<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Žene varioci, odnosno variteljke - zašto da ne?

Podjela na muške i ženske poslove još uvijek je prisutna na Balkanu. Žene koje voze taksi ili autobus u BiH pravi su kuriozitet. Junakinje naše priče otišle su korak dalje. One, na opšte iznenađenje, rade kao varioci.

28. juli 2014, 12:00

Radni dan za Svjetlanu, Mladenu i Slavojku počinje tako što oblače varilačko odijelo. Dio obavezne opreme su cipele s čeličnom kapom, specijalne rukavice i maska na glavi. Posao naizgled rezervisan samo za muškarce one obavljaju sa zadovoljstvom.

„Prije nekoliko godina nisam mogla ni sanjati da ću biti zavarivač. Ali to je posao kao i svaki drugi, sad vidim da je to potpuno normalna stvar“, kaže dvadesetsedmogodišnja Svjetlana Ponjović.

Ističe da je to što radi zanimljivo, da još uvijek dosta uči i svakodnevno se susreće s novim izazovima.

„Zavarujemo sitne pozicije, heftamo. Zaista nije teško. Ovo nije fizički naporan posao“.

Nakon srednje škole Svjetlana je radila u dječijoj knjižari, pa u salonu vjenčanica, zatim u prodavnici. U međuvremenu se udala, dobila dvoje djece, a sigurnog posla nije bilo ni na vidiku.

„Mlađi sin mi je imao samo sedam mjeseci kada sam vidjela ovaj konkurs. Ne može se bez posla. Iznenadila sam samu sebe, ali nisam se pokajala“, objašnjava ona.

U zavarivače sve češće idu fakultetski obrazovni ljudi iz drugih oblasti koji su ostali bez posla posljednjih godina. Na biroima rada u BiH nema varioca. Oni su tražen kadar i mnogi odlaze u inostranstvo.

 „Bolje varioc nego bez posla“


Nakon što je osamnaest godina bila nezaposlena, Slavojka Slijepčević je odlučila da potraži posao. Ima troje djece, potrebe su sve veće pa je, kaže, svaki dinar dobrodošao.

„Došla sam da vidim o čemu se radi, prijavila sam se na obuku, prošla i evo radim ovdje već osam mjeseci“, kaže Slavojka.

Firma „Elas metalexpert“ proizvodi metalne konstrukcije i kućišta za elekrtoniku. Jedan od klijenata im je njemačka pošta, za koju prave šasije za električne automobile. 99% onog što naprave ide za izvoz, objašnjava direktor Željko Petrović.

„Ne vidim u čemu je problem i zašto se svi čude što žene rade ovdje. U Kini sam vidio pogone gdje preko trideset žena u nizu vari, i to aluminijum. U BiH je to još uvijek nezamislivo“, smatra Petrović.

Povrede se rijetko dešavaju


Najmlađa dama u ovoj firmi ima dvadeset i dvije godine. Mladena Sekulić završila je građevinsku školu. Priliku da radi kao zavarivač odmah je iskoristila, bez razmišljanja.

„Trebalo je vremena da moja porodica to prihvati. Govorili su mi da ovaj posao narušava zdralje, ali sad su to prihvatili“, kaže Mladena.

 Trude se da o opasnostima koje nosi svakodnevne obaveze ne razmišljaju previše. Vjeruju da uz sve mjere predostrožnosti i korištenje zaštitne opreme, nema mnogo rizika.

„Deslio mi se jednom da sam zaboravila spustiti masku na lice. Var mi je uhvatio oči pa sam bila sva natečena. Neprijatan je osjećaj, žulja, peče. Idući dan nisam mogla doći na posao. Od tada dobro pazim da se zaštitim maksimalno“, kaže Slavojka.

Svjetlana, kako kaže, nije imala sličnih neprijatnosti:„Povremeno dođe do povreda i opekotina. Toplota je nekad problem, ali sve je to podnošljivo. Nije zdravo ni sjediti cijeli dan za računarom, ali ljudi to rade. Svaki posao ima neke loše strane.“

Posla ima, nema radnika

Osim njih, na poslovima zavarivanja radi više od dvadeset muškaraca. Kolege im pomažu i uvijek su tu kad zatreba. Na jesen počinje obuka za nove kandidate među kojima će vjerovatno biti i pripadnica ljepšeg pola.

„Od 12 žena koje su počele, osam je uspješno prošlo našu obuku. A njih šest, koje su dobile posao kod nas, prolaziće naprednu obuku. Varioca nam skoro uvijek treba“, dodaje direktor Željko Petrović.

On ističe da su firme poput ove, rijetka prilika gdje silni nezaposleni mogu pronaći svoje mjesto. Odnos prema radu je, kaže, danas dosta drugačiji i uprkos besparici, po njegovom mišljenju, mnogi odbijaju fizičke poslove.

 „Kamo sreće da imamo više osposobljenih radnika. To je sasvim normlano radno mjesto bez obzira na pol. Do juče su naše majke u fabrikama radile u proizvodnim pogonima, zaradile penziju u gigantima bivše Jugoslavije“.

Svjetlana, Mladena i Slavojka platom su prezadovoljne. O promjeni posla ne razmišljaju. Rade u dvije smjene, prva počinje od šest sati, druga od dva popodne. U avgustu će, kažu, na kolektivni godišnji odmor.

„Svim ženama koje su bez posla i koje hoće da rade, poručujem da pokušaju. Mi smo se odlično snašle i mnogo je bolje nego što se čini na prvi pogled“, ističe Mladena.