<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: (Ne)čuva Bog čobana svog!

POPLAVLJENO ZNANJE

Jedna od najvećih gluposti je da se znanje ne može kupiti, niti ti ga neko može oteti.

03. juni 2014, 12:00

Najnoviji slučaj plagiranja doktorske disertacije srbijanskog ministra unutrašnjih poslova, Nebojše Stefanovića, govori da se znanje (čitaj diploma) i te kako može kupiti. Sama po sebi, diploma kakvog privatnog fakulteta poput „Megatrenda“ je apsolutno bezvrijedna i predstavlja samo ulaznu kartu za kasniji visoki položaj. Ali, ako ćemo pravo, diploma bilo kog fakulteta je, osim ostvarenja roditeljskog sna i potisnutih nerealizovanih ličnih ambicija, samo puka pijanka sa novopečenim akademskim junošom, tek običajna regula, smotana u kartonsku tubu koju takođe treba naplatiti.

Nego, sjećate li se Almira Hodžića iz Ljubije? Zapravo, znate li ko je Almir? Naravno da ne znate. I ne bi nikada ni saznali da Almir nije spojio dvije stvari. A, to su vrhunsko obrazovanje i čuvanje ovaca?! Naime, jedan od pet najboljih studenata Pravnog fakulteta u Banjaluci, Almir Hodžić (24) iz Ljubije kod Prijedora, u bezuspješnom iščekivanju posla u struci, svakodnevno radi na polju vozeći traktor, baveći se stočarstvom i obavljajući druge poljoprivredne radove! Almir je, dakle, pošteni svršeni pravnik koji radi na poslu čobana.

Pa, koja je razlika između Almira i Nebojše, osim, naravno, što je Almir završio državni fakultet i bio među najboljima, a Nebojša je bio „Megatrendovac“, pa je i doktorsku disertaciju, shodno tome, branio na posve svojstven način. Opisivao je on tako, citirao bez navedenih izvora, opet opisivao, donosio zaključke bez analize...Dakle, klasičan rad na jednom privatnom fakultetu. Plati pa se klati, ništa čudno. Kao što vidimo, ovo su dva klasična slučaja na koja smo se kao balkanoidi navikli i ne vidimo ništa čudno.

Čudno je i mega-opasno kada Nebojša postane ministar unutrašnjih poslova jedne države. Za to mu, pogađate, nije bila dovoljna tamo nekakva doktorska disertacija fakulteta čiji je promotor lokalna pevaljka Nataša Bekvalac. Trebala mu je članska kartica i robovska poslušnost Srpskoj Naprednoj Stranci. To je ulaznica, ne u svijet politike, to je ulaznica za bilo koji pristojniji posao sa viškom stolica, a manjkom kičmanja. I to je stvar koju nije znao, nije umio ili nije htio da ima Almir Hodžić.

Almir je toliko učio da je bio jedan od najboljih mladih pravnika, ali u međuvremenu nije, očigledno, stigao da se upiše u koju partiju, pa da mjesto ovaca radno mjesto zamijeni habitusom sa dvonožnim papkarima. Nije, primjera radi, kao veliki broj potkozarskih bošnjaka, prišao Marku Paviću, povukao ga za rukav i postao član DNS-a. Zato Almir sad ne nosi aktovku i ne učestvuje u natezanjima sa Dodikom oko broja ministarskih mjesta poslije oktobra. I samo zato, Almir čuva ovce. Doduše možda tzv. novinarski apel urodi plodom, pa Almir počne raditi posao za koji je školovan.

To da li je Hodžić heroj ili tek neko ko „ne zna da se lakta“ više i nije bitno. Ovdje je važno pokazati kako formula „diplome na rate“, plus partijska knjižica, plus bolesna poslušnost, može otvoriti svaka vrata, ali bukvalno svaka, samo da su za uncu manje tapacirana od šefovih.

Jer su tako u mogućnosti

Nadam se da je na ova dva primjera plastično prikazana i objašnjena kupovina „znanja i zvanja“ i da je to svima jasno. Nadam se da je čitalac svjestan da u regiji bar pola miliona mladih tako obitava u svojim luksuznim  habitusima, u kupljenim foteljama kupljenih fakulteta sa PR-ovskim, menadžerskim i drugim diplomama. I  da, njima je mnogo udobnije iz tih fotelja slušati zajedljive viceve o sebi kako su na autobuskom stajalištu i puš pauzi kupili diplome, od proletarijata koji priča iste te dogodovštine sa pola marke u džepu. Lokalna doktrina pragmatizma ubija svaku inteligenciju humorom nošenih golaća. Jer, to je nama naša borba dala.

