Jedan od najsmješnijih kablova Američke ambasade u Sarajevu u aferi Vikiliks jeste trač izvjesnog diplomate o tome kako je ex-reisul-ulema IZ BiH Mustafa Cerić Fahrudinu Radončiću sugerirao da ga narod mora vidjeti u džamiji, da bi mu Radončić odgovorio: “But reis, I dont know how to pray!” (Ali reis efendija, ja ne znam klanjat’). Jasno je, dakle, zašto je ondašnji savez Avaza i Mimbera bio osuđen na propast. Cerićev mandat je bio na izmaku, a lokalnim strukturama Islamske zajednice nije bilo isplativo okrenuti leđa dugogodišnjim SDA-ovskim saradnicima, posebno na opštinskom nivou. Radončić nije postao član Predsjedništva, a Cerić više nije reis. Reklo bi se da imaju mnog toga zajedničkog, posebno kad su u pitanju neostvarene ambicije. A nije da ih je malo.
Stoga nije nikakvo čudo da su se ponovo našli na istoj strani. Ali na kakav način? "Kandidatura Cerića je dobra iz prostog razloga što će doći do demistifikacije uticaja Islamske zajednice na rezultate izbora. Ranije je bio stav da je SDA i Izetbegović spona sa Bogom i da ako ne glasaš za njih ti si protiv Boga i vjere. Nakon ovoga IZ BiH treba da radi svoj posao, da bude naša moralna vertikala i da dopuste svim Bošnjacima da glasaju za koga hoće.”, izjavio je Fahrudin Radončić, lider SBB-a i bivši ministar sigurnosti BiH, smijenjen združenom akcijom SDP-a i SDA, ustoličivši tako nekadašnjeg bošnjačkog kralja mistifikatora za demistifikatora. Zna Radončić kako se to radi. Ukoliko je mistifikator najsposobniji lider zaposli ga kao demistifikatora. Ako je Amerikancima i Nijemcima uspjelo sa Aleksandrom Vučićem, zbog čega nekadašnji uspostavljač ekskluzivne spomne Islamske zajednice i s njom uvezanih sda-ovskih kadrova sa Allahom, ne bi postao i njen rušilac? Nema sumnje da je Radončić dobar dijalektičar, a Cerić još bolji.
Podsjetimo se nekih njegovih izjava: “Bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić učinio je više za buđenje islama u BiH nego što sam ja dostigao za 50 godina misionarskog rada.”, izjavio je Cerić još 2004., dok još uvijek nije bio načisto je li bošnjačko pitanje na Balkanu nacionalno ili vjersko. Kada je već zaključio da je ono nacionalno (nekako u vrijeme kada je postalo jasno da se više neće moći ponovo kandidovati za reisa), izjavio je i sljedeće: "To ne znači da su Bošnjaci samo vjerska skupina. To znači da su Bošnjaci univerzalna zajednica, koja baštini univerzalne vrijednosti, koje njihovu nacionalnu partikularnost čine važnom i zanimljivom. Prihvatanjem univerzalnih vrijednosti vjere ne umanjuju se partikularne vrijednosti nacije.” (Dnevni avaz, 12. oktobra 2007., o vjeri i naciji kod Bošnjaka). Radončić je, komentirajući kandidaturu bivšeg reisa još primijetio da je “Nedopustivo… da se svakoga ko se pojavi na političkoj sceni optužuje da dijeli bosnjački narod.
Ako Cerić cijepa jednu vlast koja iza sebe ima političke leševe i neshvatljivo koaliranje zašto bi ga neko proglašavao izdajnikom.” I tako su se nekadašnji saveznici ponovo približili. Radončićev mig može značiti svašta. Od proste pakosti prema SDA, pa do voljnosti da SBB, uz jasnu političku cijenu, Cerića podrži u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva.
Šta bi u tom slučaju bio dugoročniji cilj? Iz Radončićevih riječi je jasno da se radi o kreiranju nove koncepcije bošnjaštva, one koja će, očigledno biti sekularnija, u tom smislu da će Islamska zajednica biti jedna od zajednica u okvirima bošnjačke nacije, ali ne i zajednica čiji splet interesa najčešće određuje ko će biti na poziciji bošnjačkih svjetovnih lidera. Ne bi li Cerić koji još uvijek ima mnoge pristalice u IZ, a s druge strane bilo kakvu političku poziciju, tome mogao doprineteti?
