Na pitanje što stoji u pozadini njegove nove ideje najprije je kazao kako se radi tek o samom začetku projekta i da stoga ne bi htio govoriti nešto više prije nego projekt zaživi, ali je pojasnio da se radi o modelu financiranja osnivanja niza inovacijskih centara za mlade u dobi 12-18 godina koji bi uz vodstvo znalaca (mentora) radili razne projekte iz automatike, robotike, avijatike i sličnih područja.
„To bi bili centri koji bi u svakom trenutku mogli uključiti 10-20 mladih, u prostorima koje bi na upotrebu dale škole, gradovi”, ističe Bakić čija poslovna biografija bilježi mnogo iznimnih uspjeha, ali i pokoji neuspjeli posao.
”MojPosao” desetljeća
„Eto, kao jedna od poslovnih ideja koja nije uspjela zaživiti jest projekt „Donacije.info“ zamišljen da se na jednom mjestu primaju „ponude“ i „zahtjevi“ za donacijama. Dakle, da se na jednom „market placeu“ nađu oni koji „traže“ i oni koji „daju“ donacije, odnosno da se razvije određeni sofistificarni ekosustav doniranja, takoreći “tržišta” donacija kroz projekt Donacije.info.
Nažalost, iako sam u njega uložio velika sredstva, nisam bio uspješan, kao uostalom i nekim drugim projektima“, kazuje Bakić, tvrdeći kako se na takvim neuspjesima mnogo nauči, ali i da
je sve to proces karakteristične kapitalističke „kreativne destrukcije“.
Bakić je do svoje 32. godine bio matematičar, radio je na fakultetu i na doktoratu: magistrirao je u Zagrebu, a školovao se na doktorskom studiju i u SAD-u.
„Već od ranije sam u prvom valu privatizacije kad i mnogi građani i kupio nešto dionica na kredit i zapravo su me zanimala financijska tržišta. Tako sam počeo sve više pratiti financijska tržišta i čak i za novine raditi analize, te čak počeo i računati i objavljivati prvi indeks Zagrebačke burze, dok ga sama još nije računala.
U nekom trenutku shvatio sam da zapravo želim raditi u financijama, dao otkaz na fakultetu, zamolio da mi ne čuvaju mjesto iako su to ponudili “za slučaj da ne uspijem” i skočio u nepoznato - zaposlio se u svojoj tvrtki za financijske analize. Nakon toga sam brzo dobio ponudu za menadžersku poziciju u jednoj banci gdje sam se bavio tržištem kapitala kao i posebnim projektima - akvizicijama i osnivanjem mirovinskih fondova.
Tu sam brzo za sobom povukao neke druge matematičare koji su na moju preporuku lako dobili posao i kasnije brzo napredovali, rekao bih na neki način moja ‘poslovna djeca’, kao Dinko Novoselec i Darko Brborović, koji su danas na najodgovornijim pozicijama u financijskoj industriji“, napominje Bakić.
„Znate da sam prilično direktan, pa se u spletkaroškom sustavu velike banke nisam dugo održao, iako sam bio ‘rising star’, pa su me čak bili i poslali na duže obrazovanje u New York.
U financijama se nisam zadržao duže vrijeme, a od 2000. sam se potpuno posvetio projektu ‘MojPosao’ koji sam pokrenuo kao pilot- projekt za naučiti stvari na internetu, kao probu za financijski portal.
Danas je teško razumjeti koliko je ‘MojPosao’ revolucionrao tržište rada, i Hrvatska je začas postala vjerojatno najrazvijenija zemlja u digitalnom zapošljavanju. Iz današnje perspektive je teško zamisliti kako je tada izgledalo tržište rada - naime sav onaj dio koji nije uhljebnički - a kao ilustraciju klime mogu samo navesti kako je tadašnje vodstvo HZZ-a tražilo od nadležnog ministarstva ‘zabranu MojPosao koji ilegalno konkurira HZZ-u’“, pojašnjava naš sugovornik svoje prve veće poduzetničke korake i borbe s birokracijom.
