Maruja je sjela iza vozača, unatoč svome visokom položaju, jer joj se to mjesto uvijek činilo najudobnije. Beatriz je ušla na druga vrata i sjela njoj s desna. Radni im se dan produžio gotovo sat vremena, i obje su se osjećale umorne nakon pospanog popodneva i tri sjednice upravnog odbora.
Osobito Maruja, u čijoj je kući predhodne večeri bila zabava tako da je spavala samo tri sata. Ispružila je ukočene noge, sklopila oči i, naslonivši glavu na naslon sjedala, dala rutinsku naredbu:
- Kući, molim Vas.
Vraćali su se kao uvijek, ponekad jednim, ponekad drugim putem, i zbog sigurnosti i zbog prometnih gužvi. Renault 21 bio je nov i udoban, i vozač je njime upravljao sitničavo oprezno. Najbolja je alternativa te večeri bila avenija Circunvalar prema sjeveru. Na tri je uzastopna semafora bilo zeleno, večernji je promet bio manje gust nego obično. U gorim danima trebalo im je pola sata od ureda do Marujine kuće, po Trećoj transverzali broj 84A-42. Vozač bi zatim odvezao Beatriz kući, sedam cuadri dalje.
Maruja je potjecala iz ugledne obitelji intelektualaca s nekoliko generacija novinara. I sama je bila novinarka, više puta nagrađivana. Prije dva mjeseca postala je ravnateljica Focinea, državnog društva za potporu filmske industrije. Beatriz, njena svast i osobni asistent, bila je iskusni fizioterapeut, ali je na neko vrijeme odlučila promijeniti temu baveći se drugim stvarima. U Focineu je uglavnom bila zadužena za sve što je vezano uz tisak. Nijedna se od njih nije imala čega bojati, no Maruja je od prošlog kolovoza, kada je narkomafija pokrenula neočekivani nalet otmica novinara, stekla gotovo nesvjesnu naviku da se osvrće preko ramena.
Bila je to opravdana bojazan. Iako joj se Nacionalni park učinio pust kada je bacila pogled na njega prije nego što će ući u kola, pratilo ju je osmero ljudi. Jedan je bio za volanom tamnoplavog Mercedesa 190, s lažnim bogotanskim tablicama, parkiranom na drugoj strani kolnika. Drugi je bio za volanom ukradenog žutog taksija. Četvorica, u trapericama, tenisicama i kožnim bundama, šetala su u sjenama parka. Sedmi, visok i pristao, bio je u proljetnom odijelu i s aktovkom koji su mu davali izgled mladog poslovnog čovjeka. Iz kafića na uglu, pola cuadre dalje, vođa operacije promatrao je tu prvu stvarnu epizodu, za koju su pokusi, detaljni i intenzivni, započeli dvadeset i jedan dan ranije.
Taksi i Mercedes slijedili su Marujin automobil, uvijek na minimalnoj udaljenosti, kao što su činili od prethodnog ponedjeljka utvrđujući uobičajene rute. Nakon dvadesetak minuta svi su skrenuli udesno u 82. ulicu, dvjestotinjak metara od ciglene neobojane kuće gdje je Maruja živjela sa suprugom i jednim od djece.
Tek što su započeli uspon strmom ulicom, žuti je taksi prestigao Marujin automobil natjeravši ga da skrene na lijevu stranu kolnika. Vozač je morao naglo zakočiti da izbjegne sudar. Gotovo istovremeno, Mercedes se zaustavio odostraga onemogućujući mu odstup.
Tri čovjeka izašla su iz taksija i žustrim se korakom uputila prema Marujinom automobilu. Onaj visoki i dobro obučeni nosio je neobično oružje koje se Maruji učinilo kao puška skraćenog kundaka cijevi dugačke i debele poput dalekozora. Bio je to zapravo 9-milimetarski Mini-Uzi s prigušivačem, kadar ispaljivati metak za metkom ili rafale od trideset metaka u dvije sekunde. I druga dva napadača bila su naoružana strojnicama i pištoljima. No Maruja i Beatriz nisu mogle vidjeti da iz Mercedesa parkiranog iza izlaze još tri čovjeka.