Pitanje je, ipak, s koje funkcije. Unatoč podršci koju ima, Cerić teško može osvojiti većinu bošnjačkih glasova. Zbog čega je onda potreban Radončiću, ako izuzmemo njegovu staru slavu? Radončić je svakako obavješten da je SDA u unutrašnjem rasulu, koje će, ne dođe li brzo do konsolidacije, svkakao odraziti na izbornim rezultatima. Uz to, treba imati na umu da će se pored Cerića kandidovati još više bošnjačkih kandidata (Sefer Halilović, Azra Hadžiahmetović, Mirsad Kebo) koji, svakako, imaju osiguranih po nekoliko desetina hiljada glasova, plus Demokratska fronta, čiji bi kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, uz podršku Željka Komšića, mogao “odneti” veliki broj glasova SDA-ovom kandidatu.
Prema tome, Ceriću je jasno gdje se ugrađuje. Ako se ostvari savez SBB-a i DF-a i ukoliko Radončić, uspije kupiti glasove ostalih manjih kandidata i, ako, uz to, Cerićevo izborno tijelo preotme SDA-u nekoliko desetina hiljada glasova, Radončić će dobiti ono što želi - mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva, a Cerić funkciju za koju se već pogodi. Kako se samo prevarila omladina Saff-a kada je pisala o tome da je Cerić priznao kako je pogriješio podržavši Radončića. Čini se da je, zapravo, griješio svaki onaj koji je do sada ujedinio svoje snage sa Cerićem. Ali to je bio Cerić - reisul-ulema. Onaj koji je govorio o “novim” i “starim” muslimanima, onaj u kojem je sinergija islamske zajednice i političkih miljenika bila samorazumljiva i prirodna, onaj kojem nije bilo problematično sitovremeno Bošnjake izjednačiti sa Turcima, pod svojim skutima okupljati obogaćene “kontroverzne biznismene”, uvoditi vjeronauku u obdaništa, a istovremeno saučestvovati u new-age kultu zvanom “Visočka piramida” i zataškavati slučaj crnomagijske pedofilije u Gluhoj Bukovici, Baracka Obamu proglašavati “božjim darom”, a istovremeno učiti dove za spas šiitskog Irana od svih njegovih neprijatelja, s tim da je roll model “novog” bosanskim muslimanima trebao postati sunitski selefista.
Čak i nakon završetka svoga mandata u IZ, Cerić je pokušao nastaviti u sličnom tomu formirajući Svjetski bošnjački kongres i Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti, dva projekta prepoznatljiva isključivo po razdorima, skandalima opskurantizmu i diletantizmu (nacionalizmu kalibra Dveri Srpskih ili Jovana Deretića) i koji nisu dobro završili. Dijelom zbog neozbiljnosti okupljenih “akademika”, a dijelom i zbog činjenice da institucije kao što su akademije ne niču preko noći, kao uostalom ni svjetski kongresi.
Cerić,koji je očigledno ispekao zanat političara i kojem je postalo jasno da se, narodski rečeno, “ne može kurčiti bez muda” danas govori drugačije. “Ne upotrebljavam, niti koristim to što sam bio i ne zalazim u nadležnosti Islamske zajednice i ne miješam se u vjerska pitanja, već slijedim uputstva vjerskog autoriteta kao i svaki drugi redovni član Islamske zajednice. Stoga je dobro da to i drugi bošnjački političari i kandidati poštuju i da ne zalaze u teren vjere, jer nisu ni kompetentni ni pozvani da o tome govore. Sve to što su uradili kao članovi Islamske zajednice trebaju da budu ponosni na to.
Ali koristiti to u političke svrhe i navoditi to u predizbornoj kampanji sa ciljem da pridobiju bošnjačke glasače je tužno. Sa moralnog i društvenog aspekta to je neprihvatljivo.”, izjavio je u jednom od posljednjih intervjua. Ali to je politika. Ako je Cerić mogao biti sve za svakoga i niko za nikoga, zašto se ne bi poslužio Radončićem (kao Radončić nekada njim), u činjenju prvog koraka ka transformaciji u posve sekularnog lidera?
Bilo bi iluzorno očekivati da uoktobru upravo Cerić postane bošnjački član Predsjedništva, ali zasjesti na neku visoku funkciju s koje se dalje može napredovati, nije bespametno očekivati. Ako je Aleksandar Vučić može izjaviti da je “sretan jer se promenio”, zašto to ne bi mogao i Cerić?
