<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nikola Vranjković: Sujeta je najgora stvar koja može da ti se desi

INTERVJU

Drago mi je što "Bremeplov" nailazi na veliko odobravanje kolega i publike. Mnogo knjiga je i prodato, a to uopšte nisam planirao, a sada već doštampavam i svoju prvu knjigu"Zaovdeilizaponeti", i to je sve nešto novo za mene, zanimljivo mi je. A imam i novi bend.

22. august 2014, 12:00

"Bremeplov" se gradio do pred objavljivanje, nekoliko poslednjih pesama je nastalo svega tri, četiri dana pred izlazak knjige. Kako su neke pesme ispadale, tako su neke i dolazile. Realno, to je period od zadnjih deset godina, a u odabiru mog prijatelja Zdravka Petrovića, inače upravnika Bečejskog pozorišta, koji je izabrao tih stotinjak pesama i četiri priče, na kojima je posebno insistirao. Na tome mu se zahvaljujem, jer se ohrabrujem da radim i na nekim drugim pričama i kasnije ih objavim, objašnjava nastanak svoje druge knjige Nikola Vranjković, jedan od najpoznatih muzičara-pjesnika balkanske rock scene, koja je nedavno izašla u "društvu" istoimenog EP-ja sa četiri pjesme.

Kažeš da imašjoš priča, da li to možda razmišljaš o nekoj zbirci takvog književnog izraza?

Vranjković: Nisam siguran da imam previše kvalitetnih priča za jednu zbirku. Kada pišem, nešto od toga kasnije procitam i bacim, a nešto naravno i  sačuvam, ali nisam u nikakvoj obavezi da se time bavim. Drago mi je što "Bremeplov" nailazi na veliko odobravanje kolega i publike. Mnogo knjiga je i prodato, a to uopšte nisam planirao, a sada već doštampavam i svoju prvu knjigu"Zaovdeilizaponeti", i to je sve nešto novo za mene, zanimljivo mi je. A imam i novi bend.

Ali, pomalo neobično koncipiran bend?

Vranjković: Faktički, imam tri vrste benda – akustični, poluakustični i klasični rok bend, kakav sam imao zadnjih 20 godina. Puno koncerata sviramo na različitim mestima, tako da sviraju i različiti ljudi. Mislim, okosnica benda je ista, ali sve zavisi od prostora ili nekih drugih mogućnosti. Nešto što sam dugo želeo mi se polako dešava, jedna po jedna stvar. Imam još puno želja i još mnogo ljudi sa kojima treba da sarađujem.

Kao, na primjer?

Vranjković: Sledeći je Dragoljub Crnčević Crnke iz benda "Point Blank", to je jedna od, onako, mitskih ličnosti beogradskog bluza.Lično nisam neki ljubitelj  bluza, ali obožavam kako on svira. Nekoliko puta smo dugo pričali na temu saradnje i sada sam napravio jednu pesmu pesmu koja nam je obojici jako zanimljiva. Recimo, najviše liči na "Težak slučaj pakla" ili pesmu sličnog tempa. Pokušaću da ga nagovorim i da peva na srpskom, a sigurno će svirati gitaru i gostovati, kao što su na ranijim pesmama gostovali Lale iz "Orthodox Celtsa", Miki Ristić iz "Darkwood Duba", Danica Borisavljević i ova dvojica "kosmonauta" iz "Goribora", Uža i Piti.

Jeste li nekad Crnke i ti dijelili binu ili bar imali neki jam session?

Vranjković: Ma, kakvi, nikada. On je moj dragi prijatelj i komšija, ali sam se strašno uozbiljio kada sam shvatio koliko detaljno čovek prati moj rad i koliko je on ozbiljan u nameri da mi treba da radimo nešto zajedno. Ali, volim da nastavim saradnju sa ljudima koji nisu iz tog prvog medijskog fronta bendova. Lako je pokupiti nekog od popularnih pevača i s njima napraviti nešto. To mi nije cilj. Cilj su mi "ovi centarhalfovi ili srednji vezni", koji su ponekad puno važniji, a i ja sam u krajnjoj liniji nekako dugo igrao takvu ulogu, je l'?

Takođe, na novom materijalu si potpuno preuzeo ulogu glavnog vokala?

Vranjković:  Pa, i ranije sam pevao dosta pesama u "Block Outu". Ma, ne znam više ni sam koliko sam pesama otpevao, od "Manastira" i "Nedostupnih polja", "Armature", "Sudopere", "Andreja", pa do "Teškog slučaja pakla" i "Dve hiljade i kusur godina". Nisam nikada brojao. Ali, ovo sad  uopšte nisam planirao i nisam na početku uopšte bio oduševljen novom situacijom. Bavim se muzikom i kada sam shvatio šta se dogodilo, rešio sam da što pre napravim drugi bend, i to je to. Jako brzo sam to uradio i nastavio da sviram svoje pesme, ništa drugo. Kome se sviđa – sviđa, kome se ne sviđa, ne sviđa i to poštujem. Mir je ipak nešto što nema cenu.

Čini se da se promjena osjeti i u zvučnom senzibilitetu novih pjesama?

Vranjković: To je stvar ovog trenutka i ove knjige, a bilo je isto i sa prošlom. To su četiri pesme i četiri različite muzike. Sada treba da uđem u studio i snimim ono što ja zovem svojim "poslednjim 'Block Out' albumom". Dakle, sve one pesme koje smo svirali tokom šest, sedam godina, a nisu snimljene. Treba da snimim i desetak novih pesama. U Kragujevcu na "Arsenalu" i na "Love Festu" u Vrnjačkoj Banji, recimo, nismo uopšte svirali pesme sa mojih solo albuma, već klasičan Block Out repertoar. Na poluakustičnim nastupima sviram neki "pola-pola" repertoar pesama sa solo albuma i repertoara "Block Outa", ali više vezan za "Beltaine", "U krtogu", za pesme koje su zaslužile, a nikada nisu svirane uživo ili, u krajnjoj liniji, jako retko. To mi je u stvari jako važno, da mogu da podelim te nastupe, kako bi ljudi mogli čuti sve tri različite koncepcije, a videću šta će kasnije da se dešava sa tim. Znaš, nisam u fazonu da to delimo, recimo, na Nicka Cavea i "Grinderman", ali mislim da će se takve stvari dešavati od prostora do prostora, od festivala do festivala.



Postoje jednostavno takvi festivali na kojima ljudi očekuju da čuju stare pesme, i mislim da ima previše ljudi za previše laganih pesama. Što se mene tiče, radije bih svirao što više laganih pesama i više zatvorenih, sedećih prostora. Evo, dobio sam Dom vojske u Pirotu sada, u Banjaluci amfitetar Doma omladine i trudim se da bude što više takvih koncerata.  Jednostavno, taj kompletan, veliki rock bend sa kojim sviram je odličan i gde se ukaže prilika da sviramo u dobrim uslovima, mi sviramo, naravno. Hoću da kažem da mi je svejedno, ali da mi je malo draže da sviram  lagane pesme, samo zato što one nisu puno svirane i što imam neki novi osećaj kada ih sviram. Ove stare stvari sviram maltene potpuno isto, ljudi koji sviraju sa mnom su oko mene poslednjih 15-20 godina, neki od njih su čak i producirali neke pesme "Block Outa", a neki su svirali na albumima. Nema tu niko specijalno nov za mene.  Drago mi je što sam mogao od 50 ljudi da izaberem ove sa kojima sada radim. Zaista je bio neverovatan broj ljudi koji su se javili da mi pomognu u čudnoj situaciji u kojoj sam se našao u jednom momentu, i koju sam jako brzo morao da popravim.

Promocije "Bremeplova" odudaraju od standarnih promocija knjiga ili bar nisu onakve kakve bi šira čitalačka publika očekivala...

Vranjković: Rešio sam da sviram poluakustične koncerte, da ne bih morao mnogo da recitujem, pošto, iako nemam tremu, osećam se nekako još uvek nesigurno dok to radim, prosto nisam još opušten. Na jednoj promociji u Kragujevcu sam morao i to da radim. Svirao sam na "Arsenal Festu", ali sam imao promociju i poluakustični koncert tri dana pre festivala, pa sam onda shvatio da nisam poneo lampu, pa ne vidim baš najbolje... Ma, sve se to nekako odjednom skupilo (smeh). Zato mi je bolja ideja da imam promociju i knjige i albuma, ali da u stvari mogu da pevam svoje pesme iz knjige i da onda zbrzam tu literarnu sekciju, a ovu muzičku  malo da produžim.

Da li ti se na tim promocijama, recimo,dešavalo da ti neko kaže da mu se poezija sviđa, ali da mu tvoje pjesme ne leže?


Vranjković: Ma, sve mi se od takvih stvari dešavalo, to su potpuno legitimne stvari. Sujeta je najgora stvar koja može da ti se desi, ako se baviš nekim kreativnim radom. I kad je osetiš, trebalo bi da je pobediš radom. Zato i radim razne stvari sa raznim kvalitetnim umetnicima, to mu dođe kao mala životna inekcija.

Djeluješ veoma zauzeto, imaš li problema da sve to postigneš?

Vranjković: Puno sam svirao ove godine sa novim bendom, čini mi se više nego ikad, non-stop sam na putu na turneji sa Bajagom i Instruktorima sa kojima sarađujem već 10 godina kao ton majstor na koncertima i sa još puno domaćih grupa... Što se tiče pisanja, ne pišem previše. Kada pogledaš tih stotinak pesama za deset godina, to nije ništa spektakularno. Bilo je toga i više, sigurno dvesta, ali sam ih sakrio, jer mi se nisu dopadale. Neke ću da popravim, prepravim, videću već šta ću sa njima, pa ću za neko vreme, za deset godina opet da napišem nešto (smijeh). Nije to tako strašno, ima tu puno vremena. Drugo, u krajnjoj liniji, neke pesme nastaju iz jednog daha, jako brzo. Neke pesme su kratke.



Neke kratke pesme su najbolje. Ljudi koji imaju dara za pisanje, dobro znaju koliko je to divan osećaj. Postoje neki ljudi koji dozvoljavaju da ih ponese talenat i tog trenutka pocinju da pisu, ali i oni koji se ozbiljno time bave, treniraju to,rade, čitaju, pišu redovno. Još nisam shvatio šta je pametnije od te dve stvari, jer sada ne mogu toliko da treniram da se bavim pisanjem non-stop, ali sve što je u širem krugu vezano za tekst, ja radim. Znaš, i kada sviram i radim sa drugim kolegama, to je vezano za tekst. Recimo, jako volim rok poeziju, ne bih je izdvajao od druge poezije, ali mnogi su je već izdvojili. Volim domaću poeziju, jer tu ima strašnih pesnika i mislim da samo neka društva tih, tamo nazovi, najpametnijih, nisu još uvek dozvolila da gomila rok muzičara dobije svoja mesta u čitankama ili velikim zbornicima ozbiljnih pesama na srpskom jeziku. A ima ih mnogo, da ih sad ne nabrajamo. Stvarno bi bilo bez veze, kada znamo svi ko su oni.

Kada smo već kod"Bremeplova", u Banjaluci si ga predstavio u prostoru u kojem nisi ranije imao priliku da sviraš, malenom pozorišnom amfiteatru. Čini se da ti prija drugačija, tiša atmosfera?

Vranjković: Počeo sam da se navikavam i na te sedeće koncerte, akustične i poluakustične. Veoma su intimni i jako mi prijaju, a već sam potpuno siguran - i publici. Nisam očekivao baš toliko ljudi u 17 časova i malo sam se zbunio na početku, ali je sve proteklo spontano i veoma lepo. Zahvaljujem se još jednom Brankici Stojanović i svim drugim ljudima iz "Demofesta" na besprekornoj organizaciji, kako celog festivala, tako i ove moje promocije i koncerta.

Već si naveo da imaš tri verzije benda, ali si u Banjaluci dobio i četvrtu verziju. Naime, na bini vam se pridružio i Saša Predojević, bubnjar banjalučkog Sopota. Slučajnost ili...?

Vranjković: Praktikujemo da u većini gradova u kojima sviramo te intimnije koncerte imamo kao gosta nekoga od domaćih muzičara. Izbor je ovoga puta pao na Saleta i vrlo smo srećni zbog toga. Nismo ništa probali, nešto smo malo pričali, šta ćemo i kako ćemo, i ispalo je odlično. On je sjajan čovek i bilo je veliko zadovoljstvo napraviti takav mali muzički eksperiment .

Baš u Banjaluci si prisustvovao i nesvakidašnjoj interpretaciji svojih stihova. "Plovni put. U zavetrini, plovni put za Kladovo". Kako ti je zvučao svojevrsni akronim sastavljen od naslova tvojih pjesama?

