<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ivica Buljan: Manje obrazovanih stvara više poslušnih

Nadam se da će publika shvatiti zbog čega mislim da bi Danilo Kiš morao da bude obavezna životna literatura za razumijevanje mehanizma demokratije. Ako bismo ga čitali u određenim periodima, razumjeli bismo mnogo toga što nam se događa, znali bismo kakav stav da zauzmemo prema određenom političkom sistemu

24. juli 2014, 12:00

Prava vest glasi – Ivica Buljan režira prvi put u Beogradu! Premijeru svoje postavke dela Grobnica za Borisa Davidoviča imao je 21. jula na festivalu u Čividaleu (Italija), beogradska pretpremijera biće 1. avgusta, a  27. septembra publika će videti ovaj komad na otvaranju Bitefa.U pauzi proba u Centru za kulturnu dekontaminaciju, a pred odlazak  u Italiju, razgovarali smo sa Ivicom Buljanom (49) koji nam je govorio o svom radu, o tome kako je odlučivao između Enciklopedije mrtvih i Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša...

Kada je upisao Fakultet političkih nauka, mladić iz Sinja je imao ideju da bude novinar, jer je još kao gimnazijalac pisao u Slobodnoj Dalmaciji. Tako je tokom studija u Zagrebu imao sreću da objavi kritiku u studentskom listu Polet, koji je već imao trojicu pozorišnih kritičara, potom je postao saradnik Starta i tako je krenulo. Počeo je da pluta u sve širem kulturnom dijapazonu, a na drugoj godini je upisao i francuski jezik i komparativnu književnost, gde se primenjivao preuzeti model oksfordskih studija. I to ga je odvelo u novom pravcu. Sloboda izbora, sve češći odlasci u Francusku, stipendija u Renu (Bretanja) gde je Jožef Nađ radio predstavu Vojcek,  a  Buljan mu je asistirao. Počeo je da dobija angažmane kao dramaturg, reditelj, što je prvih desetak godina njegovog rada bila stalna novinarska pitalica – kako to radite kao dramaturg i reditelj, a niste završili ni jedno od to dvoje.  U Sloveniji, gde je u međuvremenu puno i uspešno radio, to ga niko nije pitao. Kao ni u Francuskoj niti na drugim delovima Planete gde su ga pozivali. Nizale su se predstave, išao je za poslom u Ameriku, Francusku, Belgiju, Letoniju, Italiju, na Obalu Slonovače... Postao je umetnik po zvanju i priznanju, a ne po pripadnosti jednoj naciji:

„Postoji divan esej Julije Kristeve, koja je rođena Bugarka i vodeći francuski psihoanalitičar, teoretičar, u kome govori o strancu. Ona pokazuje kako je najlepša ljubav sa strancem, od seksualnog do filozofskog kontakta. U svakom dodiru sa čovekom prvi put, mi pokazujemo deo sebe kakvi bismo, zapravo, voleli da budemo. Idealan medij za to je osoba stranca koja sa istom željom ulazi u odnos. Ako bih se pozvao na Danila Kiša, mogao bih da govorim o svom jugoslovenskom kulturnom identitetu, o hrvatskom i dalmatinskom koji mi s godinama postaje sve važniji. Ja sam slovenački reditelj, jer sam tu ostvario najvažnije predstave.  Padeći u raznim sredinama,  osećam lakoću prelaska iz jedne kulture u drugu, a da ne osećam nikakav zazor, već krajnju znatiželju.

Možda je umetnik manje stranac u drugoj sredini od čoveka neke druge profesije?

Meni francuska kultura puno svedoči o umetnicima strancima koji su postali deo francuskog kulturnog nasleđa – od Siorana, Beketa, Joneska, Kristeve, Aznavura... u svim mogućim područjima kulture Francuzi su prihvatili te pridošlice, strance u najboljem  smislu te reči. Ta igra sa identitetom i pripadnošću nosi u sebi bogatstvo boja i valera koje umetniku omogućavaju novu kreaciju. 

