<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vedrana Rudan: Kako krasan dan

Svakoga dana na netu gledam naše ženske “zvijezde” kako se, sirotice, muče da u četrdeset i nekoj izgledaju poput djevojčica koje će za koju godinu, kad navrše sedamnaest, izgubiti djevičanstvo. Koji napor ulažu te ženske da bi izgledale onako kako one zamišljaju da izgleda djevica pred danom D.

29. august 2014, 12:00

Svakodnevno višesatno vježbanje. Izgladnjivanje do padanja u nesvjest. Ekstenzije do guzice koje će ujutro, kad fanovima pošalju svoj prvi selfi “bez šminke” pokriti njihovo savršeno, dvanaestogodišnje tijelo. Plastične sise. Plastične jagodice. Dražestan nosić kakav ti u familiji nikad nitko nije imao, leće boje ljubičice, u guzici dvije lopte koje se nikad neće objesiti. Lice bez bora jer ga i nema, najveći dio je odrezan a ostatak se skriva iza ušiju.

Četrdesetogodišnja djevojčica ne može biti djevojčica ako “špicom” ne prošeće u haljinici koja jedva da joj pokriva one lopte. Svoje štapiće uvaljuje u cipele koje nisu cipele nego skulpture. Dvije trakice na petnest centimetara visokim petama. “Djevojčica”, kad ležerno krene na “jutarnju kavicu”, ispod njene fotke u nekoj od glorija uvijek piše da odlazi na “jutarnju kavicu”, u ruci drži najnoviji kožnati krik. Te sirote žene koje sve imaju umjetno osim mozga, da im bar on nije prirodan, muče se poput životinja u cirkusu. Uzalud, moje curke, uzalud.

Svi napori koje ulažete da biste smrti poručile da u vašem slučaju mora doći dvadeset godina kasnije besmisleni su. Nova fasada ne može spriječiti urušavanje trule kuće. Doduše, vi koje pjevate a nemate glasa, vi koje vodite teve emisije a lobotomirane ste, vi koje se bavite politikom a jedina vještina koju ste savladale je prazno blebetanje i plesanje oko štange, vaše ulaganje u gladac da bi se sakrio jadac još i ima nekog smisla.

Ali što je s nama, normalnim ženama? Kad ćemo mi sebi i drugima priznati da imamo četrdeset i jednu godinu? Onda kad promijenimo čip u glavi. Kad krenemo mužjake pretvarati u partnere a ne ih bespogovorno prihvaćati kao gospodare. Kad sebi priznamo da nisu plastične sise ono na čemu ćemo odletjeti do zvijezda. Kad sebi damo pravo da budemo ljudska bića sa viškom kilograma i manjkom kose.

Sva ta ubadanja, stavljanja hladnih obloga na podljeve, čekanja da lice splasne i da se hematomi povuku, paljenje kapilara na bedrima, navlačenje perike na paperje koje je nekad bilo kosa, ljepljenje umjetnih trepavica koje djeluju kao da su prave, nose se stalno, umjetne obrve, napumpana usta…

Čemu? Čemu, jebote! Neke od nas imamo unuke, mnoge od nas imamo kćeri, kakvu im poruku šaljemo? U životu mogu uspjeti samo ako su lutke do smrti? Tko nam to poručuje? Muškarci? Ne bih rekla. I oni sve više sebe pretvaraju u ono što misle da bi morali biti. Nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam u nekoj ženskoj reviji vidjela našeg nogometnog selektora “prije” i “poslije”. “Prije” je imao kvrgu na nosu a “poslije” ima nosić kakav nosi i Angelina Jolie.

Nisu, dakle, muškarci oni koji od nas žena traže da budemo napuhana čudovišta. Kozmetička industrija i ostale industrije ljepote vrte milijarde na našem osjećaju nesigurnosti. Prodaju nam tezu kako je samo lijep čovjek ljudsko biće. Svi koji imaju kvrgu na nosu gubitnici su i kad im za uspjeh u životu trebaju samo dvije spretne, krive noge.

Odustajem i nisam jedina. Sve više žena u svijetu prestalo je farbati kosu, rezati podbratke, zatezati lice i uštrcavati u njega pizdarije. Ne ubijaju se dijetama, nose široke majice kratkih rukava, na stopalima birkenstockice i baš ih briga što je mladost iza njih. I ja ću za šest mjeseci postati sjedokosa cura.

Odlučila sam, radovat ću se životu ma kakav on bio. Svakome od nas ovaj bi dan mogao biti posljednji. Koliko ima smisla potrošiti ga na rastezanje u nekom centru za mučenje?

Preuzeto sa bloga autorke