Milutin Milanković (Dalj, 28. maja 1879. - Beograd, 12. decembra 1958.) bio je građevinski inženjer, klimatolog, astronom, osnivač Katedre za nebesku mehaniku na Univerzitetu u Beogradu i svjetski uvažavan naučni. Poznat je po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske promjene. Ova teorija je poznata pod imenom Milankovićevi ciklusi.
Osam godina škole završio je u osječkoj realnoj gimnaziji. Pohađao je Tehnički fakultet u Beču, gdje je diplomirao građevinu 1902. i stekao doktorat iz tehničkih znanosti 1904., čime je postao prvi doktor tehničkih nauka u Srba. Kasnije je radio u tada čuvenoj firmi Adolfa Barona Pitela Betonbau-Unternehmung u Beču. Gradio je brane, mostove, vijadukte, akvadukte i druge građevine od armiranog betona, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Milanković je nastavio baviti se građevinom u Beču, do jeseni 1909., kada mu je ponuđena Katedra primijenjene matematike na Univerzitetu u Beogradu, (racionalna mehanika, mehanika nebeskih tijela, teorijska fizika). Godina 1909. označava prekretnicu u njegovom životu. Premda je nastavio baviti se istraživanjem raznih problema u vezi sa primjenom armiranog betona, odlučio je usredotočiti se na fundamentalna istraživanja.
Tek što se Milanković doselio u Beograd, usljedili su burni događaji: balkanski ratovi, a zatim i Prvi svjetski rat. Kada je 1914. izbio rat (tek što se oženio), austro-ugarska vojska je internirala Milankovića u Nežider, a kasnije u Budimpeštu, gdje mu je bilo dopušteno raditi u biblioteci Mađarske akademije znanosti.
Već 1912, njegova zanimanja su se usmjerila k proučavanju solarne klime i planetarnim temperaturama. Dok je bio interniran u Budimpešti, Milutin Milanković je posvetio svoje vrijeme radu na ovom polju, i do kraja rata je završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920., u izdanju Jugoslavenske akademije nauke i umjetnosti u Parizu, pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima).
REPUTACIJA
Rezultati ovog rada su mu donijeli značajnu reputaciju u naučnom svijetu, mahom zbog njegove krivulje insolacije na Zemljinoj površini. Ova solarna krivulja nije potpuno prihvaćena sve do 1924. kada je veliki meteorolog i klimatolog Wladimir Köppen sa svojim zetom, Alfredom Wegenerom, predstavio krivulju u svom radu, pod naslovom Climates of the geological past. Poslije ovih prvih priznanja, Milanković je 1927. pozvan da sarađuje u dvije važne publikacije: prva je bila priručnik iz klimatologije (Handbuch der Klimatologie), a druga je bila priručnik iz geofizike (Guttenberg's Handbuch der Geophysik). Za nju je napisao uvod Mathematische Klimalehre und astronomische Theorie der Klimaschwankungen (Matematička nauka klimata i astronomska teorija varijacija klimata), objavljen 1930. na njemačkom, a 1939. preveden na ruski. Ovdje je teorija planetarnih klimata dalje razvijena sa posebnim podacima o Zemlji.
Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri dijela razvijajući i formirajući svoje teorije: teoriju sekularnih pokreta Zemljinih polova i teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi), koja je izrađena na ranijem radu Jamesa Crolla. Milanković je uspio unaprijediti Crollov rad dijelom zahvaljujući poboljšanim računalima Zemljine orbite, koje je 1904. objavio Ludwig Pilgim. Svjestan da je njegova teorija solarnog značenja uspješno kompletirana, i da su papiri koji se bave ovom teorijom razbacani u više radova, Milanković je odlučio sakupiti ih i objaviti pod jednim naslovom. Kanon osunčavanja zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba (1941), Milutina Milankovića, naslovna strana Kanon osunčavanja zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba (1941), Milutina Milankovića, naslovna strana
Pred sam početak rata u Jugoslaviji, 1941. je završeno štampanje izdašnog i najznačajnijeg djela Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba), na 626 strana, objavljenog u izdanjima Srpske kraljevske akademije. Ovo djelo je prevedeno na engleski 1969., u sklopu Izraelskog programa za naučne prevode, pod naslovom Canon of Insolation of the Ice-Age Problem.