Da li i danas mislite da vam se sve događalo neku godinu kasnije nego što je trebalo, ili bilo za očekivati?

Zbog tog kašnjenja dugo sam mislio kao da sam nekakav uljez u profesiji. Danas mislim da mi je to donelo nekoliko dobrih stvari  Slavni reditelj, pedagog i teatrolog Branko Gavela govorio je kako bi reditelji trebalo najpre da završe neki fakultet, pa onda da se bave režijom. U tome danas vidim za sebe neku istinu.

Ovo je prvi put da radite u Beogradu. Da li ste to ranije priželjkivali?

Značajan deo moje teatarske kulture ima svoje uporište u Beogradu. Tu sam proveo u vojsci 1984. godinu i imao sam sreću da sam bio dosta slobodan. A to je značilo da sam vreme provodio u pozorištu. Recimo, predstavu Čudo u Šarganu sam odgledao četiri puta! Međutim, više od tih živih predstava i kontakata koje sam tada ostvario, na mene je uticala ideja Bitefa. To je bila jedna velika mentalna revolucija, taj festival je već u svojoj ideji bio transgranični, a njegovo bogatstvo je bilo i u činjenici da su se mogle videti predstave od Living teatra do Vasiljeva. Ako ih i nisam video, gledao sam Hronike Bitefa koje su ostale posebna dragocenost o tom festivalu. Danas mi se čini gotovo nemogućom emisija kao što je bila Petkom u 22, gde ste mogli da vidite  reportažu o nekoj pozorišnoj predstavi u trajanju od 15 minuta. To sada deluje nezamislivo. Prvi put sam bio član Bitefovog žirija 2000. godine, a nekoliko puta sam bio u nekim dogovorima da radim neke predstave, što se nije ostvarilo. Najbliže tome sam bio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu sa komadom Baba Jaga je snela jaje, po romanu Dubravke Ugrešić. Ideja je bila da to bude slovenačko-srpsko-hrvatska koprodukcija, ali su beogradski koproducenti odustali u poslednjem trenutku. Trebalo je da igra Milena Dravić, da peva Bisera Veletanlić... Potom su propali dogovori za Atelje 212, pa sam pomislio da mi jednostavno nije suđeno da tu  radim. 

A onda vam se, kako vi to uobičajavate da kažete, dogodila prava osoba u pravom trenutku U ovom slučaju je to Andrej Nosov, direktor Hartefakt fondacije koja je idejni nosilac ovog projekta  i glavni producent uz Mini teatar iz Ljubljane, Novo kazalište iz Zagreba, festival Zadar snova iz Zadra, Centar za kulturnu dekontaminaciju i Bitef teatar iz Beograda?

Andrej Nosov spada u one osobe s kojima me veže, da parafraziram Tina Ujevića, pobratimstvo duša u svemiru. Ja sam, uz sve svoje režije u raznim sredinama, zapravo najzadovoljniji činjenicom da sam pre 15 godina sa Robertom Valtlom osnovao Mini teatar u Ljubljani, sa veoma sličnom idejom kakvu neguje Hartefakt. Želeli smo da napravimo prostor koji će biti mesto razmene, gde će se okupljati umetnici iz regiona i iz sveta. U dogovoru sa gradom Ljubljanom dobili smo mali prostor koji smi sami adaptirali, potom smo dobili kuću koju smo renovirali evropskim sredstvima i napravili prekrasnu dvoranu sa sto mesta i tu radi puno umetnika, sada mogu reći iz celog sveta. Kao i u Hartefaktu, mi takođe želimo da igramo regionalne pisce, želimo da otkrivamo nove autore.

Ali, Danilo Kiš je, rekla bih,  nešto drugo?

Danilo Kiš je moja, rekao bih  davna,  žarka opsesija. I sada se desilo da mi je dopao u pravom trenutku, pod idealnim uslovima. Imao sam odrešene ruke da biram saradnike, a za Kiša je to  prvi preduslov. Napravili smo jednu vrstu radionice kroz koju je prošlo sedamdesetak umetnika od kojih smo odabrali one koji do kraja dišu uz projekat. Od studenata do iskusnih Aleksandre Janković i Milutina Miloševića.



