Vrlo sam kompetitivna a najdraži je u posljednje vrijeme počeo da se sumnjivo ponaša – tušira se SVAKI dan, ima modernu frizuru i čak dva parfema! Neki dan je otišao na jogging. Molim lijepo pa ko joggira na Alipašinom? Jedini koje sam ja vidjela da trče po ovom naselju poslije osvanu u Crnoj hronici sa narukvicom oko zglobova.
Koja je moja komparativna prednost nad nekom od 20 godina?
Šta ako nađe neku mlađu a ja moram opet izaći na tržište? Skoro 20 godina ne lovim. Moji su zubi sjekači zahrđali, moje kandže uredno su podšišane. Krzno više nije egzotično, već jedno tipično, ono koje se najbolje uklapa na trosjed i dvosjed u primaćoj sobi. Kad pomislim da trebam izaći uveče, možda čak i u 9 te izgledati zavodljivo dok mi duša spava, prosto protrnem. Pri pomisli na sav onaj očaj Ko kome treba prići? Da li želim da mi Onaj priđe? Hoće li mi iko k vragu prići? Što mi je ovo trebalo? Zašto o zašto televizija laže? hoću da se ubijem. Ko bi se danas meni uopšte mogao i svidjeti kad vidim sve, kad u svačijoj mani prepoznajem svoju, kad jedva sebe trpim?
Stoga svečano izjavljujem spremna sam na kompromise. Šta ja mogu da ponudim što ne može moja Nemeza od 20 ili čak 30? Jake, iskrene i tople emocije kojima se Moj čovjek može ogrnuti i krenuti u boj, ako treba i protiv Beara? Tanko.
Istini na volju, imam više bora na licu nego prijatelja. Sve ove godine slušanja i gutanja tuđih sranja morale su ostaviti pokoji trag. Doduše ima jedna pozitivna stvar u tome. Toliko toga trpam niz grlo da mi je ono puno opuštenije i većeg kapaciteta, što raduje bar jedno od nas dvoje.
Strpljenje? Izdaje me istom brzinom kao i sluh, šta sad mogu, eto ubijte me.
Razumjevanje? Ha, razumna sam kao niko! Meni vidite ništa ne smeta, on je slobodan i pametan čovjek, gospodar svog vremena i misli, može da radi šta i kako hoće. Samo, često griješi. Sreća njegova da sam tu jer ja znam najbolje, te me ne mrzi da ga izvedem na pravi put. Dovoljno ga volim da mu to često kažem kako ne bi zaboravio.
Prednost je što sad osjećam više emocija nego prije, što jest jest. Sa 20 sam bila senzibilna kao bukov panj i smatrala sam da su pravi partneri upravo to – patneri, dva saputnika do istog cilja a ne cilj jedno drugom. Danas tačno znam šta je partnerstvo.
Mogu samo da zamislim da se Njoj požali na urasli nokat. Ili bolnu sluzokožu u nosu. Ili da ne može stojeći jer mu koljena nisu više što su bila! A ja, ja sam senzibilna skoro do bola. Sve osjetim. Sve me pogađa. Svačija bol je moja. Samo sam ja neshvaćena ali nema veze.
Hm. Vidim da mi emocije nisu jača strana. Uostalom emocije su precjenjena stvar, pogotovo kod žena. Recidiv iz trubadurskih dana. Posljedica toga što se bojimo nekog novog Malleus Maleficaruma.
Znam. Mogu da trpim. Joj drugovi i drugarice, koliko ja samo mogu da trpim.Toliko mogu da trpim da sam razvila određeni erotski senzibilitet prema mučiteljima. Evo neki dan sam se uhvatila kako se udvaram jednom pedesetogodišnjaku. Što on gori prema meni, ja više treperim. Kad me uvrijedi, meni noge klecnu. U trenutku kad je doveo u pitanju moju egzistenciju, osjetila sam vantjelesni orgazam. A kao svaka fino vaspitana djevojka, kad je sve završilo, obrisala sam usta i koljena i zahvalila se na divnom sastanku.
Zar to nije poželjna osobina kod stare bračne družice? Jer i najdraži je čovjek. Samo je pitanje vremena kad će se početi raspadati. Kad bi mu neka 20 godina koje bubre ispod kože grijati leđa? Kupovati potkošulju? Ko sa 20 zna šta je uopšte potkošulja? A ja - sve znam o njemu. Čak imam i nadimke za njegove hemoroide. I ne zaboravimo, uvijek ali baš uvijek znam šta je najbolje za njega.
Od iste autorke :
