Živimo u zemlji u kojoj su se moćnici dogovorili da nas treba zatući, na rate. Sudovanja traju godinama a pravomoćne presude ne obavezuju nikoga. Nedavno je donesena presuda po kojoj “hrvatske” banke moraju nešto sitno isplatiti bijednicima koji su digli kredite u švicarcima. Bankama se jebe za presudu a Državi za sto tisuća njezinih što mrtvih što poluživih građana. Da je toliko ljudi ozračila elektrana Krško dobili bismo lovu iako je ta nuklearka benignija od “hrvatskih” banaka. Na udrugu Franak građani gledaju kao na skupinu naivčina koja, pitaj boga čime izazvana, vjeruje u institucije hrvatskog režima.
Živimo svoje besmislene živote radeći poput stoke. U kratkim pauzama bjesomučno šaljemo poruke sebi sličnima. “Jesi se pretplatila na List? Imaš kupon?” “Zašto?” “Ako imaš kupon možeš kupiti dječje čarapice u Bebi, pedeset posto popusta.” Kad se opako razbolimo u ruševini koja glumi bolnicu brzo umremo od sepse jer su lijekovi protiv sepse skupi i rezervirani… Ma, znate vi za koga.
Ništa nas ne može uznemiriti osim kad netko sa kapuljačom na glavi Amera u narančastoj odori skrati za glavu. Zašto nas to gađa u srca? Zato jer se bojimo muslimana, oni su svjetsko službeno ZLO. Danas režu glave američkim novinarima, sutra će zakucati na naša vrata. Na naša vrata? Ali mi nemamo svoja vrata? Zašto Amerima godišnje NATO članarinu plaćamo 3 milijuna eura u kešu i pitaj boga koliko u mesu? Obama je rekao da mu treba još jer Rusi dolaze. Zašto se bojimo Rusa? Da li je u ovoj priči o strahu naglasak na jebanju ili na izvršiteljima. Ako nam ga uvali Amer svršit ćemo, ako nam ga uvali Rus to je silovanje? Kad ovih dana Amerima platimo još milijun eura doživjet ćemo orgazam?
Ne može nas uznemiriti ni 600 milijuna eura godišnje članarine za EU. Što smo dobili tom uplatom? Pravo da se ovlažimo kad se Merkelica ukaže u Dubrovniku ali ne i pravo da saznamo zašto se Merkelica ukazala u Dubrovniku.
Ima li logike u našoj samoubilačkoj šutnji? Ima. Netko nam je davno rekao da je u nadi spas. U nadi da će “hrvatske” banke spoznati da je bolje magarcu dati malo slame jer je magarac kome se kosti vide isplativiji nego krepan. Da će Merkelica i kompanija spoznati da su Hrvati ljudska bića. Da NATO naše dečke neće slati u svoje bitke za naftu. Da će katolički popovi slušati što im Papa govori. Bajdvej, engleski je moja jača strana, Papa je govorio, govorio i govorio… Znamo što mu se dogodilo iako nikad nećemo saznati detalje.
Kad sve ovako nanižem, šutnja jest zlato. Život je samo jedan. Bolje pedeset godina živjeti ko ovca nego jedan dan ko lav. Ja neću nikad otplatiti kredit u švicarcima zato neću nikad kupiti auto pa neću doživjeti automobilsku nesreću. Svi moji prijatelji su ovršeni. Ovršeni jedu malo pa nas neće udaviti holesterol. Ovršeni su kost i koža pa neće u NATO vojsku. Siromašni imaju malo ili ništa pa nas veseli svaki kurac. I onaj od tri centimetra.
Vlasnik banke jebe curu u dvadesetoj pa crkne na njoj jer vijagra i fibrilacija atrija ne idu skupa. Turbobogate žene stare jednako kao i mi. Njihova je trauma veća jer mogu platiti nož a nož ne pomaže. Vratove bogate djece u rukama drži prljava šaka dilera. Bogati su često depresivni. Vješaju se, pucaju sebi u usta, uvaljuju si zlatni šut. Jebeš život kad ne možeš ni zaspati ni sanjati. Mi, mi nemamo vremena za analize.
Možda šutnja ipak nije zlato? Jebeš život u kome uživaš samo kad sanjaš? A opet, Martin Luther King je rekao, aj hev a drim, pa su ga upucali. Ni sanjati nije neka sreća. Jebote, što ja oću od života? Gdje je sreća? Ovaj je tekst za kurac.
Preuzeto sa bloga autorke
