<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Najbolji fudbaler svih vremena ili mit o Mundijalima

Iz knjige &quot;Mundijal kroz istoriju&quot;

Fudbal je najpopularniji sport na planeti! To apsolutno niko ne može da ospori. Kao njegov najsavršeniji produkt (događaj), smatra se Svjetsko prvenstvo.

12. juni 2014, 12:00

Mundijal je, ne samo najveći fudbalski, nego i najbitniji sportski događaj (takmičenje) na kugli zemaljskoj. Svaka čast Olimpijskim igrama, ali Svjetsko prvenstvo u fudbalu je svjetsko, svijet za sebe i iznad svega. Umjesto klasične i stereotipne najave dolazećeg Mundijala u Brazilu, analiziraćemo šta je sve potrebno jednom fudbaleru da prigrabi oreol najboljeg svih vremena, tj. da bude najbolji među najboljima.

Mundijal je postao globalna religija. Njega više ne prate milioni, nego milijarde gledalaca. E, baš zbog tog famoznog i čarobnog Mundijala, gotovo svakodnevno se lome koplja oko jasno i precizno definisane odluke – ko je najbolji fudbaler svih vremena? Pele? Maradona? Neko hrabriji će u ravan sa ovom dvojicom neprikosnovenih fudbalskih bogova dodati i ime Garinče. Mlađi naraštaji će se naći uvrijeđeni ako u ovu konkurenciju ne spadaju npr. Romario, Zidan i Ronaldo (onaj pravi). Puškaš, Krojf i Roberto Bađo su svoju priliku da se nađu u ovoj "aleji velikana" već odavno prokockali. Svi znamo kako (i gdje)! Ipak, odmah na prvi pogled, jedno ime ovdje nedostaje. U pravu ste. A možda i niste.

Bez obzira na to, moramo da ga spomenemo - Lionel Mesi, Argentinac, ikona Barselone i "Nou Kampa". O fudbalu zna ama baš sve. Način na koji Mesi igra fudbal ne može da vas ostavi ravnodušnim. Strast koju osjeća dok je na terenu i način na koji tu istu prenosi na megalomanski auditorijum, odlika je samo najvećih. Šta je onda to što Mesiju nedostaje da bude jasno nazvan najboljim među najboljima? Odgovor se naprosto nudi sam od sebe. Fali mu titula svjetskog šampiona sa Argentinom! To je ono (možda i jedino) što će svi antifanovi Mesija prvo da mu natrljaju na nos. Nemaš osvojen Mundijal – nisi najveći i tačka. Tu završava svaka vrsta dalje diskusije. Džaba mu osvojene Lige Šampiona sa "Barsom". Džaba mu osvajanja svih mogućih individualnih i kolektivnih trofeja. Džaba mu pregršt oborenih rekorda, mahom golgeterskih... kada mu nedostaje ono glavno, ono pravo.

Ono što svakog istinskog fudbalskog fanatika može da raduje jeste činjenica da Mesi ima tek 27 godina i pred njim je gotovo sigurno još bar nekoliko "vanzemaljskih" sezona. Sezona da, ali na koliko još Mundijala će imati (realnu) šansu da ode do kraja? Brazil 2014. i eventualno Rusija 2018. godine su njegove posljednje šanse za besmrtnost. U Kataru 2022. pitanje je da li će i biti, a ako kojim slučajem i bude, imaće neminovnu ulogu 35-godišnjeg statiste. Međutim, akcenat je svakako na predstojećem Mundijalu u Brazilu, jer obično svaki fudbaler sa 27 godina na leđima dostiže zenit svoje karijere. Kad će pobogu, ako neće tada?Ako ćemo objektivno, Mesi s Argentinom nije osvojio ni Kopa Ameriku, ali to zaista nikog ne tangira, kada svako i dalje misli i priča samo o Mundijalu. Krenimo redom. U Njemačkoj 2006. tek se pojavio. Imao je tek devetnaest godina i bio je "samo" najtalentovaniji fudbaler na svijetu. To i "ništa više".


