Svi mi koji puni strave gledamo masakr palestinske djece zgađeni smo šutnjom svijeta. Evropa je zauzeta blokiranjem Putinovih računa, Amerika svim snagama apelira na obje strane da se smire, u međuvremenu Izraelcima prodaje oružje. Arapi na Palestince gledaju kao Ameri na crnce, Francuzi i Talijani na Cigane, Nijemci na Turke, Hrvati na Srbe, Srbi na Hrvate, jedni i drugi na Cigane i Šiptare, Šiptari na jedne i druge… Tko bi sve mogao nabrojiti mrzitelje i one koje se mrzi. Čitav svijet je bio i ostao dolina mržnje.
Kad čovjek malo bolje pogleda ili kad progleda, jesmo li ikad živjeli u miru? Uvijek su negdje djeca ginula. Danas je problem internet. Ne možeš ubiti bebu u Gazi, ma koliko se čitav svijet ujedinio u mržnji protiv Palestinaca, a da se to odmah ne ukaže na svim svjetskim ekranima. Ljudi, ma kakvi bili, ne vole mrtve bebe. Zato ubojice šalju jasnu poruku, i palestinski embrij je samo pripadnik Hamasa. Ima budala koje ne puše tu priču iako svi znamo, otkako su pali oni Blizanci, postoji samo arapski terorizam. Svi drugi su samoobrana.
Kako sačuvati duševni mir u sobi u kojoj ne možeš pobjeći od mrtve palestinske djece? Preciznije, kako mogu sačuvati duševni mir oni koji misle da su Palestinci ljudi? Nema nas puno al’ nas ima. Osjećaj bijesa te ubija. Osjećaj nemoći u tebi budi bijes. I tako u krug. Gledaš na plaži vrištavu dječicu kako skaču u more, pokazuju mami i tati da mogu plivati “bez narukvica”, nisu djeca tvoja ali te veseli njihova sreća, sva su djeca na svijetu neodoljiva jer su obuzeta ogromnom životnom radošću.
Gledaš ih, smiješiš se a onda im bomba otkida glavu, krvavo, sitno tijelo pluta prema pučini, mrtva majka leži na plaži, deset metara dalje njena ruka drži lopaticu… Kako obrisati slike koje te progone?
Vrištati? Tko će te čuti? Lupati po tipkovnici? Oni koji te čitaju nemoćni su poput tebe. Moćni su jednostavno odlučili konačno riješiti pitanje Gaze. Konačno rješenje? Jes! Evo mi utjehe.
Konačno rješenje nije funkcioniralo iako je zločinac bio maštovit. Plin, bombe, masakri, odovoženje u kocentracijske logore, ubijanje trudnica, pretvaranje ljudskih bića u sapun, gušenje beba… Rezanje vratova, umlaćivanje batom, bacanje bebe u zrak i dočekivanje njenog tjelešca na nož… Uzalud. Uzalud. UZALUD!
Da, možda bih u proučavanju povijesti mogla naći mir? Kupiti nekoliko knjiga o Holokaustu? Holokaust bi mi mogao biti utjeha. Što im je sve Hitler radio a vidi šefa izraelske vlade danas. Momak sa sedam života.
Sigurna sam, povijest se tako predvidivo ponavlja, za deset, dvadeset ili trideset godina moji će unuci liti suze nad mrtvim židovskim bebama. Ako do toga dođe prije i ja ću s njima plakati.
Tekst je preuzet sa bloga autorke