Djelovali su tako uvježbano i brzo, da su Maruji i Beatriz ostali u sjećanju tek nepovezani ulomci tih kratkih dviju minuta koliko je napad trajao. Petero ljudi okružilo je automobil i stručnom se točnošću pozabavilo s njih troje. Šesti je, nadzirući ulicu, repetirao mitraljez. Maruja je prepoznala taj znak.
- Vozite, Ángel - viknula je vozaču. - Idite makar pločnikom, samo vozite.
Ángel se skamenio, no s taksijem ispred i Mercedesom iza njega ionako nije imao kuda. U strahu da će ovi početi pucati, Maruja se stisnula uz svoju torbicu kao uz pojas za spasavanje. Sakrivši se za vozačevo sjedalo, doviknula je Beatriz:
- Baci se na pod.
- Taman posla - promrmljala je Beatriz. - Na podu bi nas ubili.
Drhtala je, ali je bila pribrana. Uvjerena da se radi o pljački, skinula je s naporom oba prstena desne ruke i bacila ih kroz prozor pomislivši: “Nek’ idu k vragu.” Ali nije dospjela skinuti one s lijeve ruke.
Maruja, sklupčana iza sjedišta, nije se čak ni sjetila da nosi dijamantni i smaragdni prsten, u paru s naušnicama.
Dva čovjeka otvorila su Marujina, a dva Beatrizina vrata. Peti je ispalio kroz staklo u vozačevu glavu, što se zbog prigušivača čulo kao tek slabi uzdah. Zatim je otvorio vrata, izvukao ga jednim potezom na pod, i ispalio u njega još tri metka. Bila je to igra sudbine: Ángel María Roa bio je Marujin vozač tek tri dana, i preuzeo je to novo dostojanstvo u tamnom odijelu, uškrobljenoj košulji i crnoj kravati vozača ministara. Njegov predhodnik, koji se svojevoljno povukao prethodnog tjedna, deset je godina bio službeni vozač Focinea.
Maruja je saznala za atentat na vozača tek puno kasnije. Iz svoga je skrovišta čula samo trenutnu zveku razbijenog stakla i odmah zatim zapovijedni povik gotovo nad njom: “Po Vas smo došli, gospođo. Izađite!” Željezna pandža zgrabila ju je za ruku i silom izvukla iz automobila. Odupirala se koliko je mogla, pala je i ogrebla nogu, no dva su je čovjeka podigla i odvukla do automobila zaustavljenog iza njenog. Nijedan nije primjetio da se Maruja grčevito drži za svoju torbicu.
Beatriz, koja ima duge i tvrde nokte i dobru vojničku obuku, suprotstavila se mladiću koji ju je pokušao izvući iz kola. “Mene ne dirajte!”, viknula je. On se zgrčio, i Beatriz je shvatila da je nervozan kao i ona, i možda spreman na sve. Promijenila je ton.
- Sama ću izaći - rekla mu je. - Kažite mi što da radim.
Mladić joj je pokazao taksi.
- Uđite u kola i legnite na pod - rekao je. - Brzo!
Vrata su bila otvorena, motor upaljen i vozač nepomičan na svome mjestu. Beatriz se ispružila kako je mogla u stražnjem dijelu. Otimač ju je prekrio svojom bundom i smjestio se na sjedištu položivši stopala na nju. Ušla su još dva čovjeka: jedan kraj vozača i drugi odostraga. Vozač je pričekao da se oba vrata zalupe i zatim poskakujući krenuo prema sjeveru avenijom Circunvalar. Tek se tada Beatriz sjetila da je zaboravila torbicu na sjedalu automobila, no bilo je prekasno. Teže od straha i neudobnosti bilo joj je trpjeti amonijačni smrad bunde.
Mercedes u koji su stavili Maruju krenuo je minutu ranije, i drugim putem. Posjeli su je na sredinu stražnjeg sjedišta, s po jednim čovjekom sa svake strane. Onaj s lijeva prisilio ju je da stavi glavu na njegova koljena, što je bio tako neudoban položaj da nije mogla disati. Čovjek pokraj vozača komunicirao je s drugim kolima primitivnom radiovezom. Maruja se sasvim smela jer nije znala u kojem je automobilu voze - nije uopće vidjela da je bio parkiran iza njenog - no primjetila je da je nov i udoban, i možda blindiran, jer su zvuci s avenije stizali prigušeni, poput šuma kiše. Nije mogla disati, srce joj je udaralo kao ludo, i počela je osjećati gušenje. Čovjek kraj vozača, koji se ponašao kao glavni, opazio je njenu tjeskobu i nastojao ju je umiriti.