Paralelno s tvrtkom „MojPosao“ osnovao je agencije za pronalazak zaposlenika i razvijanje ljudskih resursa, kao i privremeno zapošljavanje. „U biti ponudili smo integralnu uslugu na tržištu rada uz mnoge druge projekte, kao što su Dan Karijera, projekt Poslodavac Partner, istraživanja o visini plaća i mnoga druga.
Prije nego sam prodao MojPosao i neke druge online projekte - to je do sada ostala najaveća transakcija vezana uz internet u široj regiji - tvrtke su mi već narasle na više od 120 ljudi, i to su većinom bili mladi ljudi kojima je to bio prvi posao. Smatrao sam da ću lakše njih ‘podići’ na razinu globalno konkurente profesionalnosti nego reformirati već iskusne i u tome sam bio u pravu.
On je pronašao zaposlenike za Ikeu
Mnogi od tih ljudi sada su direktori u drugim tvrtkama, a moji partneri i voditelji tih tvrtki također već jako dugo rade sa mnom“, tvrdi ovaj stručnjak za tržište rada čija je tvrtka odradila posao pronalaženja zaposlenika za Ikeu u Hrvatskoj.
„‘MojPosao’ je bio, a i dalje je, izuzetno uspješan, osim što je poslovao loše kad je čitavo tržište rada, naime usluge posredovanja na tržišu rada, kolabiralo kad je počela kriza u Hrvatskoj. U to vrijeme mi je ostatak biznisa koji sam zadržao - prije svega Selectio za pronalazak kadrova i Electus za privremeno zapošljavanje - praktički kolabirao jer naravno nitko nije zapošljavao, a mi smo imali ogromne troškove jer smo zapošljavali velik broj skupih ljudi.
Svejedno, nisam htio značajno smanjivati tvrtke, podnio sam ogromne gubitke i u međuvremenu smo ostali tržišni lideri. Zapravo, Selectio praktički vlada tržištem, a Electus je nakon 12 godina ulaganja i teškog poslovana vodeći u privremenom zapošljavanju, usprkos jakoj konkurenciji međunarodnih tvrtki.
Drago mi je zbog uspjeha tih tvrtki jer smo iznimno korisni za tržište rada i zapošljavanje. Moj upravljački stil je takav da se maksimalno oslanjam na svoje menadžere, tako da danas nemam čak ni ured u svojim tvrtkama, javim se samo kad me trebaju“, kazuje Bakić.
Zadnjih godina se, pak, angažirao u investicijskim poslovima „za vlastiti račun“, te navodi kako je suprotno navadama većine Hrvata dugoročni ulagač koji na dionice gleda kao udjele u biznisima, a ne kao špekulativne papire.
„Aktivnije sam počeo ulagati upravo na vrhuncu tržišta, od 2007. nadalje, i zahvaljujući tom pristupu izbjegao sam špekulativne priče kao što su bili građevinari, brodari ili naprimjer Magma. Najaktvinije ulažem od 2009., a fokusirao sam se na hrvatske proizvodne i izvozne tvrtke, kao što su turističke. Tako sam kao prvi od većih ulagača ‘otkrio’ AD Plastik, razne turističke dionice, Đuro Đaković i slično.
Međutim, moj pristup u Hrvatskoj je donekle poseban, jer sam i aktivistički dioničar. To znači da koristeći legalne metode pokušavam popraviti loše ponašanje uprava ili većinskih vlasnika. Vjerojatno znate moj angažman oko Petrokemije, gdje sam se angažirao, ali nažalost nisam imao dovoljno snage, jer je država kao većinski vlasnik bila preloša, i tu su za građane Hrvatske izgubljene stotine milijuna eura, što je nedavno javno potvrdio i bivši prvi potpredsjendik Vlade Radimir Čačić. Sada je evidentno da sam bio 100 posto u pravu“, s prilično gorčine o Petrokemiji govori o tom slučaju naš sugovornik.
