufuran. Čuo sam da su vođe navijača drugih velikih klubova bili kriminalci. Ali Džine nije. Imao je plavu kosu koju bi nekad pretvorio u krijestu bordo boje. U tučama protiv drugih navijačkih grupa uvijek je išao prvi. A ako dođe do nereda, nerijetko se moglo čuti drotove kako viču “Onoga sa krijestom mi uhvatite!” Kada nije dobijao batine od drotova, dobio bi ih od stare kao onda kad je nove farmerke pocijepao i po njima ispisao Sex Pistols, The Clash i Punk is not dead.
Jedne večeri stajali smo ispred Hotela Beograd. Džine je predvodio raspravu. Došlo je vrijeme da se navijačkoj skupini odredi ime. Bio sam oduševljen idejom i odmah predložio “Pitari!” Na moje iznenađenje, prijedlog je izazvao prijezir i podsmijeh. “Zvat ćemo se Gang Evil.” “Molim?” Džine me je pogledao značajno i preveo: “Horde zla.” “Misliš, Gang of Evil? Ali zašto se ne zovemo Pitari? Pa, tako nas zovu od rođenja! Čuj, Horde zla. Kakvog zla?”
Nakon te večeri u meni kao da je neki plamen dogorio. Uživao sam u šutkama na tribinama, u besplatom odlasku na utakmice, ali nezamislivo mi je bilo biti u hordama zla. Niti smo bili horde niti zli. Džine je sanjao da bude vođa huligana po uzoru na ozloglašene engleske navijače. Međutim, nakon utakmica, njegovi huligani nisu išli u pabove na konzumaciju hektolitara piva, niti su bili nabildani istetovirani povratnici u kriminalna djela. Njegovi huligani bi išli kući mamama na sirnicu. Bilo je jasno da ciljamo previsoko.
Preuzeto sa bloga