- Ne bojte se - rekao je osvrnuvši se. - Vodimo Vas da predate jednu poruku. Za nekoliko ćete se sati vratiti kući. Ali loše ćete proći ako se budete micali. Smirite se!
I onaj na čijim je koljenima ležala pokušao ju je umiriti. Maruja je duboko udahnula i izdahnula na usta, vrlo polagano, i bilo joj je nešto bolje. Uskoro se situacija promijenila jer je automobil upao u prometnu gužvu na jednoj uzbrdici. Čovjek s radiovezom počeo je vikati nemoguće naredbe koje vozač drugih kola nije uspjevao izvršiti. Nekoliko kola hitne pomoći natisnulo se na jednom dijelu autoputa, i zaglušna buka njihovih sirena i prodornih truba lako je mogla izludjeti onoga kome živci nisu smireni. A otimačima, barem u tom trenutku, nisu bili. Vozač je tako nervozno pokušavao probiti put da je udario u jedan taksi. Bio je to tek laki udarac, ali je taksist zaurlao nešto, što je još samo pojačalo opću napetost. Čovjek s radiovezom naredio je da se krene kako god, i auto je utekao preko pločnika i pustog zemljišta.
Već izvan gužve, nastavio je uspon. Maruji se učinilo da idu prema La Caleri, jednoj padini gdje je promet u taj sat uvijek bio gust. Odjednom se sjetila da u džepu jakne ima nekoliko sjemenki srdiške, koja je prirodni sedativ, i zamolila otmičare da joj dopuste žvakati ih. Čovjek s desna pomogao joj je da ih potraži u džepu, i opazio da Maruja drži uza se torbicu. Uzeli su joj je, ali su joj dali srdišku. Maruja je nastojala dobro osmotriti otmičare, no svjetlo je bilo vrlo slabo. Usudila se upitati: “Tko ste vi?” Čovjek s radiovezom odgovorio je smireno:
- Mi smo iz M-19.
Glupost, jer je M-19 već bio legaliziran i borio se za mjesto u Ustavotvornoj skupštini.
- Ozbiljno - rekla je Maruja. - Jeste li iz narkomafije ili gerile?
- Iz gerile - rekao je čovjek. - Ali ne bojte se, samo želimo da odnesete jednu poruku. Ozbiljno.
Naglo je zašutio i naredio da bace Maruju na pod, jer su naišli na policijsku patrolu. “Sada ni makac, i tiho, ili ste gotovi”, rekao je. Osjetila je cijev revolvera pod rebrima i čovjek kraj nje završio je rečenicu.
- Na nišanu ste nam.
Tih desetak minuta trajalo je vječnost. Maruja se pribrala žvačući sjemenke srdiške koje su joj vraćale snagu, ali joj je loš položaj onemogućavao da vidi i čuje što govore s patrolom. Ako su uopće nešto govorili. Maruji se činilo da su prošli bez pitanja. Slutnja da idu prema La Caleri porasla je u sigurnost, i bilo joj je nešto lakše. Nije se trudila uspraviti, jer joj je ovako bilo udobnije nego kada je držala glavu naslonjenu na čovjekova koljena. Kola su prošla zemljanim putem i nakon jedno pet minuta stala. Čovjek s radiovezom je rekao:
- Stigli smo.
Nije se vidjelo ni jedno svjetlo. Maruji su prekrili glavu jaknom i natjerali je da izađe pognuta, tako da je mogla vidjeti samo svoja stopala u hodu, prvo dvorištem, a zatim možda kuhinjom popločanog poda. Kada su je otkrili, vidjela je da se nalazi u sobici od nekih dva sa tri metra, sa jednom strunjačom na podu i crvenom žaruljom na stropu. Trenutak kasnije ušla su dva čovjeka maskirana nekom vrstom skijaške kape koja je zapravo bila nogavica trenirke, s tri otvora za oči i usta. Od tada, za svo vrijeme zatočeništva, nije vidjela ni jedno lice.
