<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Glumci iz Mostara poručuju: Štrajk je posljednji instrument da se izborimo sa pandemijom psihopatije

Posljednji primjer zanemarivanja kulture i kulturnih radnika jeste situacija sa Narodnim pozorištem u Mostaru...

17. april 2014, 12:00

Da je kultura u BiH na marginama društva potvrđuje zatvoren Zemaljski muzej u Sarajevu, konstantno smanjenje budžetskih izdvajanja za programske aktivnosti mnogih kulturnih institucija i udruženja koja se bave organizovanjem kulturnih manifestacija, a posljednji primjer zanemarivanja kulture i kulturnih radnika jeste situacija sa Narodnim pozorištem u Mostaru.

Umjetnici, glumci, oni bez kojih jedna pozorišna kuća ne bi mogla opstati, sučeni su sa neisplaćivanjem plata, ali i konstantnom prijetnjom od dobijanja otkaza. Iako dobijaju podršku od struke, političke strukture kao da ne čuju njihov vapaj. Uposlenici ove pozorišne kuće su u štrajku kojim žele ukazati na situaciju u kojoj se nalazi njihovo matično pozorište.

Ansambl NP Mostar - prizor iz predstave ''ATLANTIDA''

Emir Spahić, predsjednik sindikata Narodnog pozorišta u Mostaru, kaže da su najveći problemi u ovoj pozorišnoj kući “politički nepotizam, sveopšta nekultura, samodopadljivost nepotentnih vođa, zakržljale ideje, sebičnosti, neznanje kao proštenje, sistem neodgovornosti... Pored 7 neisplaćenih plata, 27 naknada za topli obrok, nemogućnost ostvarivanja zdravstvene zaštite, dakle, osnovnih egzistencijalnih problema, veći problem uposlenika Narodnog pozorišta u Mostaru je prijetnja, koja je svakim danom sve realnija, a očituje se u mogućnosti gubitka radnih mjesta”, kaže Spahić za BUKU.

Objašnjava da je Narodno pozorište u Mostaru u finansijskoj dubiozi od preko 500.000KM sa tendencijom stalnog rasta. “Ukoliko se nastavi sa ovakvim javašlukom, za kratko vrijeme ova pozorišna kuća će doživjeti potpuni finansijski slom tj. ključ u bravu, radnici na biro, a na mjesto pozorišne zgrade doći će tržni centar ili benzinska stanica. Pokretanje štrajka je posljednji (zakonom dozvoljeni) instrument koji koristimo da se bar pokušamo izboriti sa  pandemijom psihopatije koja je već odavno ušla u sve pore Narodnog pozorišta u Mostaru.”

Kaže da su svjesni sveukupne situacije, pa zbog toga i nisu tražili i ne traže novac za plate, već traže plan koji će zaustaviti daljnje propadanje kuće. Plan koji bi podrazumijevao hitne mjere za zaustavljanje rasta dugovanja, što bi ujedno bio i prvi korak ka rješavanju problema. Od uprave pozorišta su dobili negativne odgovore na njihove zahtjeve. Čak se išlo do te mjere da su rekli da je “štrajk neosnovan” , što im je jasno dalo do znanja “s kim imaju posla”.

Uposlenici kažu da su, zarad posla koji vole, spremni podnijeti teret oporavka svoje pozorišne kuće, ali da sa druge strane imaju upravu koja ne prepoznaje problem i ne pokazuje da ima namjeru baviti se njegovim rješavanjem. Iako štrajk traje već neko vrijeme, direktor, kažu, uopšte ne primjećuje da ima problem, pa vjerovatno iz tog razloga i ne dolazi na posao.

Spahić, predstava Soboslikar


“Sistem rukovođenja i upravljanja u ovoj kući ne postoji već dvije godine. Resorne institucije su pokazale potpunu nezainteresovanost za problem Narodnog pozorišta, kao i sama uprava uostalom. Već dvije godine ‘molimo’ resorne gradske i kantonalne ‘oce’ da učine napor i imenuju upravni odbor. Do današnjeg dana to nije učinjeno. Zasto? To oni znaju ili ne znaju. Prije će biti ovo drugo. ‘Resorni organi’ vjerovatno imaju važnija posla nego što je život ovog grada, samim tim i pozorišta, pa shodno tome imaju i prioritete šta se prvo mora uništiti. Izgleda da smo nakon dugogodišnjeg čekanja i njihove nezainteresovanosti za ovu kulturnu instituciju napokon došli na red za potpuno uništenje. Ponašanje uprave u ovakvoj situaciji je samo potvrda o sistemski riješenom djelovanju organa upravljanja i rukovođenja u sprovođenju plana zatiranja svega onoga što poziva na razmišljanje mimo stranačkog jednoumlja”, ističe Spahić.