KRITIKE
Kritike Milankovićeve teorije ledenih doba počele su ' 50 godina. Kritike su potekle uglavnom od meteorologa koji su tvrdili da su insolacijske promjene zbog promjena u Zemljinoj orbiti isuviše male da značajnije izmjene klimatski sistem. Ipak, kasnih ' 60. i '70, istraživanja sedimenata duboko u morima su dovela do široke potvrde Milankovićevih stavova, jer je otkrivena periodičnost (100.000 godina), koja se blisko poklapala sa orbitalnim periodom (vidi Ledeno doba). Naučni genij Milutina Milankovića dobio je nesumnjivo međunarodno priznanje 10. decembra 1976. godine kada su u časopisu "Znanost" (J.D Hays, John Imbrie, and N.J. Shackleton, "Variations in the Earth's Orbit: Pacemaker of the Ice Ages," Science, 194, no. 4270 (1976), 1121-1132.) objavljeni konačni rezultati opsežnog petogodišnjeg projekta čiji je predmet bio odgovor na pitanje jesu li Milankovićevi proračuni bili tačni. Tada je utvrđeno da su varijante Zemljine orbite indikacije ledenih doba. Milankovićevi radovi tada su postali predmet intezivnog izučavanja timova stručnjaka, budući da je njegov rad duboko zadirao u probleme ne jedne već više znanstvenih disciplina.
Godine 1988. u Perugii (Italija) organiziran je naučni skup pod nazivom "Ciklo-stratigrafija". Na njemu je službeno promovirana nova istraživačka metoda koja u osnovi ima Milankovićeve cikluse osunčavanja, a koja u ritmičnim smjenama slojeva stijena detektira hladnije i toplije cikluse kroz koje je prošao naš planet.
Kao dodatak znanstvenom radu, Milanković je uvijek pokazivao veliko zanimanje za povijesni razvoj znanosti. Napisao je knjigu o povijesti astronomije, kao i dvije knjige za širu čitateljsku publiku: prva - Kroz vasionu i vekove govorila je o razvoju astronomije, a druga, nazvana Kroz carstvo nauka, se bavila razvojem znanosti.
Milutin Milanković je u svom bogatom stvaralačkom životu uradio i predložio, između ostalog, reformu gregorijanskog i julijanskog kalendara, koja je vodila izgradnji jedinstvenog, do sada najpreciznijeg kalendara (Milankovićev kalendar) i koja je prihvaćena na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu 1923. godine. Milanković je detaljno pisao o ovom svom pokušaju u izvještaju Srpskoj kraljevskoj akademiji po povratku sa Kongresa, u svojim memoarima i u "Kanonu osunčavanja", napominjući da mu nije jasno zašto reforma, koja je jednoglasno usvojena 30. maja 1923. godine u Carigradu, i uz sve svoje prednosti, nakon toga nije primjenjena.
Milanković je objavio i autobiografiju iz tri dijela: Uspomene, doživljaji i saznanja. Ova autobiografija nije prevedena na engleski jezik. Njegov sin, Vasko Milanković je napisao biografsko djelo: Moj otac, Milutin Milanković.
Godine 1920. Milanković je izabran za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a za redovnog člana 1924. Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1925., bio član Nemačke akademije Naturalista "Leopoldine" u Haleu, kao i član mnogih znanstvenih društava kako u zemlji, tako i u inozemstvu.
Kada su njemačke okupacijske vlasti u Drugom svjetskom ratu 1941. godine tražile od profesora Univerziteta u Beogradu da potpišu Apel srpskom narodu (i podrže okupaciju zemlje), Milutin Milanković je jedan od nekolicine profesora koji je odbio to učiniti.
Po završetku Drugog svjetskog rata i komunističke revolucije Sud časti Beogradskog univerziteta je, procjenjujući podobnost Milutina Milankovića, za novi poredak, donio sljedeću karakteristiku u kojoj se priznaje da se Milanković istaknuo kao odličan stručnjak i naučnik koji se bavi astronomijom i nebeskom mehanikom, ali je "vrlo star i o nekom njegovom osobnom razvoju nema ni govora". Doduše, i on je dobar pedagog, ali "predavanja jedva otaljava". "Po političkoj orijentaciji pripada poznatoj matematičkoj kliki... Marksizam-lenjinizam uopšte ne poznaje niti pokazuje ikakav interes. Smatramo da je naš politički neprijatelj i da će kao takav umrijeti. Može se iskoristiti kao nastavnik i znanstvenik" (1. maja 1950.). Slijedeći saziv Suda časti BU, po prisegnuću, prvo je (1952. godine) vlastitu presudu o Milankoviću učinio ništavnom, no prekasno za slavnoga naučnika, koji je umro šest godina poslije.
Milutin Milanković je srpski najcitiraniji naučnik (svih vremena) u svijetu.
POTVRDE
Veličina "Milankovićevog efekta" zavisi od razlike između najveće i najmanje udaljenosti Zemlje od Sunca. Godine 1999. pokazano je da inačica izotopskog sastava kisika u sedimentima na dnu oceana zaista slijedi Milankovićeva predviđanja (Rial JA., Pacemaking the ice ages by frequency modulation of Earth's orbital eccentricity, Science, vol. 285, p. 564, 23 July 1999); u istom broju na stranama 503-504 objavljen je 'netehnički' komentar (Why the Ice Ages Don't Keep Time Richard A. Kerr).
Postoje i drugi noviji radovi koji upućuju na ispravnost originalne Milankovićeve teorije: (Science, 11 June 2004, p. 1609).
Za BUKU priredila Maja Isović
