Fondacija za socijalno uključivanje u BiH nedavno je izdala Analizu trenutnog stanja svih osoba sa invaliditetom i mogućnosti njihovog zapošljavanja i samozapošljavanja u BiH pod nazivom “Mi smo tu”.
U ovoj analizi ističe se da osobe sa invaliditetom predstavljaju najugroženiju, najisključeniju i najmarginalizovaniju grupu u našem društvu. Potškoće i prepreke sa kojima se ova populacija svakodnevno susreću variraju od ostvarivanja osnovnih životnih potreba do prava na kretanje, obrazovanje i rad. Iako je BiH ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda kao i Opcionalni protokol 12. marta 2010. godine, a Konvencija je stupila na snagu 11. aprila 2010. godine, sveukupni položaj osoba sa invaliditetom je dosegao alarmantno stanje.
Procjenjuje se da u BiH 10 odsto stanovništva pati od neke vrste fizičkog, senzornog, razvojnog ili mentalnog invaliditata, dok je 30 odsto stanovništva direktno ili indirektno pogođeno posljedicama invalidnosti. Međutim, treba napomenuti da ne postoji ni registar, ni registar zaposlenih osoba sa invaliditeom.
Ranka Ninković-Papić, direktorica Fondacije za socijalno ukljčivanje u Bosni i Hercegovini rekla je da gotovo dvije trećine ukupnog broja odraslih osoba sa invaliditetom živi blizu ili ispod zvanične linije siromaštva.
“Zaposleni najčešće primaju minimalne naknade. Generalni razlozi visoke stope nezaposlenosti ove populacije su nedostatak znanja i vještina koje se traže na tržištu rada, sveukupno loše stanje bh. ekonomije, mali kapaciteti zapošljavanja i veoma rijetko i sporadično otvaranje novih radnih mjesta. Frekventna zanimanja osoba sa invaliditeom su: prodavač, higijeničar, komercijalista, administrativni poslovi, finansijski poslovi, programer, likvidator, pravnik, tapetar, autolimar, fizioterapeut, ugostiteljstvo, krojač, novinar, socijalni radnik i druga”, rekla je Ninković-Papić za naš portal.
Ističe da je populacija osoba sa invaliditetom najčešće izložena višestrukoj marginalizaciji i diskriminaciji i njeni pripadnici su isključeni po više osnova - prije svega zbog invalidnosti, zatim pola, godina, etničke pripadnosti i drugog.
“Osobe sa invaliditetom su takođe društvena grupa koja je najteže pogođena siromaštvom i nezaposlenošću. Obrazovanje i obuke su takođe oblast u kojoj se prava ove populacije ne poštuju u skladu sa postojećim zakonodavnim okvirom. Iako postojeći zakoni i pravne odredbe sadrže i naglašavaju pravo na obrazovanje za sve pod istim uslovima, stvarna slika je drugačija. Poteškoće i prepreke sa kojima se ove osobe suočavaju su prije svega arhitektonske, urbanističke i informativne, zatim neujednačen pristup obrazovnim institucijama, predrasude, neprilagođeni udžbenici i didaktička pomagala”, napominje ona.
Pristup informacijama je još jedna teška i ozbiljna prepreka i poteškoća za osobe sa invaliditetom, s obzirom da im većina izvora informacija nije dostupna zbog fizičkih barijera ili barijera na koje ove osobe nailaze zbog različitih senzornih oštećenja.
PREDRASUDE NE BI SMJELE POSTOJATI
Da bismo se borili protiv diskriminacije prema osobala sa invaliditetom prije svega potrebno je adekvatno i dosljedno provođenje Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda, s obzirom da se Konvencija odnosi na sva područja života i na sva pitanja koja su od ključne važnosti za ovu populaciju njeno poštivanje bi minimiziralo ili u potpunosti suzbilo različite vidove diskriminacije i povećalo stepen njihove socijalne uključenosti.
Naša sagovornica kaže da bilo kakve predrasude ili barijere u glavama ljudi ne bi smjele postojati.
“Bez obzira na činjenicu što je Politika u oblasti invalidnosti usvojena na Vijeću ministara Bosne i Hercegovine 2008. godine i što su Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u FBiH 2010-2014 i Strategija unapređenja društvenog položaja lica sa invaliditetom u RS 2010-2015 usvojene, i dalje ne postoji jedinstven registar osoba sa invaliditetom kao prvi korak da bi se sistematski i ciljano moglo raditi na poboljšanju položaja ove populacije. Može se reći da poštivanje zakona i konvencija nije na zadovoljavajućem nivou”, kaže Ninković-Papić.
Ona napominje da su institucije kao što su Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH i Fond za prоfеsiоnаlnu rеhаbilitаciјu i zаpоšlјаvаnjе invаlidа Rеpublikе Srpskе, kao i druge relevantne institucije uključene u rješavanje problema populacije OSI u skladu sa svojim tehničkim, ljudskim i drugim kapacitetima.
“Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH i Fond za prоfеsiоnаlnu rеhаbilitаciјu i zаpоšlјаvаnjе invаlidа Rеpublikе Srpskе su institucije koje daju poticaje osobama sa invaliditetom za započinjanje poslova, na način da ove osobe Fondovima podnesu aplikaciju sa svojim poslovnim planom koja se zatim odobrava od strane stručne komisije Fondova. Također mnoge NVO implementiraju projekte koji se fokusiraju na samozapošljavanje ove populacije, na primjer, putem dodjele plastenika, stočnog fonda i drugog, tako da je i to način za samozapošljavanje osoba sa invaliditetom”, kaže Ninkoić-Papić.
Da bi se u BiH poboljšao položaj osoba sa invaliditetom naša sagovornica kaže da je potrebna promjena društvene svijesti, da društvo na pripadnike ove populacije ne gleda kao na osobe sa nekim posebnim potrebama, jer su to ljudi koji imaju jednake potrebe i prava kao i svi ostali i koji su u mogućnosti i treba da budu ravnopravni i aktivni članovi društva.
“Potrebno je omogućiti potpuno socijalno uključivanje osoba sa invalitetom i njihovo aktivno učešće i integraciju u sve životne tokove počevši od obrazovanja, zapošljavanja, pristupa informacijama, kulturnog i sportskog života i drugoga. Akcenat se uvijek mora staviti na njihove sposobnosti i preostale mogućnosti i kapacitete koje treba dalje razvijati i jačati”, zaključuje ona.