To je bila Rikelmeova ekipa, koja je tragično zaustavljena u četvrtfinalnoj utakmici sa Nijemcima i to tek poslije jedanaesteraca. Četiri godine kasnije, na red dolazi Južna Afrika. Mesi je već imao status božanstva u svim krajevima planete. Očekivali smo čudo, desio se fijasko. Da li zbog potrošenosti u superuspješnoj sezoni koja je bila iza njega, da li zbog (pre)velikih očekivanja koja su mu natovarena na leđa ili nečeg trećeg, manje je važno. Poenta je identična – Mesi nas je u Južnoj Africi (ponovo) razočarao. Iako su Argentinci u prvom krugu djelovali više nego ubjedljivo, to se prije moglo pripisati slabosti njihovih protivnika (Nigerija, Južna Koreja i Grčka), nego njihovoj realnoj jačini. I u takvom odnosu snaga Mesi nije uspio da dođe do izražaja. Nije postigao nijedan gol. Za njega je to nedopustivo. Ono što su im Nijemci uradili u osmini finala, doslovno se može nazvati "masakr", ali na kraju krajeva, šta i da očekujete od reprezentacije koju je sa klupe predvodio jedan ekscentrik poput Dijega Armanda Maradone.



Spominjanjem Malog Zelenog u kontekstu ove priče, dolazimo do još jedne Mesijeve prepreke. Ova je vjerovatno najveća i najozbiljnija. Svakodnevni teret i pritisak kojem je izložen, prvenstveno od Argentinaca, da mora vratiti Argentinu na pijedestal svjetskog fudbalskog univerzuma, svim putevima kojima krene, neminovno se vraća na Dijega. Preko žive i hodajuće ikone, naprosto se ne može. Ne može se čak ni u ravan s njim, jer "Božju ruku" i veleslalom iz meča sa Englezima u Meksiku 1986. svaki Argentinac doživljava kao istinski relikvijum i vrhunac ekstaze cjelokupnog argentinskog naciona. Čak je i Mario Kempes u ovakvom odnosu snaga iznad Mesija, koliko god to mnogima zvučalo kao prebrutalna konstatacija i kvalifikacija. To je ta istovremena veličina i prokletstvo Mundijala, tj. kako za koga. Paolo Rosi i Lotar Mateus su najklasičniji primjer onoga što se zove – pogoditi tajming. Bili su najbolji kada je to bilo najpotrebnije.Vratimo se na Mesija. Ko i šta može da ga spriječi da se u Brazilu ovog ljeta dokopa najvećeg trofeja u svijetu fudbala? Mogu mnogi.


Krenimo od domaćina i najljućeg argentinskog protivnika, bogova fudbala. Oni su najveća fudbalska nacija univerzuma, jedini i neponovljivi – Brazil – petorostruki svjetski šampioni. Rekorderi su u gotovo svim mundijalskim parametrima i jedina reprezentacija koja je učestvovala na baš svakom Mundijalu. Predvođeni najnovijim biserom brazilskog fudbala i legitimnim nasljednikom plejade velikana ove neprikosnovene fudbalske nacije – Nejmarom (Mesijev saigrač u Barseloni), sve sem osvajanja trofeja na domaćem terenu doživjeće kao neuspjeh. Kopakabana, Isusova statua, Glava šećera, a ponajviše grotlo "Marakane" u mitskom Rio de Žaneiru, čekaju još od daleke 1950. godine šansu za popravni. Tada im je Urugvaj pred gotovo 200.000 duša na njihovom bunjištu priredio najveću tragediju, od koje se ni danas nisu u potpunosti oporavili. "Maracanazo" i dalje jednako boli i peče. Šansu za konačnu katarzu vide upravo na ovom Mundijalu.    

 Idemo dalje. Čuvena i nezaustavljiva španska "tika-taka", gdje će glavne uloge i dalje da budu (pre)iskusni Ćavi i Inijesta, sigurno želi da učini još jedno čudo prije odlaska sa scene. U Južnoj Africi Španci su uspjeli prvi put u svojoj istoriji da osvoje Mundijal i tako nađu svoje mjesto među najvećim reprezentacijama ikada. Osvojena dva Evropska prvenstva prije (2008. godine) i poslije (2012. godine) Mundijala u JAR, samo su im dodatno raširili energiju i krila da ih mnogi poslije ovakve nevjerovatne serije pobjeda i trofeja, proklamuju kao najveću i najbolju fudbalsku reprezentaciju svih vremena. Veću čak i od one Brazila iz 1970. godine.


