Od svih tužilaštava u BiH, samo se u njih četiri vode istrage protiv 40-ak žena koje se sumnjiče za ratne zločine, dok u preostalih 13 nema ovakvih istraga.
Žrtve se i danas jasno sjećaju maltretiranja i likova i imena žena koje su, kako kažu, bile okrutnije i od muškaraca, te im nije jasno zbog čega još uvijek nijedna od njih nije odgovarala za ratne zločine.
Iako tužilaštva ističu da veliki broj njih nije dostupan organima gonjenja, BIRN – Justice Report saznaje da su neke žene koje se dovode u vezu s ratnim zločinima, i danas zaposlene u značajnim državnim institucijama.
Stručnjaci smatraju da razlog nedostatka optužnica protiv žena može biti to što su one u proteklom ratu u BiH zločine vršile daleko manje nego muškarci, ali ipak, kako dodaju, nesumnjivo je bilo i onih koje su “podlegle opštoj agresivnoj atmosferi” i propagiranoj ideologiji.
“Činjenica je da u prosjeku žene daleko manje vrše zločine nego muškarci. Međutim, činjenica je isto tako da žene koje se odluče na takvo nešto, njihovi zločini su u svakom slučaju jako drastični, teški, sadistički obojeni... više nego što to muškarci čine”, smatra Ismet Dizdarević, socijalni psiholog.
Za ratne zločine počinjene u BiH jedino se sudilo Biljani Plavšić, bivšoj predsjednici Republike Srpske, koju je Haški tribunal nakon priznanja krivice 2003. osudio na 11 godina zatvora, zbog učešća u kampanji progona i ubistva hiljada ljudi. Ona je puštena na slobodu u oktobru 2009. godine, nakon odsluženja dvije trećine kazne.
Iako tvrde da rade na istragama protiv 28 žena, u Tužilaštvu BiH kažu da do sada nisu podigli nijednu optužnicu, te nije poznato da li bi se to moglo uskoro desiti.
Od ostalih tužilaštava u BiH koja su vodila istrage protiv žena, najdalje je otišlo Okružno tužilaštvo u Doboju, koje je sredinom 2007. godine podiglo optužnicu protiv Indire Vrbanjac-Kamerić zbog zločina u Brodu.
Iste godine Tužilaštvo BiH je preuzelo taj predmet, ali “zbog profesionalnih standarda i tužilačke etike” ne žele komentarisati dokle su došli i da li će uskoro biti podignuta optužnica.
Upravo zbog činjenice da je istraga u toku, ni žrtve s područja Broda ne žele govoriti o Indiri, ističući da je “mnogo izjava dato, a efekta nije bilo”.
“Da je bilo pravne države, ona bi odavno bila na robiji. Ona je bila jedan od komandanata ženskog logora na stadionu ‘Polet’ (opština Brod). Odvodila je žene na liniju, gdje ih je po čitavu noć silovalo stotinu vojnika. Možete li da zamislite kako izgleda žena koju je silovalo 20 ljudi za jednu noć?”, kazao je bivši logoraš iz Broda, ne želeći da mu se navodi ime.
On tvrdi da je razočaran zbog činjenice da “zločinci, među njima i Indira, šetaju gradom, prelaze granicu i time provociraju narod”, te smatra da “tužilaštva ne rade svoj posao”.
BIRN – Justice Report je dobio informaciju da Indira Vrbanjac-Kamerić radi u Kantonalnom poreznom uredu u Tuzli. Pokušali smo je kontaktirati, ali su nam u ovoj instituciji rekli da je “Indira na bolovanju”.
Među poznatijim ženama koje se sumnjiče za ratne zločine jeste i Monika Simonović iz Brčkog. Ona je, prema iskazima žrtava, bila djevojka Gorana Jelisića Adolfa, kojeg je Haški tribunal 2001. osudio na 40 godina zatvora zbog zločina u logoru “Luka”, gdje je, prema presudi, bio “na položaju vlasti”.
Iako je mnogima djelovala kao djevojčica, svjedoci se sjećaju da je Monika 1992. godine počinila neke od najtežih zločina u ovom logoru.