„Tu nisam uspio, ali imam druge značajne uspjehe. Moj angažaman oko Valamar Adria Holdinga (VAH), naše najveće turističke tvrtke, značajno je promijenio ponašanje većinskih vlasnika i oslobodio veliku vrijednost do tada ‘skrivenu’ u dionici. Pratili ste možda i moj angažman u “Đuri Đakoviću”, gdje mislim da smo spasili tvrtku smjenom vjerojatno najlošijeg predsjednika uprave do sada, a kojeg je politika tvrdo imenovala i tvrdo podržavala.
Glavni za smjenu su bili upravo predstavnici u Nadzornom odboru koje sam ja preglasavanjem imenovao u NO. S druge strane, u nekim kompanijama u kojima sam postao značajan dioničar, imao sam savršene odnose s upravama, primjerice AD Plastik“, ističe Bakić.
Savjet građanima: evo kako investirati
Nažalost, nastavlja, kod nas se ulaganje u kapital dioničkih društava, što je okosnica investicijsko-štedne alokacije u svim razvijenim društvima, ne razumije. „Djelom je to zbog naslijeđa socijalizma, dijelom zbog velikih gubitaka u pohlepnom špekuliranju u velikom balonu 2007.-2008., a dijelom zbog neproporcionalne alokacije, pogotovo u ovim uvjetima pogrešne imovine: nekretnine i štednja u bankama.
Radi se o tragično pogrešnoj alokaciji. Kao što znate, prije skoro tri godine sam prvi javno ustvrdio da ne treba investirati u stanove, nego u dionice i kao primjer naveo upravo dionicu Valamara. Ona je od tada porasla oko 200 posto, a nekretninama su pale cijene barem 30 posto.
Međutim, evidentno je da je i samo investiranje u dionice, a pogotovo aktivističko investiranje, bitno i za razvoj demokracije. Nije slučajno da su i investiranje i demokracija kod nas na niskim razinama. Kad bi se odgovornost koju dioničari traže od uprava preslikala na ono što tražimo od političara, bilo bi sjajno.
A dioničari mogu ‘glasati’ vrlo jednostavno, prodajom dionica, ili nekim aktivnijim pristupom. Općenito, zanimaju me angažmani koji nisu rentijerski ili pasivni, nego aktivni i katalizatorski, koji stvaraju vrijednost svima uključenima“, iznosi svoju „filozofiranja investiranja“.
Na pitanje kako komentira investicijske savjete prema kojima ne bi trebalo ulagati u američke i japanske, već u europske i dionice Južnoafričke Repiublike, te da sada treba investirati u obveznice Grčke, Italije, Argentine i Hrvatske “jer su one sada jeftine i isplati ih se kupiti” odgovara kako je to „potpuno pogrešan pristup“.
„ Najprije, praktički nitko na svijetu nema superiorna znanja u špekulaciji u globalnim klasama imovine, a i ako ih ima, na njima zarađuje milijarde na Wall Streetu, a ne daje besplatno stručne savjete Hrvatima. Stručnim jezikom: za prosječnog investitora su ta tržišta ‘efikasna’, pametnim procesiranjem informacija ne možete ostvariti prednost, kao što ni ne možete znati kojim rezultatom će odigrati Hajduk i Dinamo u proljeće 2025.
Općenito, kod investiranja za građane se ne bi trebalo nagađati, špekulirati koji će točno instrumenti rasti, nego o alokaciji u vrste imovine: koliko u dionice, koliko u obveznice, koliko u tržišta u nastajanju itd. A za sve to postoje odgovarajući instrumenti kako bi se njima ulagač izložio, mnogi jeftini i kvalitetno vođeni fondovi“, tvrdi Bakić.
Neisplative državne obveznice
Pri tome skreće pažnju na, po njemu, apsurdni savjet da je sada ‘isplativo’ kupovati hrvatske obveznice. „Trenutno 4-godišnje obveznice RH u eurima daju prinos od oko 3%. Znači, ako danas posudite našoj državi novce na četiri godine, zadovoljni ste s 3% prinosa. Da bi tim obveznicama porasla cijena, njezin prinos mora pasti, recimo na 2%. Što mislite koliko je realno da će netko sutra od vas htjeti kupiti tu obveznicu tako da se zadovolji s prinosom od 2%, s obzirom na sve rizike? Znači, ono što je važno: naravno, moguće je da im poraste cijena, ali s kolikim uvjerenjem se čovjek može na to ‘kladiti’?