Balkanoid u paklu odgovornosti

Ali ta pragmatična doktrina u funkcionisanju i vođenju moderne države, bar u zapadnim društvima, ima određene granice i pravila ponašanja. Od onih najjednostavnijih, kao što je poštivanje zakona, uvijek i svuda, do nešto zamršenijih, koja glase - stručnjaci MORAJU biti na neuralgičnim tačkama koje bi mogle urušiti sistem i državu.

Slikovitim jezikom, vaše dijete, koliki god debil bilo, može imati 5 diploma i ići na golf svaki dan – jer je tako u mogućnosti. No, svih pet diploma mu ne mogu pomoći da se zaposli na mjestu običnog načelnika civilne zaštite, a kamo li dežurnog inženjera na nekoj hidrocentrali, jer je to, jebo te, smrtonosno opasno.

To je naš seoski kapitalizam nekako ispustio iz vida, da ne kažem, otelo mu se. U toj tranziciji, nekako smo, majka mu stara, odvodne kanale, sigurnosne sisteme, brane, nasipe i ostalu infrastrukturu pretvorili u smetljišta i đubranike. Volimo, brate, tako, taki smo narod! Nećemo valjda đubar i kesetine bacati ispred kuće, pored živog odvodnog kanala!? A, osim toga, sistem nam je ugodio da niko nikad nije kažnjen što je mrtvo kljuse, recimo, šibnuo u neki kolektorski depo, namjesto da ga je spalio ili na predviđenom mjestu zakopao.

I sad, jelte, zamislite poplave, koje više nisu nezamislive, zamislite jednog zgembana koji radi na mjestu nadzornog organa kakve teritorijalne odbrane, zaštite, a koji u životu nije čuo, a kamo li pročitao, recimo Zakon o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama. Dobro, opet ne morate zamišljati, sve Vam je jasno. Poplave došle, protutnjale, voda se izlila, puj pike ne važi se, mir, mir, mir, niko nije kriv, osim Boga na koga drvlje i kamenje bacaju svi - od vladika do „Megatrendovaca“.

Ali zajebano je, rođaci, kad ljudi ginu zbog kupljenih diploma i partijskih poslušnika, zajebano je kad se i ono što se spasiti dalo potopilo u vidu šteta od više milijardi maraka ili eura, sad je svejedno. Zajebano je kad nam državu vode poltroni i aparatčiki koji ne razlikuju Kanta od Konta, Vebera od Marksa i popa od doktora. Zajebano je kad su stručnjaci skrajnuti u akademske ćumeze i niko ih ništa ne pita. Sjećate se, to su oni koji imaju znanje, ali im je ono oduzeto. A tako nam je.

Evakuacija Boga

Nego, najnovije Galupovo istraživanje kaže da je Balkan u cjelosti ubjedljivo najreligioznija evropska oblast. Pa, vele još stručnjaci da je nedostatak znanja kompenzovan vjerom u svevišnjeg, što je posve razumljivo i očekivano. Ali, izgleda smo se baš kolektivno zamjerili Bogu, preciznije onih 97% vjerujućih Bosanaca i Hercegovaca, kad se ovaj tako iskovriježio na njih.

Zato neukim i neobrazovanim narodima, koji kupuju znanje na kile i metre, koji kupuju poslove na partijske knjižice, koji su edukaciju zamijenili klanjanjem, postovima i molitvama, i ostaje da gledaju u nebo, mole se bogu i tako opaljeni čekaju narednu katastrofu. Oni skloni učenju i životu od rada su većma otišli iz ovog vilajeta. Ova zadnja poplava će i njih otjerati daleko, daleko od svijeta starleta, dječije pornografije, popova silovatelja, nepismenih političara, u zemlje gdje se verifikuje znanje, trud, red i rad.

Još da se bog evakuiše, pa da zatvaramo kafanu „Balkan“.

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar