Ponekad mi se čini da nama na Balkanu prošlost služi samo da bismo mogli tjerati inat i poigravati se njome onako kako nam odgovara u datom trenutku. Činjenice nas malo interesuju, a najčešće ih ni ne znamo. I kada su poznate, prilagođavamo ih datom raspoloženju, trenutku, dok naša interpretacija zavisi od toga kome i kada pričamo…
Ratovi su nam omiljena tema za polemike. Onaj od prije sto godina, isto kao i ovaj od prije dvadesetak. Naravno, stranci koji dođu ovdje lako i brzo se uklope i još donesu svoje interpretacije, koje nerijetko nameću kao jedine ispravne.
Posljednjih mjesec dana, tinja bespotrebna rasprava oko toga ko je zapalio Vijećnicu 26. augusta 1992. godine. Prije nekoliko godina, vlasti u Sarajevu postavile su ploču na ulazu u Vijećnicu na kojoj piše da su to uradili “srpski zločinci”. Nemušto, neodređeno, optužujuće, napisano jezikom mržnje, ovaj natpis generalizira i stavlja krivicu na jednu grupu, a da ustvari ne kaže ništa, jer šta znači “srpski zločinci”? Ko je to? Kako izgledaju? Gdje žive? Natpis je tu stajao godinama, ali su ga nekako ugledali tek na onom lažnom otvaranju Vijećnice prije koji mjesec, kada su licemjerni domaći političari (umalo napisah izdajnici) došli da se uslikaju i glume kako je sve odlično u ovoj zemlji. Lažnom otvaranju, jer do danas u tu zgradu uđu samo oni koji su pozvani kada se gradonačelnik sjeti da bi se mogao uslikati. Na tu perverznu proslavu pozvali su naravno i predstavnike međunarodne zajednice, koji u principu jedino što rade u BiH već odavno jeste da idu na razne više ili manje besmislene proslave, i povremeno kažu nešto uglavnom potpuno beznačajno.
No, ovaj put su primijetili nešto što i nije tako daleko od istine - natpis koji je uvredljiv. E onda su se, naravno, odmah probudili dežurni čuvari vitalnih nacionalnih interesa, osuđujući ili hvaleći natpis, a ustvari otvarajući još jednu predizbornu kampanju. I sada, pored besmislene rasprave o tome kome pripada Vijećnica, još moramo da slušamo i perverzna nagađanja o tome ko ju je zapalio, zajedno sa oko dva miliona knjiga čuvanih u njoj, a koje su činile zbirku Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, do rata smještene u ovoj zgradi.
I jedni i drugi mogu tako da se poigravaju koliko im drago i do kada žele, jer se nijedan sud, od ko zna koliko onih koji procesuiraju ratne zločine počinjene od 1992. do 1995. godine u BiH, nije potrudio da utvrdi odgovornost, komandnu, za zločine koji su počinjeni u Sarajevu od 22. maja do 10. septembra 1992. godine. Tako do danas nekažnjen ostaje masakr u ulici Vase Miskina, paljenje grada 28. maja, paljenje Orijentalnog instituta, prvi masakr na Markalama… pa i paljenje Vijećnice. A nije da su činjenice nepoznate. Da su svi ti sudovi radili svoj posao kako treba - onaj Haški pogotovo, gdje su službenici predobro plaćeni da ne rade kako treba - danas bi na toj ploči stajalo da je za zločin odgovoran general Tomislav Šipčić i pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, kojima je on komandovao od kraja maja do sredine septembra prve ratne godine. Naravno, za imena njemu nadređenih, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, te Slobodana Miloševića, na toj ploči se mora naći mjesta.
Tako će svi oni koji dođu u Vijećnicu jednom i zavijek znati imena zločinaca koji su počinili ono što je Međunarodni krivični sud 2007. godine, u presudi na osnovu tužbe BiH protiv Srbije, okarakterisao kao “najveći namjerni napad paljenja knjiga u modernoj historiji”. Jer njih treba pamtiti isključivo i jedino kao zločince, i o njihovim zločinima moraju svi znati. I to je javna osuda i lekcija za sve.
Ovako, general Šipčić živi mirni penzionerski život u Ljubljani. Penzionisan je tačno godinu dana nakon što je stajao iznad grada i gledao kako gori Vijećnica, i to kao general Vojske Jugoslavije. Paljenje Vijećnice se spominje u optužnici protiv Karadžića i Mladića, ali zbog ekonomičnosti sudskog procesa - što nešto znači na jeziku UNovih administrativaca, ali ne na jeziku svih žrtava ratova na svijetu - tužilaštvo u Haagu nije i neće izvoditi dokaze o tome. Domaća tužilaštva su uglavnom nezainteresovana da rade svoj posao, tako da na njih ne možemo puno ni računati. Uz to, činjenice utvrđene u procesima protiv ratnih zločinaca pred domaćim sudovima, tih masovnih ubica, palitelja, silovatelja, malo su poznate javnosti, jer su često nemušto napisane u presudama koje ionako niko nikada ne vidi.
A da svi rade svoj posao, danas bismo imali presudu u kojoj piše kako je Šipčić preuzeo komandu nad jedinicama koje su mrcvarile grad 22. maja od Vojislava Đurđevca (koji je umro 2004. godine, a da nikada nije optužen za ratne zločine). Na tom mjestu ostaje sve do 10. septembra iste godine, kada komandu nad SRK preuzima Stanislav Galić, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Nekažnjavanje počinilaca ostavlja prostor za manipulaciju, a političari kakvi su ovi koje mi imamo, tu se osjećaju najbolje. Naročito prije izbora. Sada će se razni dušebrižnici podijeliti na one koji žele da natpis na tabli ostane kakav jeste i one koji žele da se to promijeni. Ovi drugi nisu baš sigurni šta da napišu na neku novu tablu, a prvi ne žele nikakav natpis. Ustvari, i jednima i drugima uopće nije stalo. Jer jedino do čega je stalo ovdašnjim vlastodršcima jeste da se oni održe na vlasti, kako bi i dalje mogli neometano krasti.
Procesi protiv optuženih za ratne zločine sve manje privlače pažnju ovdašnje javnosti. Umorni smo, valjda, od stalnog manipulisanja činjenicama, a nemoćni da se tome suprotstavimo. Na primjeru kakav je ovaj sa Vijećnicom, vidimo zašto nam, ipak, i dalje taj proces mora biti važan. Ali živjeti ovako između raznih tumačenja koje nam u naše apatične glave usađuju čuvari vitalnih nacionalnih interesa stvarno postaje zamorno.