A svakog savjetnika koji predlaže ulaganje u neke instrumente treba pitati je li sam ulaže u njih, i posebno, u kojim udjelima svoje imovine“, plastično pojašnjava Bakić, dodajući pri tom kako je hrvatsko tržište dionica jedno od rijetkih džepova neefikasnosti.
„Radi se o tome da cijene ne odražavaju kvalitetno dostupne informacije, tj. vrijednost biznisa. To je zato jer su se hrvatski građani povukli nakon pucanja špekulativnog balona, fondovska ‘branša’ je u prosjeku izuzetno nekvalitetna, a tržište je premalo da bi privuklo značajnije strane ulagače.
Nažalost, mnogi naši fondovi su se fokusirali na instrumente promatrajući ih kao ‘dionice’ umjesto kao udjele u biznisima. Neshvatljivo je kako je fondovska branša, a pogotovo mirovinski fondovi, propustila uložiti u ono najvrjednije što imamo, a to je turizam, i to po cijenama koje su duže vrijeme bile dostupne.
Primjerice, od kad sam intenzivnije počeo ulagati u dionicu naše najveće turističke tvrtke Valamar, prije 4 godine, cijena joj je porasla skoro 10 puta! Računica je tu jednostavna, čak i po ovim cijenama, ako promatrate dionicu kao udjel u ‘iznajmljivačkom’ biznisu, pa vidite koliko vam on donosi kao proporcionalni udjel, to je na usporedivoj osnovi oko 5 puta više nego stan u Zagrebu!
A radi se o vrlo atraktivnoj imovini, za koju smatram da joj vrijednost može samo rasti. Stoga smatra da se taj prinos mora kad-tad ‘uravnotežiti’ i zato živim u najmu, a imam dionice turističkih tvrtki“, prilično jasno iznosi svoj investicijski model naš sugovornik.
Jednako je tako britak i kada govori o svojim ideološkim medijskim „prepucavanjima“ s dijelom neistomišljenika, s „lijeve“ i „desne“ strane. „Mijenja se onaj tko se ne mijenja, i upravo zato jer se Hrvatska ne mijenja, radikalno nazaduje. Promjene koče mnogi ljudi koji su u biti zadovoljni svojim rentnim pozicijama, te nam statičnost prezentiraju kao opći interes, i u tome uspijevaju.
Prihod od turizma je ‘božja subvencija’
Sjetite se samo kako je prije tri godine 700.000 ljudi potpisalo peticiju za zaštitu paradoksalno visokih prava zaposlenih u javnom sektoru. Naime, tema referenduma je bila jedino da njihovi kolektivni ugovori mogu važiti zauvijek! Misleći da se radi o pravima radnika uopće.
Iako smo u Hrvatskoj prošli samo pola puta u transformaciji u normalnu tržišnu ekonomiju, mnogi ljudi se paradoksalno i dalje pozivaju na navodni socijalistički raj, iako je to bila komunistička diktatura koje je neko vrijeme živjela dobro isključivo od kapitaliziranja hladnoratovske ucjenjivačke pozicije, uz enormne subvencije Zapada, te transfer ukradene tehnologije na istok - pa je čak i s time kolosalno bankrotirala i to je bio glavni uzrok zadnjem ratu. Čak i da je bilo bolje, a nije, situacija nije bila održiva.
A mi i dalje, bez ikakve ironije, Josipa Broza zovemo (‘naš’) drug Tito. A pogledajte koliko su napredovali narodi istočne Europe koji su prigrili tržišnu ekonomiju, poput Češke, u kojoj se danas živi bolje nego u Hrvatskoj, iako nemaju godišnju subvenciju 7-8 milijardi eura koja nama svake godine ‘od Boga’ padne na Jadran?“, zaključuje Bakić.
FRENKI LAUŠIĆ
snimila Biljana Gaurina/Cropix
Izvor Slobodna Dalmacija