Napominje da od uprave pozorišta, kao i od gradskih i kantonalnih nadležnih organa,  očekuju da osmisle sistematski plan za rješavanje problema. Ako ne znaju koje bi rješenje bilo, onda očekuju da to barem priznaju i pitaju druge za prijedloge.

“Sve oči su uprte u njih, jer, nažalost, oni drže pečate. Uposlenici nemaju mehanizme da se pobrinu za pomenutu problematiku. Oni koji odlučuju ‘mudro šute’, ne poduzimaju ništa. Na sve upite o mogućim rješenjima, odgovaraju onom poznatom ‘nije do nas…’.  S druge strane, imamo rukovodstvo  koje ne može da odgovori potrebama kuće (nije ni do njih), a istovremeno svoje neuspjehe revnosno naplaćuju i  proglašavaju za uspjehe. U ovom trenutku mi pada na pamet ona Balaševićeva ‘Krivi smo mi…’”, kaže naš sagovornik.

RANIJE SE TREBALO SUOČITI SA PROBLEMOM

Predsjednik sindikata Narodnog pozorišta u Mostaru kaže da problem pozorišta nije juče nastao, ali ranije se trebalo suočiti sa njim.

“Naš naum je, i istrajaćemo u njemu, da se izborimo za svoje pravo da radimo i stvaramo. Svaki dan proveden izvan scene je nemjerljiv gubitak za glumca i zato mediokritetima, ljudima bez ideje, onima koji se zadovoljavaju prosječnošću nema mjesta na našoj strani. Isto tako ne očekujemo da će ova naša ‘borba’ biti pravilno shvaćena, odnosno, da će ono što radimo bitno promijeniti nečiji stav prema životu, a pogotovo objektivnu realnost u kojoj živimo. Međutim, neka bar ostane negdje zapisano da smo, koliko smo znali i umjeli, bar pokušali. Možda ipak dođu vremena kad će neko, od onih koji prežive, biti u stanju objektivno da sagleda uzroke patnje u realnosti u kojoj živimo i na osnovu toga modifikuje stanje svijesti na bolje. Žrtve patokratije to nisu u stanju, a mi to ne želimo i nećemo biti”, zaključuje Spahić.

Maja Zećo, foto Haris Čalkić



Po završetku studija na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Maja Zećo zaposlila se kao glumica u Narodnom pozorištu Mostar. To je bio njen grad, tu se rodila i napravila prve glumačke korake. U mostarskom pozorištu je pripremala prijemni za Akademiju sa Sašom Oručevićem, sadašnjim kolegom u matičnoj kući.  Godinu dana po zaposlenju u Narodnom pozorištu Mostar, na poziv gospodina Harisa Pašovića, otišla je u East West Centar, gdje je radila dvije godine.

“U to doba, uslovi rada i situacija u pozorištu bili su višestruko bolji, plate redovne i adekvatne mom obrazovanju i angažmanu. Nakon dvije uspješne i kreativne godine provedene u East West Centru sa Harisom Pašovićem, vraćam se u Narodno pozorište Mostar kako bih nastavila raditi sa svojim kolegama, kako bih doprinijela svome gradu i kulturnoj sceni Mostara. Da se, kojim slučajem, dogodilo da mi je prije nekih mjesec dana prestao angažman na nekom projektu ili na primjer ugovor u nekom drugom pozorištu, opet bih se vratila u NP Mostar. Ne zato što ne bih imala gdje drugo, već isključivo iz svog osjećanja spram Mostara, osjećanja spram Narodnog, iz poštovanja prema mojim kolegama, prema samoj sebi, ali prvenstveno iz svojih moralnih načela”, kaže za naš portal Zećo.