Šta vama znači Kiš danas?

U mojoj osobnoj mitologiji, Kiš zauzima veoma visoko mesto. Na francuskom nam je predavao Predrag Matvejević, zanesenjak Kišom, tako da je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu praktično postojao kult Danila Kiša. Ja i danas imam njegova sabrana dela iz ranih osamdesetih, u narandžastom platnenom povezu, boja je malo izbledela od dalmatinskog sunca, na njima ima bezbroj beleški, to je jedno od najlepše dizajniranih Globusovih izdanja. Uz Krležu, Kiš je bio pisac koji je puno uticao na formiranje mog estetskog, ali i etičkog stava.

Za ovu predstavu birali ste između Enciklopedije mrtvih i Grobnice za Borisa Davidoviča?

Da. Bio sam prilično neodlučan jer bih sa jednakim žarom radio oba dela. Potajno sam  anketirao bliske prijatelje i prevagnula je Grobnica. U svom radu imam predstave koje su više ženske, i one koje su više muške. Enciklopedija je ženska predstava, Grobnica je muška. Zbog želje da današnja publika bolje upozna kontekst Prvog svetskog rata povodom čijeg obeležavanja se predstava i postavlja. Zbog pronicljive geopolitičke analize korena rusko-ukrajinske krize koju Kiš znalački upliće u novelu, jezičak je prevagnuo na Grobnicu. Kiš  je u tom tekstu pokazao jednu vanrednu ljudsku karakteristiku koja mi se u ovom vremenu čini dragocenom, a to je - etičnost. Malo je autora koji su na tako pronicljiv i savršeno jasan način pokazali šta znači imati karakter i do kraja života istrajati na vlastitim principima. Kad vidimo koliko je intelektualaca konvertiralo, koliko ih se presvlačilo u različite ideologije, Kiš  je zbog svog stava zaista dostojan divljenja. 

Niste pravili dramski tekst od Grobnice?

Ne. Radio sam neku vrstu teatarskog eksperimenta i omaža Kišu. Novela se integralno izvodi. Nadam se da će publika shvatiti zbog čega mislim da bi Danilo Kiš morao da bude obavezna životna literatura za razumevanje mehanizma demokratije. Ako bismo ga čitali u određenim periodima, razumeli bismo mnogo toga što nam se događa, znali bismo kakav stav da zauzmemo prema određenom političkom sistemu. Jer, on je bio žestoki protivnik dogmatskog komunizma, ali i imperijalističke, kapitalističke politike. A pogotovu je bio najveći protivnik nacionalizma. Lako je zaključiti da je kroz svoja dela tražio svesnog, humanog i slobodnog pojedinca. A da bi bio slobodan, moraš biti obrazovan, pre svega. 

Kako osećate odnos vlasti spram posla kojim se bavite u sredinama u kojima radite?

Teatar je nastao u isto vreme kad i filozofija. A to znači da je on nastao kao odgovor na bolesti našeg sveta. Teatar je medij u kojem se okuplja kolektiv. A misleći i kritički kolektiv je uvek zazoran za vlast. Teatar kakav je nekada postojao u Jugoslaviji, koji je bio u svetskim razmerama slobodan, otvoren, bio je i hrabar. Devedesetih je, sa pojavom konzumerizma, da ne pominjemo ratove, zaboravljeno sve dobro što smo imali i pojavila se fizička i mentalna fascinacija šoping-molovima  kao suludom mogućnošću izbora između različitih proizvoda. Izgubili smo bazu iz koje je nestao i onaj teatar koji je bio snažno povezan sa etikom rada, izgubili smo pretpostavku da gledalac kroz teatar razvija jednu vrstu svesti. Sa deficitom u obrazovanju stvaraju se poslušni pojedinci koji su samo obični glasači kojima se može manipulisati.



Radmila Stanković