“Radila je ono što niko ne bi radio u onim godinama. To je djevojčica koja je imala samo ime žensko. To nije bila žena, to je monstrum bio. Jer takvih ljudi je malo. Da li je to nadareno ili upućeno, ili je ne znajući sve radila?”, pita se Džafer Deronjić, bivši zatočenik iz “Luke”.
Monike se sjeća i Amir Didić, koji više o njoj ne želi govoriti, ali je na suđenju u Hagu ispričao da su ga ona i Jelisić u “Luci” premlaćivali po nekoliko puta dnevno.
“Psovali su balijsku majku i govorili da nas sve treba pobiti. Ona je uporno govorila: ‘Zašto ga ne ubiješ, zašto se raspravljaš s njim’, dok me je Goran Jelisić tukao palicom i vatrogasnim crijevom. Oni su mogli raditi šta su htjeli”, rekao je Didić 1999. godine pred Tribunalom.
Džafer Deronjić kaže da je Monika zatvorenike pretresala skoro svaki dan i “uzimala sve što se moglo uzeti”, te da je “mogla raditi šta je htjela”.
“Pričali su mi ljudi da je razbila flašu i jednog zatvorenika rasjekla. Čovjeka sam vidio rasječenog, ali nisam vidio momenat kad je ona to uradila. (...) Jednom je došla s pratiocem koji je imao krvavu kamu (nož) i natjerala nas da ližemo tu krv”, prisjetio se Deronjić, dodavši da ne zna gdje se Monika danas nalazi.
Fadil Redžić, predsjednik Udruženja logoraša Brčko Distrikta, vjeruje da je Monika pobjegla iz ovog grada “kada su trebali da uhvate njenog brata Koleta”, te da se od tada nije vraćala.
Konstantin Simonović zvani Kole, bivši upravnik logora “Luka”, pred Osnovnim sudom u Brčkom priznao je krivicu i osuđen je na šest godina zatvora.
Tužilaštvo BiH, kako je rekao portparol Boris Grubešić, ne vodi istragu protiv Monike Simonović, dok u Javnom tužilaštvu Brčko Distrikta kažu da “ne mogu dati informaciju o konkretnim istragama”.
Žrtve negoduju i zbog slučaja Dragane Đerić-Cerović, koju je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH u februaru 2010. godine imenovalo za sutkinju Opštinskog suda u Velikoj Kladuši, a koju dovode u vezu sa zločinima počinjenim 1992. godine u Višegradu.
“Znam šta je radila, šta sam doživjela ja i druge komšije i čitava zgrada ‘Terpentin’, gdje je radila. Ona je iznijela automat da puca po Bošnjacima jer joj je otac poginuo. Rekla mi je: ‘Zapamtit ćeš šta su Srbi.’ Jedva čekam da se pogledam licem u lice s njom”, kazala je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” iz Višegrada.
Ona tvrdi da je Đerić-Cerovićeva odgovorna za nestanak četvoro njenih komšija, među kojima i dvoje djece, a o čemu su upoznate i istražne institucije.
Dragana Đerić-Cerović je za BIRN – Justice Report kazala da je upoznata sa ovakvim tvrdnjama pojedinih Višegrađana, međutim nije željela da komentariše te navode.
“Za sve što vam treba, obratite se Visokom sudskom i tužilačkom savjetu – to je moj komentar”, kazala je Đerić-Cerovićeva.
Ured disciplinskog tužioca je u septembru 2010. godine utvrdio da su neosnovani navodi da je Dragana Đerić-Cerović dostavila “lažne, nepotpune ili obmanjive informacije” kada se prijavljivala na poziciju sutkinje. Ipak, iz ove institucije navode da njihova nadležnost ne obuhvata krivične istrage.
Kada se govori o tome da li u krivičnim istragama treba biti obzirniji prema “nježnijem spolu”, Dizdarević kaže da nikakve spolne razlike ne bi trebale biti prepreka niti olakšavajuća okolnost prilikom suđenja za ratne zločine.
“Pravda ne smije ni za jotu biti drugačija u odnosu na žene i muškarce. Ne treba praviti nikakvu razliku između žena i muškaraca u sudskom procesu. Ona je u ovom slučaju samo osoba koja vrši zločine”, zaključuje Dizdarević.
