Gotovo svaki opšti izbori u tzv. postratnoj BiH čašćeni su nazivima kao što su istorijski, izuzetno značajni, ispit demokratije i sl., a sve u svjetlu neophodne obnove ratom devastirane zemlje, jačanja demokratije (popularna fraza popularno nazivane međunarodne zajednice) i prihvaćenih evrointegracija, što je u navodnoj direktnoj sprezi sa izbornim rezultatima.
No, danas, gotovo dvije decenije od kraja sukoba, koji se i dalje institucionalno zloupotrebljava i koji glavne političke snage obilato koriste vježbajući populizam, postkonfliktni entuzijazam i evrofilični optimizam presušili su i kao privid. Međunarodni predstavnici koji se još bave Bosnom ne časte je više istorijskim izborima ili značajnim koracima u budućnost putem treniranja demokratije, a evrokrate je u širokom luku zaobilaze kao jedinu zemlju iz okruženja nad kojom ne utvrđuju svoj birokratski rječnik kriterijuma, standarda i reformi koje treba izvršiti. Kao takva, Bosna je oslobođena „napetog reformstva“ iz susjedstva, sa potencijalom da se pretvori u mjesto drugačije političke borbe, jer izbori se pokazuju kao suvišni i odveć barokni performans koji sve pomalo zamara.
Izbori u BiH su parapolitički događaj u kojem uvježbane interesne grupe utvrđuju stanje nepromijenjenosti i faktičke izopštenosti iz savremenih kretanja, koju održavaju najprizemnijim etničkim nacionalizmima, u dosluhu sa vjerskim zajednicama. Izbori zaslužuju najdublji prezir i ignorisanje, jer učestvovanje u istima predstavlja podršku fingiranoj političkoj borbi, koja je zapravo vulgarni interesni obračun lokalnih moćnika, putem medijske slike koju direktno uređuju. Koliko su bh. izbori beznačajni, najbolje pokazuje bjesomučno ponavljanje iste stranačke ponude, okamenjenih ideoloških nazora i nezajažljivih interesnih apetita, obogaćenih ovoga puta, primjerice, i direktnim učešćem jednog od dojučerašnjih vjerskih lidera.
Birati npr. između Željke Cvijanović i Mladena Ivanića za nešto što se, kao u anahronoj poeziji krvi i tla, naziva srpski član predsjedništva nije samo podržavanje jedne tako besmislene funkcije utkane u sadašnji jednako besmislen sistem, već pristanak da vjerujemo da postoji neka razlika između ova dva lika sa pozornice ovdašnjeg lutkarskog pozorišta ili da je stil kojim će oni vladati od nekog značaja. Od značaja za šta? Za prava SVIH Srba koje, u 21. vijeku, SVE predstavlja neki član predsjedništva? Za npr. Milu Radišića ( „kontroverznog” biznismena) i njegove poslovne interese, i banjalučke šetače i njihovu borbu za pravo na grad i javni prostor?
Pretpostavka je da, ako glasam između Cvijanovićke i Ivanića, onda da vjerujem da postoji neki interesni spoj između spomenutih, kakvo kulturno dobro. Veže ih npr. ista knjiga koju štuju Radišić i šetači, a koja bi im mogla biti zabranjena od, valjda, Bošnjaka. Možda nešto od Andrića, pa je iz predostrožnosti napravljen Andrićgrad. I da vjerujem da je pitanje stila ova dva lika pitanje „političkog”: Ivanićeva poza mekog i trpeljivog intelektualca i Cvijanovićkin muški „izlazak na crtu”, na kojoj nema Bosića?
Umjesto ove dosadne šarade, Bosna, mučena nezaposlenošću, socijalnom nepravdom i zaoštrenim klasnim razlikama, pokazala je da je jedini smislen politički događaj bio februarski socijalni protest. Bila je to radikalna artikulacija zahtjeva koji se obrušavaju na sva mjesta aktuelnog sistema, simbolično uništavajući mjesta kompromitovane predstavničke vlasti i etno-nacionalnih središta u vidu vladajućih stranaka, što su od devedesetih stalna vlast na nekom od osmišljenih nivoa vlasti.
Mjesto potrebnog političkog djelanja u Bosni je tako očito izvan tzv. demokratskog i svih oblika učešća u predstavničkoj demokratiji. To će bez daljnjeg pokazati izborni rezultati, koji će se čitati bez većih iznenađenja. Ne postoje naznake mogućih značajnih, stvarnih političkih promjena, u vidu pojave nove stranke ili radikalno drugačijih rješenja kojima se preispituju mejnstrim stranački programi, makar i u vidu novih ad hoc populističkih pokreta, sve prisutnijih u ostatku Evrope, kao mučno traženje drugačijeg u danima krize ( što je opet izvjestan simptom željene promjene).
Zašto je to tako? Da li zbog toga što je bh. politički sistem tako kruto etniciziran (što pokazuje primjer Republike Srpske gdje ne postoji, i sa sigurnošću tvrdim, u ovakvoj konstelaciji NE MOŽE postojati opozicija)? Ili zbog umješnosti aktuelnih političkih aktera i načina na koji su kompromitovali sistem, zatvarajući ga u vlastite interesne feude? To su zatvoreni krugovi koje možete otvoriti isključivo radikalnim protestima, rušenjem simbola moći i vlasti i odbijanjem da se učestvuje u sustavnim procesima, ukratko, demonstriranjem radikalnog ne-pristanka na aktuelno stanje, sa ciljem oduzimanja legitimiteta?
Probijanje “političkog” na oktobarskim izborima, kroz iskustvo februarskih demonstracija, značilo bi „zabrinjavajuće nisku izlaznost“, kako pobornici demokratskih ceremonijala vole da žalobitno nazivaju sve ispod nekih pedesetak procenata. A zapravo, niska izlaznost bi pokazala, ne političku osviješćenost, (kroz jedan tako duboko deprimirajući događaj kao što su izbori i nešto ohrabrujući čin odustajanja), ali bi bar ukazala na oslobađajuće znake razočaranja, po mogućstvu što dubljeg i dramatačnijeg, kako bi bilo u dosluhu sa okolnom zbiljom. U tom slučaju, mogli bismo govoriti o mogućim zalihama za nove stvarne političke akcije u danima kada se najavljuje novo radno zakonodavstvo kog su već upoznale komšije.
U protivnom, ako pristanete na biranje, biraćete između stilova, potpomažući sistem i vjerujući da je to pitanje političkog izbora, koliko god se izrugivali istima ili, pak, vjerovali u nužnost promjena i izbora radi učenja demokratije. Njihovo je da vas uvjere da postoji razlika između moralnog tornja Radončića i malog princa Izetbegovića, muškog principa Željke Cvijanovića, spram nedovoljno muževnog Bosića, duhovnog Cerića, izgubljenog u svjetovnom svijetu nakaza i tobož sekularnih mu neprijatelja. Vaše je da si priznate razočaranost i sjetite se kako bi trebao glasati, odnosno kako bi se prema njihovim izborima trebao odnositi februarski demonstrant iz Tuzle, Sarajeva, Zenice ili Bijeljine.