Vranjković: Nekoliko ljudi se raspitivalo posle koncerta da li je to sve dobro izrežirano kao početak koncerta ili je sve zaista bilo spontano (smijeh). Nije ništa bilo režirano, ali bi moglo da se nađe u scenariju za neku komediju. Čovek iz publike je zamolio da mu poklonim knjigu i dobio je, a mi smo tražili da zauzvrat pročita jednu pesmu iz knjige, i to onu koju prvu otvori. I on je otvorio i počeo da čita sadržaj. Vrlo nadahnuto, rekao bih.

I pored očiglednih grešaka tokom svirke, djelovalo je kao da te to ni najmanje ne dotiče. Da li je napokon razbijena predrasuda o Nikoli kao perfekcionisti?

Vranjković: Nije to bio klasičan koncert. To su nastupi koji se ne vežbaju, ne smeju biti prevežbani, a i svaku grešku publika isprati aplauzom, tako da i tu imamo opravdanje. Imam i bend koji svira veoma dobro i uvežbano, ali to je priča za velike bine i klubove. Ovo je nešto malo specijalnije i slobodnije. A što se perfekcionizma tiče, nisam nikada bio perfekcionista, jedino mi je smetao i smeta javašluk u rokenrolu tj. pogrešni ljudi na pogrešnim mestima - bilo u organizaciji, bilo da su muzičari u bendu, jer to onda  pokreće i loše sviranje, i lošu atmosferu.

Tvoje knjige, prije svega prva, su mahom rasprodane, djelovao si iznenađeno?

Vranjković: Nisam ih dovoljno poneo sa sobom. Jednostavno, nisam očekivao da će se prodati toliko knjiga, a pogotovo ne toliko ponovo doštampana "Zaovdeilizaponeti". Drago mi je što se sve ovo ljudima dopada, u svakom slučaju, i nadam se nekom skorijem celovečernjem nastupu u Banjaluci.



Ti si bio jedan i od rijetkih članova žirija, a bio si dva puta u toj ulozi, koji se družio sa takmičarskim bendovima na tvrđavi Kastel, tokom "Jelen Demofesta"?

Vranjković: Pa, ja sam poznavao pola njih. Ovoga puta nisam morao da preslušam 350 bendova, već njih tridesetak koje je neko već odabrao. Znaš, to je ozbiljan posao, to nije zezanje, i uvek promakne neko ko je dobar. A opet, imaš i jednu  količinu onih kojih su lošiji, ali oni imaju pravo da predaju taj svoj materijal na preslušavanje, naravno. I onda samo da odstraniš tih prvih 50, nije lak posao, a da se ne ogrešiš o nekog. Ja sam, recimo, prošle godine bio iznenađen, jer bend "Brigand" nije ušao na "Demofest", ali eto, on je promakao negde žiriju. To je bend koji se najbrže probio u Srbiji u poslednjih godinu ili dve, i koji ima veliku publiku. To je ustvari produžena ruka "Jewy Sabataya", koji posle Beograda najveću publiku ima verovatno u Banjaluci. Ponekad moraš da imaš i malo sreće,... Ali ko zna, možda organizatori tu svoju grešku isprave i dovedu "Brigand" da gostuje u nekom revijalnom delu.

Da li si i sada zadovoljan svojim tadašnjim izborom, čuješ li se sa nekim od bendova koji su tada učestvovali?

Vranjković: Jesam. A, čujem se sa dosta njih, sa nekima sam čak nešto i snimao. Oni koji su tada prošli, većinom su nastavili da rade, trude se, a neki su se već malo i etablirali. Mislim na "Bolesnu štenad", koji nisu dobili nikakvu nagradu, ali već prilično dobro stoje u Srbiji, imaju strašno veliki broj poklonika. Bio sam u Mostaru nedavno i video čoveka sa njihovom majicom. To se sve dešava sporo, ali se dešava.. To su  nijanse, u žiriju sedi više različitih ljudi i oni svi glasaju po svom nahođenju, pa neko nekome da peticu, a drugi dvojku, a kada se sve to sabere, pobedi onaj - vrlo dobar. A, to možda i nije loše. Mislim da oni koji su istrajni i veruju u svoj rad, njima "Demofest" treba da bude još jedna nova pokretačka snaga da osete binu, da vide kako izgleda jedna kvalitetnija organizacija i oni će već sutra da se pojave na nekom drugom festivalu, da sviraju pred brojnom publikom.