Kaže da ne bi mogla, niti željela gledati kako neko “ubija” najstariju kulturnu instituciju u Hercegovini, kuću koja je nekad bila ponos bivše Jugoslavije, gdje su umjetnici širom regiona hrlili da igraju, te neki ostali i da žive u Mostaru. Zećo kaže da ne smijemo dozvoliti da hram kulture nestane, ispari. “To nije samo borba za Narodno pozorište, to je i borba za moj Mostar, za moje roditelje….”

ZAJEDNO MOŽEMO POSTIĆI CILJ

Glumica Maja Zećo nam kaže da atmosfera među glumcima i njihovi odnosi nikad nisu bili bolji, čvršći i iskreniji.

“Iako su takvi bili od početka, sada je to mnogo intenzivnije. Znate, ljudi su u vanrednim okolnostima neopisivo bliži jedni drugima. Tako je bolje, tako je i lakše. Samo zajedno možemo postići cilj. Ipak, moram napomenuti da ima i teških trenutaka. Teški trenuci su oni u kojima imate za kolegu nekog ko, isto kao i ostali, nije primio 7, uskoro 8 plaća i 27 toplih obroka. Već 2 godine čas ima čas nema zdravstveno osiguranje, a dijete mu treba lijek. Ima tu i bolesnih ljudi, koji trenutno nemaju za lijek. Sreća pa smo solidarni i spremni u svakom trenutku svakom od nas pružiti podršku, bilo finansijsku, bilo neku drugu”, kaže Zećo.


Maja Zećo - ''ĐAURKO MOJA''


S druge strane, kaže, umjetnici kao umjetnici, pribjegavaju šali, pokušavaju biti kreativni, bodriti jedni druge osmjesima, doskočicama, pa su iz tog razloga i njihovi transparenti rezultat tog vječitog ‘’mostarskog liskaluka’’.

Zećo objašnjava da su glumci i glumice uživali mnogo bolji status i poštovanje u ona vremena kada su i svi ostali građani više uživali u kulturi. Ističe da nije lako biti glumica u zemlji gdje vam ministar kulture u lice kaže da vam je matična kuća (NP Mostar) nebitna, da ste kao kolektiv mali i nebitni i da nikom nije stalo do vas, te da ništa nećete promijeniti.

“Potpisi i pismo podrške 100 najistaknutijih bh. umjetnika ipak pobija njegove tvrdnje. Ili su svi ludi i u zabludi. Vezano za to da se umjetnost ne cijeni dovoljno u BiH, smatram da se umjetnost cijeni kada se radi o ‘malom’ čovjeku i građaninu, a ako je netko ne cijeni, onda su to definitivno pojedinci sa političke scene koji vedre i oblače kako u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu, tako i u ostalim kantonima. Ovih dana dobijamo zaista mnogo podrške sa svih strana Bosne i Hercegovine, kao i iz Hrvatske i Srbije. Iako je to (samo) moralna podrška, mnogo govori o tome koliko se teatarska umjetnost ipak cijeni”, rekla je Zećo.

Dodaje da kada sistem shvati važnost ulaganja u kulturu i obrazovanje, onda će se i umjetnost više cijeniti, jer će mladi time biti više zaokupirani, više ćemo im moći ponuditi i više toga će ići u boljem pravcu.

Ako uspiju u naumu i namjeri da Narodno pozorište u Mostaru dobije adekvatno rukovodstvo, spremno na saradnju sa svim uposlenicima, bez iracionalnog rasipanja novca, i ako svako u kući bude radio svoj dio posla, onda na budućnost glumica Zećo gleda pozitivno. Ali ukoliko postoji politička odluka o gašenju ovog teatra, te se ista ostvari, onda budućnosti nema.

Soboslikar


“Imamo mnogo mladih glumaca i glumica u NP Mostar i dok je njih postojat će i budućnost, a na nama je da odlučimo hoće li ona biti svjetlost ili tama. U prevodu – ako želite ubiti NP Mostar, ipak ćete prvo morati ubiti nas”, Zećo poručuje političarima.

Njena poruka građanima i medijima je drugačija:” Mi trebamo VAS, jer bez vas smo nekako tiši”, zaključuje glumica Narodnog pozorišta Mostar.