Primjetila je da ta dvojica koji paze na nju nisu oni isti koji su je oteli. Odjeća im je bila otrcana i prljava, bili su nižeg rasta od Maruje, visoke metar sedamdeset i sedam, i mladenačkih tijela i glasova. Jedan je naredio Maruji da mu preda nakit. “To je iz razloga sigurnosti - rekao joj je. - Ovdje Vam se ništa neće dogoditi.” Maruja mu je dala prsten sa sićušnim dijamantima i smaragdima, ali je naušnice zadržala.
Beatriz, u drugom automobilu, nije uspjela ništa zaključiti o putu. Za cijele je vožnje ležala na podu, i nije se sjećala uspona strmog poput La Calere, niti ikakve policijske patrole. No, moguće je da taksije i nisu zaustavljali. Raspoloženje u kolima bilo je vrlo napeto zbog prometnog zastoja. Vozač je preko radioveze vikao da ne može ići po autima, pitao je što da radi i time još više razdraživao one iz prvog automobila, pa su mu davali različite i proturječne upute.
Beatriz je bilo vrlo neudobno, prignječene noge i omamljenoj od smrada jakne. Pokušavala se nekako namjestiti. Njezin je čuvar mislio da se buni i nastojao ju je umiriti: “Smiri se, ljubavi, ništa ti se neće dogoditi - govorio joj je. - Samo ćeš odnijeti jednu poruku.” Kada je konačno shvatio da joj je noga krivo položena, pomogao joj je da ju ispruži, i bio je manje grub. Beatriz nije mogla podnijeti da je zove “ljubavi”, i ta ju je drskost uvrijedila gotovo više od smrada jakne. Ali što se on više trudio umiriti je, postajala je sve sigurnija da je kane ubiti. Izračunala je da je vožnja trajala četerdesetak minuta, i da je kada su stigli do kuće bilo oko petnaest do osam.
Dolazak je bio jednak Marujinom. Pokrili su joj glavu smrdljivom bundom i vodili je za ruku opomenuvši je da gleda prema dolje. Vidjela je što i Maruja: dvorište, popločeni pod, dvije stepenice na kraju. Rekli su joj da skrene ulijevo, i skinuli jaknu s nje. Tamo je bila Maruja, posjednuta na stolčić i blijeda pod crvenim svjetlom žarulje.
- Beatriz! - kriknula je Maruja. - Vi ovdje!
Nije znala što je bilo s njom, no mislila je da su je oslobodili jer ni sa čim nije imala veze. Međutim, ugledavši je tamo, osjetila je veliku radost da nije sama, i istovremeno ogromnu tugu što su i nju oteli.
Zagrlile su se kao da se odavno nisu vidjele.
Bilo je nezamislivo da bi mogle preživjeti u toj bijednoj sobi, spavajući na istoj strunjači na golom podu, i s dva maskirana stražara koji ih ni na trenutak nisu gubili iz vida. Tada je treći maskirani, elegantan i snažan, visok oko metar i osamdeset, kojega su drugi zvali Doktor, preuzeo zapovjedništvo. Činilo se da je on glavni. Beatriz su skinuli prstene s lijeve ruke, ne primjetivši da nosi zlatni lančić s Djevicom na medaljonu.
- Ovo je vojna operacija, i ništa Vam se neće dogoditi - rekao je, i ponovio- Doveli smo Vas samo stoga da odnesete jednu poruku vladi.
- Tko nas drži? - zapitala ga je Maruja.
On je slegnuo ramenima. “To sada nije važno”, rekao je. Podigao je mitraljez da ga dobro vide, i nastavio: “ Ali Vam želim nešto reći. Ovo je mitraljez s prigušivačem. Nitko ne zna gdje ste ni s kime.
Ako budete vikale ili bilo što pokušale, nestati ćete u hipu i neće se više čuti za Vas.” Obje su zaustavile dah očekujući najgore. Ali, završivši s prijetnjama, glavni je prišao Beatriz.
- Sada ćemo Vas razdvojiti, a Vas ćemo osloboditi - rekao joj je. - Doveli smo Vas greškom.
Beatriz je smjesta reagirala.
- A, ne - rekla je bez oklijevanja. - Ostajem s Marujom.
Bila je to tako hrabra i velikodušna odluka, da je i sam otmičar začuđeno uzviknuo bez tračka ironije:
“Kako odanu prijateljicu imate, gospođo Maruja.”
Ova je, zahvalna usred preneraženosti, potvrdila da je tako, i zahvalila Beatriz.
