Gaza—Bio je prvi dan Bajrama, muslimanskog praznika kojim se obilježava kraj Ramazana, dan namijenjen za slavlje, radost i zabavu. Ali u Gazi, dan je završio krvoprolićem. Više od 50 djece je stajalo u redu, čekajući da se provozaju na starom ringišpilu, kada je pala bomba i raznijela dan radosti, pretvarajući ga u dan žalosti.
U Gazi sam boravio svega pet dana. Kažem „svega” zato što su civili tamo inače zarobljeni. Nemaju kuda pobjeći jer su granice sa Izraelom i Egiptom zatvorene a sa druge strane se nalazi voda kojom patrolira izraelska vojska. Zbog toga se za Gazu kaže da je najveći zatvor na svijetu.
Tokom svog kratkog boravka u Gazi, proveo sam dosta vremena u Shifa, glavnoj bolnici. Izvještavao sam o brojnim sukobima i ratovima u Afganistanu, Siriji i Jemenu tokom proteklih deset godina rada kao novinar, ali nikad nisam vidio toliko mrtve ili ranjene djece. “Ovo je rat protiv djece,” čuo sam nekoliko puta od stranih novinara. Time su htjeli reći da, čak i ako Izrael nije imao namjeru da pogodi djecu, činjenica je da je na stotine djece već poginulo od izraelskih bombi.
Foto: Nagieb Khaja
Četvrti dan mog boravka, ambulantna vozila prevozila su ranjenu djecu u bolnicu i - ako su djeca imala sreće – sa njima njihove ožalošćene roditelje. Koliko sam samo majki i očeva vidio u toj bolnici potpuno shrvane tugom ili kako tupo gledaju u prazno kada su saznali da je njihovo dijete preminulo i da nikada više neće moći da ga zagrle i poljube.
Mi novinari se ponosimo profesionalnom distancom od događaja o kojima izvještavamo. Ali ovo je bilo nepodnošljivo. Mnogo puta sam se slomio. Morao sam se udaljiti i naći mjesto gdje mogu plakati, a da me niko ne vidi. I taman kada sam pomislio da ne može biti gore od ovoga, postalo je još strašnije.
Kada je saznala da joj je dijete mrtvo, jedna majka se onesvijestila. Otac, kada mu je rečeno da njegov sin više nikada neće ustati iz bolničkog kreveta, drhtavim glasom je počeo uzvikivati ”Allahu Akbar,” ”Allahu Akbar”, kao da će mu zazivanje Boga nekako pomoći sada kada njegovog djeteta više nema.
Jedan dječak je pokušavao da hoda bolničkim hodnikom, oslanjajući se na dva odrasla člana svoje porodice. Nije imao više od 12 godina. Pola njegovog lica bilo je razneseno. Do kraja života će nositi obilježje rata. Na ulici će ljudi okretati glavu od njegovog unakaženog lica. Drugo dijete, petogodišnja djevojčica sa opekotinama po cijelom tijelu, takođe je unakažena za cijeli život.
Foto: Nagieb Khaja
Jedan trogodišnji dječak se toliko uplašio tokom bombardovanja da se oteo ocu iz ruku i u panici pao i zadobio potres mozga. Pored dječaka je bio autić koji je donirala neka humanitarna organizacija povodom proslave Bajrama. Mladi otac je stajao pored dječakovog kreveta, milujući mu obraze. Trudio se da bude hrabar, ali oči su mu bile pune suza. Dijete bi povremeno povratilo, a otac je pokušavao da ga utješi.
Prije nego što sam otišao, prišao sam mu i zagrlio ga. Ja imam šestogodišnjeg sina i sedmogodišnju kćerku i mogao sam zamisliti kroz šta prolazi ovaj otac. “Neka je Bog sa vašim djetetom,” kazao sam mu. Ljubazno je kimnuo glavom, čak se malo i osmjehnuo, a ja sam pomislio da nije samo djeci potrebna utjeha, već i njihovim roditeljima.
Nagieb Khaja
Tokom 24-satnog prekida vatre, stanovnici gradova Shujaiya, Beit Hanoun i Khan Younis, gdje su se vodile neke od najtežih borbi, konačno su dobili priliku da potraže svoje voljene među ruševinama.
Hodajući po gradu Shujaiya, u glavi su mi stalno bile slike Drezdena nakon bombardovanja 1945. godine.
Sve je bilo sravnjeno sa zemljom; vidio sam samo muškarce i žene kako plaču, tražeći svoje stvari i porodične uspomene po prašini. “Ništa! Ništa nije ostalo,” govorila je jedna uplakana žena. Ugledao sam grupu muškaraca koji su počeli nešto uzvikivati. Pritrčao sam i shvatio da su pronašlo tijelo među ruševinama. Dotrčali su i drugi muškarci, od kojih su neki djelovali očajni. Kada su ugledali tijelo, počeli su plakati. Bili su to otac i brat nastradalog. Njegovo tijelo je bilo toliko zgnječeno i prašnjavo da je bilo nemoguće odrediti starosnu dob.
Dvije žene su potrčale prema ruševinama. Kako bi ih poštedili potresnog prizora njihovog mrtvog rođaka, nekoliko muškaraca ih je zadržalo i spriječilo ih da se približe tijelu. Žene su počele uzvikivati ime nastradalog: ”Mohammed,” ”Mohammed,” kao da uzalud pokušavaju da ga probude. Mlađa žena je pala na zemlju od žalosti.
Foto: Oliver Weiken/EPA
U gradu Beit Hanoun razaranje je bilo gotovo jednako stravično kao u Shujaiyah. I ovdje su ljudi tražili svoje stvari po ruševinama. Naišao sam jedan bračni par čija kuća je bila bombardovana.
Žena je neprestano ponavljala: “Gdje su rakete? Gdje su borci Hamasa? Zašto su nam ovo uradili?” Njen muž je u pozadini plakao. “Mi smo nedužni civili. Zašto nas Izraelci kažnajvaju? Šta smo im uradili? Zašto započinju novi rat protiv nas svake dvije ili tri godine,” pita, brišući oči crvene od plača.
Nakon pet dana u Gazi, pitam se šta nosi budućnost ovim porodicama; ovoj djeci koja su već proživjela toliko patnje. Čak i djeca koji su do sada izbjegla fizičkim povredama, nose trajne ožiljke. To je unakažena generacija.
Nagieb Khaja je danski novinar i filmski autor koji je izvještavao o sukobima u Afganistanu, Siriji i Jemenu.
Tekst za BUKU prevela Milica Plavšić