Ne spomenuti Nijemce u ovoj priči, bio bi čisti amaterizam. Način na koji "Die Mannschaft" gotovo svakodnevno "štanca" sjajne igrače, može da posluži kao primjer mnogobrojnih istraživanja. Nojer, Lam, Švajnštajger, Ozil, Podolski, Gece, Miler, Širle... nabrajati možemo do besvijesti. Zvuče zaista nepobjedivo. A ovo je samo sadašnjost. Gdje su Fric Valter, Bekenbauer, Gerd Miler, već spomenuti Mateus, Breme, Klinsman, Feler... Još od Evropskog prvenstva 1996. u Engleskoj, nisu se dočepali jednog velikog trofeja. Mundijal su zadnji put osvojili sada već daleke 1990. godine u Italiji. U Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine stigli su do finala, 2006. i 2010. do polufinala (kasnije do trećih mjesta). Nemojte se začuditi ako ovaj put napokon odu do samog kraja.

A onda slijedi najveća misterija – Italija. Četvorostruki svjetski šampioni (1934, 1938, 1982. i 2006), dolaze u Brazil sa namjerom da iznenade sve i osvoje petu krunu svjetskih fudbalskih vladara. Na golu imaju možda i najboljeg golmana svih vremena, hodajuću legendu "bjankonera" – Điđija Bufona. U sredini terena gospodari još jedan veteran sa neopisivo velikom lepezom fudbalske čarolije – Andrea Pirlo. Napad je zaista posebna priča. Stiče se utisak da kompletna igra "azura" zavisi od trenutnog raspoloženja i inspiracije najvećeg fudbalskog ekscentrika današnjice, vječito željnog publiciteta i slave. Ne treba pogađati dva puta, u pitanju je – Mario Baloteli. Nema sumnje da se Musolini prevrće u grobu kada vidi ko mu je glavna napadačka opcija njegove toliko željene "arijevske" Italije. Balotelijev fudbal se klacka između genijalnosti i debilizma, pitanje je samo – na koju stranu će prevagnuti u Brazilu?



U prvu garnituru najvećih i najozbiljnijih protivnika Mesiju i Argentini svakako nismo zaboravili i "vječite finaliste" Holanđane. "Lale" baš nemaju sreće sa Mundijalima. Tri izgubljena finala (1974, 1978. i 2010. godine), a u sva tri su (u najmanju ruku) bili ravnopravan protivnik. Generacija Van Persija, Robena, Snajdera i ostalih zaista ima sve predispozicije da još jednom pokuša napasti svjetsku krunu, mada su i oni sami vjerovatno svjesni da su svoju životnu šansu za osvajanje "Zlatnog globusa" prokockali prije četiri godine u Južnoj Africi.    



U kategoriju onih koji bi eventualno mogli da iznenade trebalo bi uvrstiti Belgiju i Kolumbiju. Nismo zaboravili Englesku i Portugal, ne brinite. Ali činjenica je da Belgijanci imaju najtalentovaniju generaciju do sada (u to su se najbolje uvjerili Hrvatska i Srbija u kvalifikacijama). Vanden Bore, Kompani, Felaini, Vitsel, Azar, Lukaku... su čisti eliksir mladosti i energije, koji će na ovom Mundijalu biti u naponu snage. S obzirom na to da su imali sreće pri žrijebu (Rusija, Alžir i Južna Koreja), plasman u nokaut fazu se više gotovo ni ne dovodi u pitanje. Misterija je jedino kako da se dokopaju četvrtfinala, koji se postavlja kao (realni) optimum ove generacije. Ako dođu među osam najboljih, vjerujte da mogu sasvim ravnopravno da se suprotstave svakom od ovih već pomenutih velikana.    


Može li Mesi iz borbe protiv svih ovakvih protivnika, kao i ostalih koje nismo nabrojali (a mogu da iznenade), da izađe kao pobjednik? Ukoliko mu to kojim slučajem uspije, treba mu odati kolektivno i bezrezervno priznanje da je najveći igrač svih vremena, bez pogovora i bilo kakve "izvlakuše". Ukoliko ne uspije, žao nam je. Pridružiće se kategoriji "kompleksaša" poput Puškaša i Krojfa, tj. grupi onih koji su mogli biti najveći, ali u tome ipak nisu uspjeli. Najbolji igrači svijeta su samo oni koji osvoje Mundijal. Oni koji to ne uspiju, a bili su blizu, nisu najbolji ma koliko podsjećali na njih.                                            

Neka predstava počne...

Preuzeto iz knjige „MUNDIJAL KROZ ISTORIJU“ uz saglasnost autora