<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jovan Ćirilov: Ispravljanje nepravde

Vraćanje imena Ljubiši Jovanoviću kao deo zvaničnog naziva Narodnom pozorištu u njegovom rodnom Šapcu, ispravljanje je velike nepravde. Ljubiša Jovanović je poslednji umetnik kome se zbog članstva u Komunističkoj partiji to smelo da dogodi.

27. juli 2014, 12:00

On je bio jedan od velikih umetnika sa čulom za demokratiju, koja je toliko nedostajalo partiji kojoj je pripadao iskreno i dugo, što nije bilo ni lako, ni dobro viđeno u smutnim vremenima, koju mute uvek prisutni lovci u mutnom. On nije mogao biti simbol onog negativnog u prethodnom partijskom jednoumlju da se bilo ko njega odriče.

Na svoj mirni način uvek se borio za ljudske odluke ublažavanja prenaglih diktatorskih poteza, katkada čak sa najvišeg mesta.

Kako je imao veliki autoritet, ne samo kao jedan od najvećim umetnika koji nam se desio, imao je poštovanje kao ličnost blaga, tolerantna i prisebna. Čak i u odbrani pravih, a temeljnih vrednosti, bio je nekako blag, smiren, i baš zato ubedljiviji, mogu da kažem i efikasniji nego oni koji su prejakim gestovima znali da pokvare neki dobar diplomatski pristup prilikom istavljanja grešaka jednoumlja.

Kao umetnik bio je ukras na crvenoj niski naših velikana, koji počinje sa najvećim glumcem romantične tradicije kakav je bio Dobrica Milutinović. To je ta direktna linija Dobrica-Ljubiša-Pleša-Ljuba Tadić-Zoran Radmilović-Petar Kralj, nesumnjivih velikana kojima je pristajao augmentativ glumčina. To su oni histrioni koji svojim temperamentom nisu gušili svoj iskonski, da tako kažem bogomdani talent, jer je u jezgru te glumačke vatre u svakoga od njih isijavala neka neponovljivost, nedostupna svakom manje velikom glumcu, ali prepoznatljiva svakom gledaocu.

Ne sećam se nijednog gledaoca, bio on obična publika ili kolega pozorišnik, koji bi osporio njegov veliki dar i uspehe iz uloge u ulogu.

Koliko god delovao kao snažna ljudina, imao je u sebi nečeg nevinog, čak detinjeg. Verovao je nekako čisto u teatar, smisao glume, sposobnost publike da uoči prave vrednosti. I nije pokušavao po svaku cenu da se svidi, već da ispuni dug prema svom daru i svojoj publici, kao i prema kolegama, sa kojima je stvarao - rediteljima i glumcima. Ni u šali nije se busao u svoje darovite grudi nekim samohvalama, tipičnim za to zanimanje osuđeno na ego-sindrom.

Vraćanje imena Ljubiše Jovanovića uz naziv teatra njegovog rodnog grada je i dokaz da katkada ipak ima pravde i da se dešava da se nedostojni postupci političke kratkovidosti bar pokušavaju, ako ne anuliraju, a ono ublaže.

Vraćanje njegovog imena, gde mu je bilo mesto, uliva nadu da i u prividno efemernoj umetnosti katkada ima smisla za istorijsku istinu.